Broj: Gž-851/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Dubravke Šimić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zlatka Pirc člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Č. iz V. G., (OIB: …) i S. S. iz V. G., (OIB: …), zastupani po punomoćnici J. M., odvjetnici iz V. G., protiv tuženika Grada V. G., (OIB: …), radi ispravka zemljišnoknjižnog stanja utvrđenjem prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 27. travnja 2018., poslovni broj: 11 P-243/2017-10., u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                              Odbija se žalba tuženika Grada V. G. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 27. travnja 2018., poslovni broj: 11 P-243/2017-10.

 

Obrazloženje

 

                              Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su tužitelji dosjelošću stekli vlasništvo nekretnine upisane u zk.ul.broj 6130 k.o. V. G., čk.br. 1356 oranica u Radićevom odvojku od 550 m², pa je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina za korist tužitelja (točka I. izreke); tuženiku je naloženo da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 11. 287,50 kn s kamatom pobliže naznačenoj u izreci (točka II. izreke).

                           

                            Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog razloga navedenih u članku 353. stavku 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

                            Tužitelji u odgovoru na žalbu predlažu da se žalba odbije i prvostupanjska presuda potvrdi.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je obrazložio iz kojih razloga zaključuje da je posjed tužitelja kvalificiran, pa u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se sadržajno ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

 

                            Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

                           

                            Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva kč.br. 1356 oranica sa 550 m2, koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo tuženika.

                                                       

                            U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga koji se kod prvostupanjskog suda vodio pod poslovnim brojem: Z-1351/2008/6130, rješenjem od 14. rujna.2011. utvrđeno da dio čk.br. 2008/4 k.o. V. G. odgovara novoj čk.br. 1356 k.o. V. G.; da je 20. lipnja 1956. na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo vlasništva za korist J. B., da je od dana 19. listopada 1960. ista upisana se kao društveno vlasništvo s organom upravljanja Narodni odbor općine V. G., da se od 1999. predmetna čestica vodi kao vlasništvo Grada V. G., da su na čk.br. 2008/4 kao posjednici bili upisani i to J. B. do 1962., S. K. od 1962. do 1963. temeljem kupoprodaje, S. Š. i S. K. od 1963. Do 1973. da se 1973. čk.br. 2008/4 parcelira na čk.br. 2008/4; 2008/20, 2008/21, 2008/22, 2008/23 i 2008/24 te se na čestici 2008/23 kao posjednik upisuje I. K., 1987. kao posjednici upisuju L. K. u 1/3 dijela, F. K. u 1/3 dijela i K. B. u 1/3 dijela temeljem nasljeđivanja, a od 2002. kao posjednici upisuju se tužitelji, svako u ½ dijela to temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog između L. K., F. K. i K. B. s jedne strane kao prodavatelja i tužitelja s druge strane kao kupaca, kao i da se tužitelji neprekidno od tada nalaze u posjedu predmetne nekretnine.

             

                            Temeljem navedenog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji zakoniti, istiniti i pošteni posjednici predmetne nekretnine jer imaju valjani pravni osnova stjecanja (Ugovor o kupoprodaji), njihov posjed nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, već na dopušten i pravilan način, a tužitelji u vrijeme stjecanja posjeda predmetne nekretnine nisu znali niti su imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine, da se tužitelji osobno i putem svojih prednika nalaze u neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine najkasnije od 1962., pa su već u vrijeme podnošenja tužbe 9. listopada 2014., ispunili uvjete za stjecanja vlasništva dosjelošću, jer se od 8. listopada 1991. nalaze u neprekidnom posjedu predmetne nekretnine duže od 20 godina, te je pozivom na članak 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst , 94/17 – dalje: ZV) pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev.

 

                            Tuženik u žalbi osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda, ističe da posjed tužitelja i njihovih prednika nije zakonit, pa da je temeljem članka 159. stavak 4. ZV za stjecanje dosjelošću vlasništva na predmetnoj nekretnini potrebno da je tužiteljev pošten posjed trajao dvostruko dulje od rokova propisanih stavkom 2. i 3. istog članka, odnosno 40 godina, i to računajući od 8. listopada 1991., obzirom da se temeljem članka 388. stavak 4. ZV u rok za stjecanje nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, pa kako tužitelji u vrijeme podnošenja tužbe, a računajući od 8. listopada 1991. nisu bili u potešnom posjedu predmetne nekretnine u trajanju od 40 godina, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev je trebalo odbiti.

                           

                            Osnovano se iznosi u žalbi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelji kvalificirani posjednici predmetne nekretnine.

 

                            Tužitelji su kupoprodajni ugovor, kojim kao kupci kupuju kč.br. 2008/23, zaključili sa prodavateljima koji su posjednici predmetne nekretnine, a ne zemljišnoknjižni vlasnici, pa posjed tužitelja nije zakonit, već je pošten, te se rok dosjelosti treba računati prema odredbi članka 159. stavka 4. ZV, a ne prema odredbi članka 159. stavak 2. i 3. ZV, kako je to pogršeno učinio prvostupanjski sud.

 

                            Međutim, kako iz provedenih dokaza proizlazi da se tužitelji, odnosno pravni prednici tužitelja nalaze u poštenom posjedu predmetne nekretnine od 1956., neprekidno sve vrijeme do danas, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i pobijanom presudom.

 

                            Prema odredbi članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. SFRJ 6/80 i 36/90, dalje u tekstu: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., na nekretninama u društvenom vlasništvu se pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću, no donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) stavljena je izvan snage odredba članka 29. ZOVO-a, koja nije dopuštala stjecanje vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću.

 

                            Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, dalje u tekstu: ZV) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom članka 159. stavka 4. propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog stavcima 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10 odnosno 20 godina), dakle protekom 20, odnosno 40 godina.

 

                            Vezano uz članak 159. ZV, člankom 388. stavka 4. bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ali je odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuta navedena odredba članka 388. stavka 4. ZV, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. i to odredbom članka 2., određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana.

 

                            Navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske štitila je prava trećih osoba koje bi pravo na vlasništvo nekretnina koje su tada bile u društvenom vlasništvu ostvarile na temelju drugih zakona i čija prava bi bila ugrožena kada bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na nekretninama koje su tada bile u društvenom vlasništvu, no  ta odredba ne štiti prava Republike Hrvatske u vlasničkim sporovima protiv nje, kada ne postoje prava trećih osoba jer se RH ne može pozivati na neustavnost odredbe Zakona o vlasništvu koje je sama prouzročila, (vidi Odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv RH od 11. lipnja 2009., zahtjev broj 35298/04).

 

                            Slijedom navedenog, ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZV/96 bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njenog ukidanja 17. studenog 1999. i u tom vremenskom razdoblju njenog važenja ona je mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva po samom Zakonu u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke koje se odnose na duljinu i kvalitetu posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

                            Opravdano je pravne učinke navedene odredbe priznati posjedniku čijem pravu je suprotstavljeno samo pravo države, jer je pogreškom državnih tijela donesena navedena neustavna zakonska odredba, jer rizik takvih pogrešaka može ići samo na teret države, a učinci takve pogreške ne mogu se ispravljati na štetu pojedinca, jer se time  krše njegova prava na mirno uživanje vlasništva, a što je u suprotnosti sa člankom 1. Protokola broj 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

                            Imajući u vidu naprijed navedeno, te činjenice koje proizlaze iz ovog postupka, da su tužitelji sa svojim pravnim prednicima najkasnije od 1956. u samostalnom i poštenom posjedu nekretnina koje su predmet spora, da nema naznaka da je bilo tko treći stekao bilo kakvo pravo na predmetnoj nekretnini, tužitelji su stupanjem na snagu odredbe članka 388. stavka 4. ZV (1. siječnja 1997.) stekli pravo vlasništva dosjelošću, jer im je vrijeme dosjedanja od 40 godina, u smislu odredbe članka 159. stavka 4. ZV, koje se računa od 1956., isteklo prije 17. studenog 1999.

 

                            Iz navedenih razloga prvostupanjska presuda je potvrđena, sukladno članku 368. stavak 2. ZPP-a, obzirom da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

                            Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na članku 154. stavka 1. ZPP-a, a njihova visina pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).                            

                                                       

                            Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavku 2. ZPP-a.

 

                            Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

Slavonski Brod, 22. studenog 2018.