Broj: Rev 2018/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetniku u P., protiv tuženika: 1. D. „D.“ U., kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u U. i 2. G. U., kojeg zastupa punomoćnica R. B., dipl. iur. kod tuženika, radi činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž - 79/11-2 od 16. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama - Buie broj P - 301/10-21 od 11. listopada 2010., u sjednici održanoj 27. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž - 79/11-2 od 16. travnja 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama - Buie broj P - 301/10-21 od 11. listopada 2010. u toč. I./II. izreke kao neosnovana.

 

Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž - 79/11-2 od 16. travnja 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama - Buie broj P - 301/10-21 od 11. listopada 2010. u toč. I./I., II., III. i IV. izreke kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je: - odbijen zahtjev tužitelja na predaju u posjed nekretnine označene kao k. čest. 2801 z.u. 3441 k.o. U. u naravi zgrada sa zemljištem površine 2.358 m2 slobodnu od stvari i osoba (izreka pod t. I./I. prvostupanjske presude), - odbijen zahtjev tužitelja na isplatu 430.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od podnošenja tužbe do isplate, te isplatu iznosa od 10.000,00 kuna mjesečno počevši od 1. ožujka 2004. do predaje nekretnine u posjed s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate (izreka pod t. I./II. prvostupanjske presude), - tužitelj obvezan da tuženicima za radnje od 1. listopada 2010. naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 15.563,00 kune (izreka pod t. II. prvostupanjske presude), – tužitelj obvezan tuženiku pod 1. za ročište od 1. listopada 2010. naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.765,00 kune (izreka pod t. III. prvostupanjske presude), te – u ostalom dijelu iznad dosuđenog tuženici odbijeni sa zahtjevom za naknadu troška (izreka pod t. IV. prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik pod 2. je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja izjavljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama - Buie broj P - 301/10-21 od 11. listopada 2010. u toč. I./I., II., III. i IV. izreke nije dopuštena.

 

Naime, tužitelj je u tužbi istaknuo dva zahtjeva, jedan stvarnopravni (nenovčani) i jedan obveznopravni (novčani). Prema shvaćanju ovog suda (Rev – 2419/86 od 19. ožujka 1987., Rev – 108/08 od 30. rujna 2008. i dalje) u primjeni odredbe čl. 37. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), vrijednost predmeta spora kod objektivne kumulacije ne određuje se prema zbroju vrijednosti istaknutih zahtjeva ako je jedan od istaknutih zahtjeva stvarnopravni, a drugi obveznopravni. U tom smislu od tužitelja naznačena vrijednost predmeta spora od 101.000,00 kuna (čl. 40. st. 2. ZPP-a) uzima se kao vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva, pa revizija tužitelja izjavljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I./I. izreke nije dopuštena. To iz razloga što vrijednost predmeta spora ovog pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna, pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Isto tako, nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), dok nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (da je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona).

 

U dijelu kojim je revizija izjavljena protiv odluke o troškovima parničnog postupka (protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II., III. i IV. izreke) treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tužitelja izjavljenu protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I./I., II., III. i IV. valjalo odbaciti, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Revizija tužitelja izjavljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I./II. izreke nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode po ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, da bi bila riječ o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, nezakonito postupanje suda treba rezultirati nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, koja povreda parničnog postupka suprotno revizijskim navodima tužitelja u tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima ne postoji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu koristi koji su tuženici kao posjednici imali od uporabe nekretnine.

 

Između stranaka tijekom postupka nije sporno da je k. čest. br. 2801. k.o. U. u postupku ispravljanja zemljišnih knjiga osnovana od ranijih k. č. br. 1221/2 i čest. zgr. 645 k.o. U. na kojima je kao vlasnik bio upisan G. B. kojeg je naslijedila L. S., a koja je predmetnu nekretninu darovala tužitelju. Međutim, cijeneći sadržaj isprava pregledanih u postupku (pravomoćne presude Okružnog suda u Puli br. 572/72-9 od 28. lipnja 1974., rješenja uprave O. U. od 24. listopada 1973., pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama br. P – 11/08 od 15. listopada 2008.) nižestupanjski sudovi osnovano zaključuju da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine. Naime, pravomoćnom presudom Okružnog suda u Puli br. 572/72-9 od 28. lipnja 1974. odbijen je zahtjev tužitelja G. B. na utvrđenje da je vlasnik k. čest. br. 645 k.o. U. iz razloga što je, a kako to proizlazi i iz rješenja uprave O. U. od 24. listopada 1973., ista bila prenesena u društveno vlasništvo, a što nije bilo provedeno u zemljišnim knjigama. U postupku ispravljanja zemljišnih knjiga nekretnina označena kao k. čest. 2801. k.o. U. upisana je kao vlasništvo G. B., ali je povodom prigovora tuženika podnesenog tijekom ispravnog postupka (u predmetu Z – 3763/03) brisan upis prava vlasništva izvršen točkom 6256. raspravnog zapisnika u korist G. B. (i svih upisa izvedenih iz ovog upisa - u korist L. S. i D. S.) i određen upis prava vlasništva u korist G. U.. Pravomoćnom presudom istog suda br. P – 11/08 od 15. listopada 2008. odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je neosnovan prigovor G. U. u postupku ispravka zemljišnih knjiga za k.o. U. radi brisanja prava vlasništva provedenog temeljem točke 6256. raspravnog zapisnika i svih upisa izvedenih iz njega, kao i zahtjev za upis prava vlasništva na ime tužitelja, dakle zahtjev podnesen u smislu odredbe čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 – dalje: ZZK).

 

Obzirom na revizijske navode tužitelja po ovom osnovu valja reći da se tužbom za ispravak u smislu odredbe čl. 197. ZZK-a zahtjeva ispravak upisa provedenih povodom prijave ili prigovora u ispravnom postupku nakon otvaranja novoosnovane zemljišne knjige odnosno provedba ili ispravljanje upisa u novoosnovanoj zemljišnoj knjizi koje je zemljišnoknjižni sud odbio provesti povodom prijave ili prigovora podnijetog u ispravnom postupku. U postupku pokrenutom tužbom za ispravak provode se svi dokazi nužni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, tj. za postojanje prava, osobnog odnosa, pravne činjenice koja je predmet spornog upisa, njegovog nositelja, opsega, sadržaja i prvenstvenog reda. U ovom postupku sud odluku donosi na temelju svih provedenih dokaza nužnih za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja glede postojanja određenoga knjižnog prava, njegovog nositelja, sadržaja, opsega i prvenstvenog reda kako bi se na utvrđeno činjenično stanje primjenom pravila materijalnog prava koje uređuje stjecanje, promjenu, prestanak i zaštitu prava na koji se odnosi tužba utvrdilo je li tužbeni zahtjev osnovan ili ne. U tom smislu, suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi u pravnom odnosu između istih stranaka nositelja prava vlasništva predmetne nekretnine cijenili u skladu s objektivnim i subjektivnim granicama pravomoćnosti presude istog suda br. P – 11/08 od 15. listopada 2008..

 

Tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo nad predmetnom nekretninom pa nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) u kojima je vlasnik stvari ovlašten od posjednika nekretnine zahtijevati naknadu koristi koje je imao za vrijeme dok ju je nepošteno posjedovao.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovana u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u t. I./II. izreke i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. rujna 2016.