Broj: Rev 2610/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. I.₁ iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u V., protiv prvotuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., Filijala V., kojeg zastupa punomoćnica D. Z., dipl. iur, te drugotuženika S. I.₂ iz V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u ZOU I. K. i D. K. iz I., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-72/16-4 od 4. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu br. P-1155/12-31 od 4. prosinca 2015., u sjednici održanoj 9. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Varaždinu br. Ovr-497/11 od 27. svibnja 2011. i to na nekretninama ovršenika, zk. č. br. 2672 u naravi oranica u ... površini 796 m2, upisane u zk. ul. 14292 k.o. V. (u osnivanju), zk. č. br. 2674/1 u naravi ... br. 50 površine 580 m2, koju čine dvorište od 503 m2 i kuća od 77 m2, upisane u zk. ul. 1998 k.o. V. (u osnivanju), te zk. č. br. 2674/2 u naravi voćnjak u ... površine 542 m2, upisane u zk. ul. 1998 k.o. V. (u osnivanju), a koja ovrha je pokrenuta prijedlogom prvotuženika kao ovrhovoditelja protiv drugotuženika kao ovršenika, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužiteljica je obvezana naknaditi prvotuženiku troškove postupka u iznosu od 352,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno se prvotuženiku nije dosudio trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljice.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravovremeno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), odnosno reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. U reviziji se navodi da se ista podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa se predlaže reviziju prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Prije svega da je revizijski sud podnesenu reviziju razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući je sud drugoga stupnja, odlučujući o podnesenoj žalbi tužiteljice, odlučio primjenjujući odredbu čl. 373.a ZPP, iako se u samom obrazloženju na istu nije pozvao.

 

Naime, drugostupanjski sud u obrazloženju navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati e-mail poruku prvotuženika od 20. svibnja 2009., pa to isto čini drugostupanjski sud i konstatira da sadržaj te poruke potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o savjesnom i detaljnom postupanju prvotuženika prije sklapanja ugovora s drugotuženikom.

 

Stoga revizijski sud smatra da je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 373.a st. 1. ZPP, obzirom da je isti utvrdio činjenice iz dokaza koje prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno sljedeće:

 

-          da su tužiteljica i drugotuženik zasnovali izvanbračnu zajednicu krajem ljeta 2004.,

-          da su isti sklopili brak ...,

-          da je drugotuženik u svojstvu založnog dužnika s prvotuženikom 29. svibnja 2009. sklopio Sporazum o osiguranju novčanih tražbina kojim je dozvolio zasnivanje založnog prava na nekretninama navedenim u izreci prvostupanjske presude za iznos od 2.500.000,00 kn, s ugovorenom (promjenjivom) kamatom po stopi od 10% godišnje i troškovima postupka,

-          da je drugotuženik prilikom sklapanja citiranog Sporazuma izričito jamčio i svojim vlastoručnim potpisom potvrdio da je stvarni i isključivi vlasnik svih predmetnih nekretnina, uz točno navođenje kada je koja od nekretnina stečena, kao i da stanje u zemljišnoj knjizi odgovara stvarnom stanju,

-          da su iste nekretnine koje su dane u zalog prvotuženiku i koje su kupljene 2001. bile u zalogu kao sredstvo osiguranja povrata novčane tražbine drugotuženika prema vjerovniku trgovačkom društvu „P. f.“ d.o.o. Z.,

-          da je tužba u ovom predmetu podnesena godinu dana nakon donošenja rješenja o ovrsi u ovršnom postupku,

-          da u e-mail poruci prvotuženik podsjeća drugotuženika na dostavu rješenja o razvodu braka, te dokumenata o datumima kupnje nekretnina koje daje kao instrument osiguranja (nekretnine kčbr. 2674/1 i 2674/2 kupljene 2001., dok je nekretnina kčbr. 2672 kupljena 2005.).

 

Tužiteljica u reviziji prije svega ukazuje da je drugostupanjski sud potpuno proizvoljno i arbitrarno postupio kada je zaključio na str. 5. odlomak četvrti obrazloženja da je tužiteljica bila odgovorna osoba u trgovačkom društvu koje se kreditno zadužilo kod prvotuženika. Iako navedeni dio obrazloženja dijelom može izazvati određenu zabunu i navedeni dio obrazloženja valja cijeniti u skladu sa sadržajem cjelokupnog obrazloženja pobijane presude. Naime, iz sadržaja obrazloženja jasno proizlazi da tužiteljica nije savjesna jer je morala znati za raspolaganje navodnom zajedničkom bračnom stečevinom, koje raspolaganje je izvršio drugotuženik kao odgovorna osoba trgovačkog društva, jer je ista bila upoznata s vršenjem procjene vrijednosti predmetnih nekretnina, da je drugotuženik izričito izjavio da su predmetne nekretnine njegovo isključivo vlasništvo, da je prvotuženik tražio izričitu izjavu drugotuženika o tome kada je stekao predmetne nekretnine, kao i potvrdu da se isti razveo i gdje drugotuženik ni na koji način nije dao niti naslutiti prvotuženiku da bi na spornim nekretninama postojalo bilo kakvo pravo treće osobe.

 

Stoga neovisno o navedenom, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je prvotuženik prilikom sklapanja Sporazuma o zasnivanju založnog prava postupao u cijelosti savjesno, pa je povjerenjem u zemljišne knjige u smislu čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 142/12, 152/14 - dalje: ZVDSP) i čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 - dalje: ZZK) zakonito stekao založno pravo na cijelim predmetnim nekretninama, neovisno o eventualnim pravima tužiteljice s osnova bračne stečevine.

 

Kod toga se drugostupanjski sud pravilno pozvao na shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. prema kojem u svakom konkretnom slučaju treba ispitivati savjesnost svih sudionika pravnog posla. Tvrdnja tužiteljice da ista nije znala za raspolaganja drugotuženika, a gdje je isti raspolagao i njezinim dijelom, predstavlja činjeničnu tvrdnju, pri čemu su utvrđenja nižestupanjskih sudova drugačija, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Pri tome valja naglasiti da pobijana presuda ima sve sastavne dijelove, pri čemu obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge, utemeljene na provedenim dokazima glede nesavjesnosti tužiteljice.

 

Potpuno je neprihvatljiv navod tužiteljice da citirana presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske ne predstavlja nikakav izvor prava. Naime, prema odredbi čl. 31. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99, 29/02, 49/02) sva tijela državne vlasti dužni su u okviru svog ustavnog i zakonskog djelovanja provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda. Isto tako prema odredbi čl. 77. st. 2. istoga Zakona sudovi i upravna tijela dužni su poštivati pravna stajališta Ustavnog suda iznesena u odlukama. Kod toga se tužiteljica poziva na praksu revizijskog suda koja je vrijedila prije donošenja citirane odluke Ustavnog suda, pa ta praksa nije od relevantne važnosti za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da predmetna ovrha nije nedopuštena na predmetnim nekretninama, jer niti pravni posao koji su sklopili prvo i drugotuženik nije ništav.

 

Neosnovani su i navodi tužiteljice da je prvotuženik bio nesavjestan time što se nije uključio kao umješač u parnicu tužiteljice protiv drugotuženika, što u tom predmetu nije izjavio žalbu, odnosno što je propustio podnijeti tužbu glavnog miješanja. Čak štoviše u situaciji kada prvotuženik sklapa Sporazum o osiguranju s drugotuženikom, kada je drugotuženik upisan kao isključivi nositelj prava, kada drugotuženik dostavlja pisanu izjavu da su sporne nekretnine njegovo isključivo vlasništvo, kada dostavlja podatak o tome kada se razveo, prvotuženiku se ne može kao propust stavljati na teret činjenica da se nije uključio u parnicu između tužiteljice i drugotuženika, sve to u situaciji kada je u korist prvotuženika bilo ugovoreno, zasnovano i upisano založno pravo. Prvotuženik nije niti bio dužan više istraživati izvanknjižno stanje predmetnih nekretnina, a niti se u bilo kojem postupku prvotuženika može naći nesavjesno postupanje.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. studenoga 2016.