Broj: Rev 275/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli, protiv protustranaka Grada Pule i Grada Vodnjana, te Općine Marčana, Ližnjan, Medulin, Fažana, Svetvinčenat i Barban, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-448/11-2 od 6. lipnja 2011., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj Z-14295/10 od 5. studenoga 2010., u sjednici vijeća održanoj 30. studenoga 2016.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se revizija predlagateljice Republike Hrvatske te se preinačuje rješenje Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-448/11-2 od 6. lipnja 2011. i sudi na način da se odbija žalba protustranke Grada Vodnjana kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj Z-14295/10 od 5. studenoga 2010.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je prijedlog predlagateljice za uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 629/5 maslinik iz z.k.ul. 5891 k.o. P., a upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Pula.

Drugostupanjskim rješenjem prihvaćena je žalba protustranke Grada Vodnjana te je preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da se prijedlog za upis prava vlasništva predlagateljice odbija kao neosnovan, a ujedno je naloženo brisanje upisa, uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i brisanje zabilježbe žalbe protiv rješenja.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavila predlagateljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) navodeći pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlagateljica predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te da preinači pobijano drugostupanjsko rješenje na način da odbije žalbu protustranke i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

Protustranke nisu dostavile odgovor na reviziju.

Revizija je osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija i podnesena.

Prvostupanjski sud je na temelju prijedloga predlagateljice, te na temelju uvjerenja nadležnog upravnog tijela da se predmetna nekretnina nalazila izvan granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91 – dalje: ZPZ) zaključio da su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predlagateljice poljoprivrednog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Općine Pula na dan stupanja na snagu ZPZ, a sve temeljem čl. 3. st. 1. ZPZ u svezi čl. 129. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).

Drugostupanjski sud, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zauzeo je pravno shvaćanje da u konkretnoj pravnoj stvari predlagateljica nije dokazala pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPZ, jer na temelju činjenice da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu koja je bila izvan granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZPZ se ne može zaključiti da se radi o poljoprivrednom zemljištu, a obzirom na odredbu čl. 8. i čl. 9. Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora („Narodne novine“, broj 54/80), obzirom da se predmetna nekretnina nalazila izvan granica građevinskog područja ali unutar zone rekreacije. Stoga drugostupanjski sud smatra da predlagateljica nije dokazala pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPZ.

Predlagateljica u reviziji u suštini postavlja pravno pitanje koje se sastoji u tome da li je Republika Hrvatska postala vlasnik nekretnina koje su na dan stupanja na snagu ZPZ dana 23. srpnja 1991. bile u društvenom vlasništvu i nalazile se izvan građevinskog područja, ali je za to područje prostornim planom bila predviđena zona rekreacije. Pritom prema pravnom shvaćanju ovog suda nije od značaja što je predlagateljica kao pravni osnov stjecanja svog prava vlasništva navela čl. 362. st. 3. ZVDSP, a ne čl. 3. st. 1. ZPZ. Nadalje, ovaj sud smatra da se radi o važnom pitanju za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, obzirom da je ovaj sud već u svojim ranijim odlukama zauzeo pravno shvaćanje u odnosu na kojeg je drugostupanjska odluka u ovoj pravnoj stvari u suprotnosti. Tako je u odluci ovog suda broj Rev 77/2007-2 od 4. studenoga 2008., kao i u odluci broj Rev 901/10-2 od 26. siječnja 2011. zauzeto pravno stajalište da su zemljišne čestice koje su se nalazile izvan utvrđenih granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZPZ temeljem zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske. Nadalje, u odluci ovog suda broj Rev 431/12-2 od 18. svibnja 2016. zauzeto je pravno shvaćanje da je Republika Hrvatska temeljem zakona postala  vlasnik nekretnina koje su se nalazile izvan utvrđenih granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu ZPZ, a to područje je prostornim planom bilo predviđeno kao zona rekreacije.

Dakle, ovaj sud je već ranije zauzeo pravno shvaćanje prema kojem Republika Hrvatska postaje vlasnik nekretnina koje su na dan 23. srpnja 1991. predstavljale poljoprivredno zemljište i koje su se nalazile u društvenom vlasništvu izvan granica građevinskog područja i kod čega nije bitno da li su se nalazile na području koje je prostornim planom bilo predviđeno kao zona rekreacije. Republika Hrvatska je na temelju posebnih zakona, od kojih je jedan i ZPZ, prije stupanja na snagu ZVDSP postala temeljem zakona vlasnik nekretnina u odnosu na koje su bile ispunjene pretpostavke iz tih posebnih zakona. Kod ZPZ su dovoljne dvije pretpostavke, od kojih je prva da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu, a druga pretpostavka je da se radi o poljoprivrednom zemljištu, i koja druga pretpostavka se dokazuje prema usvojenom pravnom shvaćanju ovog suda upravo rješenjem nadležnog upravnog odjela za prostorno uređenje iz kojeg je vidljivo da je određena nekretnina na dan stupanja na snagu ZPZ bila izvan granica građevinskog područja.

Kod toga je potrebno napomenuti da u ovoj pravnoj stvari je konkretna nekretnina bila izvan granica građevinskog područja, ali u zoni predviđenoj tadašnjim prostornim planom za rekreaciju. Činjenica da je određena nekretnina bila predviđena za razvoj i izgradnju gradova ili drugog naselja, u konkretnom slučaju u svrhu rekreacije, nije dovoljna da bi se zaključilo da takva nekretnina nije temeljem čl. 3. st. 1. ZPZ postala vlasništvo Republike Hrvatske.

Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 3. st. 1. ZPZ u svezi čl. 129. i čl. 130. ZVDSP, te čl. 107. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08) kada je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio prijedlog predlagateljice.

Slijedom navedenog, a temeljem čl. 395. st. 1. ZPP valjalo je prihvatiti reviziju predlagateljice i preinačiti drugostupanjsko rješenje na način da se odbije žalba protustranke i potvrdi prvostupanjsko rješenje u cijelosti.

Zagreb, 30. studenoga 2016.