Broj: Gž-1724/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.d. OIB: …iz K., zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S., D. M., A. M. i I. G. iz R., protiv I-tuženika M. K. OIB: …iz M. L. i II-tuženika M. R. OIB: …iz M. L., oboje zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. K. i M. M. iz M. L., radi utvrđenja ugovora ništavim i predaje u posjed, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-244/2013 od 13. siječnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-244/2013 od 13. siječnja 2015. godine u točkama II., III. i IV. izreke.

 

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č a v a   se citirana presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

„Utvrđuje se ništetnim Ugovor o prodaji nekretnine sklopljen 08. ožujka 2005. godine između I-tuženika M. K. iz M. L., kao prodavatelja i II-tuženika M. R. iz M. L., kao kupca, ovjeren po javnom bilježniku B. M. iz M. L. pod poslovnim brojem Ov-857/05 u M. L. 09. ožujka 2005. godine, a kojim ugovorom M. K. iz M. L. prodaje, a kupac M. R. iz M. L. kupuje nekretninu k.č.br. 4867, zgrada površine 264 m2, neplodno površine 1110 m2 upisanu u zk.ul. broj 2890 k.o. M. L..“

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u točki II izreke ove presude.

 

Točkom II. izreke naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Malom Lošinju brisanje zemljišnoknjižnog upisa pod poslovnim brojem Z-407/05 u zk.ul. 2890 k.o. M. L., na nekretnini k.č.br. 4867-zgrada površine 264 m2, neplodno površine 1110 m2 upisanoj u zk.ul. 2890 k.o. M. L. i brisanje svih kasnijih upisa te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

U točki III. izreke naloženo je II-tuženiku M. R., da tužitelju preda u posjed slobodnu od osoba i stvari naprijed označenu nekretninu.

 

Točkom IV. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju nadoknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 27.200,00 kn s pripadajućom zakonskom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

 

Protiv presude zajedničku žalbu podnose tuženici pozivajući se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz  čl. 353. st. 1. toč. 2. i. 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje u tekstu ZPP).

 

Tuženici predlažu pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

Uvidom u spisu priležeće predmete istog suda poslovni broj Z-1339/00 i Z-407/05 te u dokumentaciju predmeta istog suda poslovni broj P-149/01 i P-154/09, sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

- dana 18. listopada 2000.g. tužitelj „M.“ d.d. kao prodavatelj zaključio je s trgovačkim društvom N. d.o.o. M. L., Ugovor o prodaji predmet kojeg je bila kupoprodaja nekretnine k.č.br. 4867 upisane u zk. ul. 2890 k.o. M. L.;

- dana 13. studenog 2000.g. temeljem gornjeg kupoprodajnog ugovora trgovačko društvo „N.“ d.o.o. uknjižilo se je kao vlasnik predmetne nekretnine;

- dana 07. studenog 2000.g. trgovačko društvo „N.“ d.o.o. kao zajmoprimac zaključilo je s ovdje I-tuženikom M. K. Ugovor o zajmu i sporazum radi osiguranja novčane tražbine u iznosu zajma od 300.000,00 kn prijenosom vlasništva predmetne nekretnine k.č.br. 4867 upisane u zk. ul. 2890 k.o. M. L. te je u predmetu poslovni broj Z-1399/00 I-tuženik M. K. kao zajmodavac zatražio dana 07. veljače 2001.g. uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini sukladno ugovornim odredbama a nakon neuspjele prodaje nekretnine putem javne dražbe pred javnim bilježnikom;

- pravomoćnom presudom toga suda poslovni broj P-149/01 od 10. rujna 2002.g.  utvrđeno je da je krivnjom tamo tuženika „N.“ d.o.o. raskinut Ugovor o prodaji od 18. listopada 2000.g. kojeg je tužitelj M. d.d. zaključio s tim trgovačkim društvom, naložena je uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja te predaja u posjed predmetne nekretnine tužitelju „M.“ d.d.;

- uknjižba prava vlasništva sa tvrtke „N.“ d.o.o. na I- tuženika M. K. na predmetnoj nekretnini sukladno odredbama Ugovora o zajmu radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 07. studenog 2000.g. provedena je tek zemljišnoknjižnim rješenjem broj Z-1399/00 od dana 15. ožujka 2005.g.;

- pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-154/09 od 15. listopada 2009.g. naloženo je brisanje zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem toga suda broj Z-1339/00 od 15. ožujka 2005.g. na istoj nekretnini, a kojim upisom je predmetna nekretnina iz vlasništva tvrtke N. d.o.o. prenesena u vlasništvo I-tuženika M. K.;

- dana 08. ožujka 2005.g. zaključen je između I-tuženika M. K. kao prodavatelja i II- tuženika M. R. kao kupca Ugovor o prodaji nekretnine (dalje u tekstu osporavani Kupoprodajni ugovor) predmet kojeg je ista nekretnina k.č. 4867 iz zk.ul. 2890 k.o. M. L., sa ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 500.000,00 kn, u kojem ugovoru prodavatelj potvrđuje primitak cijene potpisom ugovora te ovlašćuje kupca da na navedenoj nekretnini ishodi uknjižbu prava vlasništva u svoju korist;

- osporavani Kupoprodajni ugovor zaključen između tuženika predan je na provedbu zemljišnoknjižnom odjelu dana 14. ožujka 2005.g., a po istome je uknjižba prava vlasništva na II-tuženika M. R. provedena rješenjem broj Z-407/05 18. siječnja 2011.g..

- prema stanju zemljišne knjige u vrijeme zaključenja glavne rasprave kao vlasnik predmetne nekretnine upisan je II-tuženik M. R. te nije sporno da se isti nalazi u posjedu iste i da ima ključeve objekta izgrađenog na prijepornoj nekretnini.

 

Nastavno, sud prvog stupnja dovodi u vezu gornja činjenična utvrđenja sa utvrđenjima do kojih je došao analizom i ocjenom iskaza I-tuženika M. K. i II-tuženika M. R. te zakonskog zastupnika tužitelja J. P. pa utvrđuje slijedeće:

- da je pravni prednik tuženika - N. d.o.o. temeljem Ugovora o prodaji od 18. listopada 2000.g. ishodio uknjižbu prava vlasništva prijeporne nekretnine u svoju korist iako je zakonski zastupnik te tvrtke D. R. (otac II-tuženika M. R.) znao da je predmetni ugovor pravomoćnom presudom raskinut te da je naložena uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i predaja u posjed predmetne nekretnine tužitelju „M.“ d.d.;

- da je I-tuženiku M. K. prije solemniziranja Ugovora o zajmu i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine kojeg je zaključio sa ocem II-tuženika D. R. kao direktorom tvrtke N. d.o.o. bilo poznato, odnosno trebalo biti poznato, da je tužitelj M. d.d. u to vrijeme vodio parnični postupak protiv društva N. d.o.o., da M. K. nije bio u dobroj vjeri već u vrijeme kada je 19. prosinca 2000. g. podnio sudu prijedlog za predbilježbu fiducijarnog vlasništva prijeporne nekretnine iz razloga što je direktoru tvrtke N. d.o.o. D. R. pozajmljivao novac za kupnju - "doplatu" sporne nekretnine, a istovremeno je došlo do osiguranja u vezi s tom nekretninom, odnosno u vrijeme kada je I-tuženiku M. K. bilo jasno da N. d.o.o. nije M. d.d. isplatio kupoprodajnu cijenu, stoga da I-tuženik M. K. nije postupao u dobroj vjeri, nego da je s direktorom tvrtke „N.“ d.o.o. - R. D., sudjelovao u izigravanju pravnog odnosa M.-N.", te da je N. d.o.o. sa M. K. sklopio ugovor preko granica mogućnosti svog raspolaganja jer je znao da M. d.d. nije platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu;

- da je pored saznanja svih gore navedenih činjenica I-tuženik M. K. dana 08. ožujka 2005.g. s II-tuženikom M. R. kao zaposlenikom N. d.o.o. te sinom D. R. - direktora N. zaključio osporavani Kupoprodajni ugovor kojim je istu nekretninu prenio u vlasništvo II-tuženiku M. R.;

- da je II-tuženik M. R. imao saznanje o svim naprijed navedenim činjenicama jer je bio zaposlenik trgovačkog društva N. sin direktora N. a radno mjesto mu je bilo upravo na prijepornoj nekretnini ali da je isti unatoč tome zaključio s I-tuženikom M. K. osporavani Kupoprodajni ugovor, mada je znao da niti I-tuženik M. K. niti trgovačko društvo N. d.o.o. nisu vlasnici predmetne nekretnine;

- da nije došlo do stvarne isplate kupoprodajne cijene prema osporavanom Kupoprodajnom ugovoru od 500.000,00 kn od strane II-tuženika M. R. kao kupca     I-tuženiku M. K. kao prodavatelju, jer nema dokaza o tome da je II-tuženik uopće posjedovao navedeni iznos imajuću u vidu visinu plaće koju je tada ostvarivao te nedostatak dokaza o drugoj eventualnoj zaradi te da, osim toga, nije dokazano niti da bi I-tuženik M. K. stvarno isplatio tvrtki „N.“ d.o.o. iznos pozajmice od 300.000,00 kn prema Ugovoru o zajmu i sporazumu radi osiguranja novčane tražbine od 07. studenog 2000.g.

 

Na temelju prednjeg utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je osporavani Kupoprodajni ugovor kojeg su tuženici sklopili 08. ožujka 2005.g. prividan (simulirani) i kao takav ništav pravni posao te da se u konkretnom slučaju radi o apsolutnoj simulaciji. U tom pravcu sud iznosi stajalište da je predmetni ugovor sklopljen s namjerom da tuženici izigraju prava tužitelja, da mu na nezakonit i besplatan način oduzmu vlasništvo nekretnine k.č.br. 4867 iz zk.ul. 2890 k.o. M. L., odnosno s namjerom da onemoguće tužitelja da u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu prava vlasništva prijeporne nekretnine u svoju korist temeljem naprijed navedenih presuda toga suda, a radi izvršenja ugovora kojeg je tužitelj bio zaključio s tvrtkom P. d.o.o. nakon što mu N. d.o.o. nije u ugovorenom roku isplatio kupoprodajnu cijenu za tu nekretninu. Sud smatra da je tužitelju na taj način  vlasništvo na nevaljan i nezakonit način oduzeto od strane tvrtke N. d.o.o. te obojice tuženika jer da bi tužitelj zasigurno ishodio uknjižbu da nije zaključen među tuženicima osporavani Kupoprodajni ugovor od 08. ožujka 2005.g., odnosno da nije izvršena sporna uknjižba broj Z-407/05. Zaključak je suda da se upravo u činjenici što nije došlo do stvarne isplate kupoprodajne cijene od 500.000,00 kn ogleda apsolutna simulacija koja se sastoji u sklapanju prividnog pravnog posla s ciljem da se osujete prava tužitelja te da nekretninu na besplatan način stekne II-tuženik M. R..

 

Osim toga, stajalište je prvostupanjskog suda da je na zaključenje ugovora između tuženika utjecala nedopuštena pobuda, da je ugovor zaključen kako bi se nezakonito stekla nepripadna imovinska korist u vidu stjecanja vlasništva prijeporne nekretnine, te izigrali interesi tužitelja, odnosno tužitelj onemogućio da u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu vlasništva u svoju korist, a da su pri tome oba tuženika znala kako osporavani Kupoprodajni ugovor od 08. ožujka 2005.g. predstavlja prividan pravni posao i da su oba tuženika znala da su njihove pobude za zaključenje ovog ugovora nedopuštene.

 

Stoga prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 66. st. 1. i čl. 53. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu ZOO) utvrđuje da je osporavani Kupoprodajni ugovor ništavan.

 

Kako je tužitelj već ishodio presude temeljem kojih mu pripada ovlaštenje tražiti uknjižbu vlasništva u svoju korist s I-tuženika M. K. odnosno tvrtke N. d.o.o., te obzirom na utvrđenje o ništavosti osporavanog Kupoprodajnog ugovora, sud primjenom odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13; u nastavku teksta ZZK) udovoljava i tužbenom zahtjevu upravljenom na brisanje uknjižbe vlasništva II-tuženika M. R. na prijepornoj nekretnini odnosno na uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je ono bilo prije sporne uknjižbe broj Z-407/05.

 

Imajući u vidu opisano postupanje II-tuženika M. R. prilikom sklapanja  osporavanog Kupoprodajnog ugovora te prilikom zahtijevanja upisa prava vlasništva u svoju korist u zemljišnu knjigu, sud prvog stupnja nalazi da isti nije postupao u dobroj vjeri kako to nalaže odredba čl. 122. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; u nastavku teksta: ZV) pa kako je isti tuženik radi toga bio nesavjestan stjecatelj, to sud zaključuje da se u odnosu na njega ne primjenjuje zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 129. st. 2. ZZK-a.

 

Kako prema svemu navedenom utvrđuje da je tužitelj dokazao da mu pripada pravo vlasništva prijeporne nekretnine, da je dokazao osnovanost zahtjeva za brisanje svih zemljišnoknjižnih upisa kojima je nekretnina prenašana u korist tuženika, odnosno prethodno tvrtke N. d.o.o. te da mu pripada pravo uknjižbe vlasništva na prijepornoj nekretnini, to sud nalazi da se tužitelja ima smatrati predmnjevanim vlasnikom nekretnine pa pored nesporne činjenice da se ista nalazi u posjedu II-tuženika M. R., primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZV-a udovoljava i tužbenom zahtjevu na predaju u posjed predmetne nekretnine.

 

Odluku o troškovima postupka sud donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove ocjene pravilno i iscrpno u obrazloženju presude utvrdio potrebno i opsežno činjenično stanje, koje je u svemu prihvatljivo ovome sudu.

 

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja tuženici u žalbi osporavaju zaključak prvostupanjskog suda o tome da je II-tuženik M. R. bio nesavjestan stjecatelj prilikom zaključenja osporavanog Kupoprodajnog ugovora i predaje istog na uknjižbu u zemljišne knjige te da se isti stoga ne može pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige niti na zastarne rokove koji štite savjesnog stjecatelja te ujedno osporavaju zaključak suda da u konkretnom slučaju nije došlo do isplate kupovnine.

 

U tom pravcu u žalbi tuženici ukazuju da provedeni dokazi ne ukazuju na zaključak da bi II-tuženik M. R. imao saznanja niti da bi ga se ticali poslovni odnosi tvrtke „N.“ d.o.o. sve obzirom na mladu životnu dob II-tuženika u to vrijeme (22 godine) kao i obzirom na poslove radnog mjesta administrativnog referenta na kojem je tada radio u navedenoj firmi. Dalje se u žalbi ukazuje da je II-tuženik M. R. predmetnu nekretninu kupio želeći pokrenuti vlastiti posao i to tek nakon neuspješno provedenog natječaja pred javnim bilježnikom na kojem slučajno nije bilo drugih ponuđača, jer bi u protivnom nekretnina bila prodana trećoj osobi. Prije kupnje II-tuženik M. R. da je putem javnog bilježnika i odvjetnika provjerio vlasništvo nekretnine i pristupio sklapanju ugovora sa I-tuženikom M. K. koji je u to vrijeme bio nositelj vlasničkih prava obzirom da je prijedlog za upis njegova vlasništva podnesen još 08. ožujka 2005.g. koji dan se smatra danom stjecanja knjižnog prava a samo zbog općepoznate sporosti rada otočkih zemljišnoknjižnih odjela da nije u to vrijeme bio proveden.

 

U odnosu na isplatu kupoprodajne cijene u žalbi se ukazuje na stranački iskaz II-tuženika M. R. u kojem da je isti detaljno pojasnio kako je novčani iznos od 500.000,00 kn posudio od svoje najbliže rodbine (bake i djedovi) i bliskih prijatelja radi čega ne posjeduje nikakve pisane potvrde o posudbi ili vraćanju novca što da je uobičajeno i životno obzirom na rodbinski i prijateljski odnos s osobama koje su mu posuđivale novac. Dalje se u žalbi ističe da je II-tuženik platio porez na promet nekretnina jer se radi o ugovoru ovjerenom po javnom bilježniku radi čega se isti automatski dostavlja nadležnoj poreznoj upravi. Završno se u žalbi ističe da je u relevantno vrijeme II-tuženik M. R. bio savjestan stjecatelj radi čega da je u odnosu na njega nastupila zastara podnošenja tužbe radi uspostave ranijeg z.k. stanja protekom roka od tri godine.

 

Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio provedene dokaze pa bez uspjeha tuženici u žalbi osporavaju ocjenu dokaza na način da iznose vlastitu ocjenu istih i svoje viđenje događaja u cilju osporavanja iznesenih zaključka suda prvog stupnja.

 

U tom pravcu u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja dao je iscrpno obrazloženje koje je u svemu prihvatljivo ovome sudu a u bitnom se svodi na pravilno utvrđenje da je II-tuženik M. R., zasigurno imao saznanja o svim pravnim poslovima kojima je vršen prijenos vlasništva na prijepornoj nekretnini, odnosno o činjenici da ti pravni poslovi nisu valjani sve iz nesporno utvrđenih okolnosti da je direktor tvrtke N. d.o.o. njegov otac D. R., a da je II-tuženik M. R. bio zaposlenik tvrtke N. d.o.o. od 2002. ili 2003. godine i to na radnom mjestu administrativnog referenta koje je podrazumijevalo pisanje dopisa, nabavku robe, pravljenje narudžbenica, dogovaranje poslova sa kooperantima i ostale poslove, da je II-tuženikov ured bio upravo na ovoj prijepornoj nekretnini, da II-tuženik i sada posjeduje ključeve prostorija objekata izgrađenihna prijepornoj nekretnini. U svemu navedenom ogleda se nesavjesno postupanje II-tuženika M. R. kako u vrijeme sklapanja osporavanog Kupoprodajnog ugovora sa I-tuženikom M. K. tako i u vrijeme predaje istog na provedbu zemljišnoknjižnom odjelu pa je neosnovana žalbena tvrdnja o zastari tužbe jer propisan trogodišnji rok zastare vrijedi samo za savjesnog stjecatelja nekretnine dok prema nesavjesnom nije vremenski ograničen.

 

Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja kao neosnovane otklonio tvrdnje o isplati kupoprodajne cijene prema osporavanom Kupoprodajnom ugovoru utvrđenjem da je II-tuženik M. R., mada je znao za dražbu radi prodaje predmetne nekretnine održane pred javnim bilježnikom 23. veljače 2005.g., propustio po povoljnijoj cijeni kupiti nekretninu na javnoj dražbi, a samo 10-tak dana nakon održane javne dražbe, navodno isplaćuje I-tuženiku M. K. znatno veći iznos od 500.000,00 kn na ruke. Cijeneći da se radi o velikom novčanom iznosu, sud je pravilno ocijenio neuvjerljivim navode da je samo u 10-tak dana nakon održane javne dražbe II-tuženik M. R. uspio nabaviti iznos od 500.000,00 kn posudbom od prijatelja, baka i djedova, imajući u vidu da na te okolnosti nije dostavio niti predložio dokaze kao niti na okolnost da je cca 70% od posuđenog iznosa vratio u roku od 2-3 godine osobama od kojih je novac pozajmio iz svoje ušteđevine te sredstava koja da je ostvario prodajom ribe uvažavajući da je plaća II-tuženika M. R. u to vrijeme iznosila 2.500,00-3.000,00 kn te da ne postoje nikakvi dokazi o dodatnoj zaradi prodajom ribe. Radi svega navedenog pravilan je zaključak suda da između tuženika nikada nije došlo do isplate kupoprodajne cijene od 500.000,00 kn, na pravilnost čega ne utječe okolnost da li je porezna obveza prema tom ugovoru podmirena jer se radi o obvezu prema državi te njezino podmirenje ne potvrđuje činjenicu isplate kupoprodajne cijene, pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

 

Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na što ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti osporavanog Kupoprodajnog ugovora.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinak među ugovornim stranama (apsolutna simulacija) a prema odredbi st. 2. istog članka ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi ugovor važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost (relativna simulacija).

 

Odredba čl. 53. ZOO-a propisuje da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječe na njegovu pravovaljanost (st. 1.) ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (st. 2.). 

 

Dakle, posljedica sklapanja prividnog ugovora nije ništavost toga ugovara već je posljedica sklapanja takvog ugovora da isti nema učinak među ugovornim stranama. Jednako tako posljedica sklapanja ugovara s nedopuštenom pobudom nije ništavost takvog ugovora već će takav ugovor biti bez učinka. Stoga tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim predmetnog ugovora radi toga što bi se radilo o prividnom ugovoru koji je k tome zaključen iz nedopuštene pobude je neosnovan iz razloga što tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtijeva utvrđenje da taj ugovor nema učinaka među ugovornim stranama odnosno da je bez učinka (pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama Rev-207/2010 od 24. veljače 2010, Rev-214/2011 od 10. rujna 2013.g., Revx-455/2013 od 19. studenog 2013. g. i Rev-2412/2010 0d 14. siječnja 2014.g.)

 

Pritom treba imati u vidu da stranke ne tvrde niti je sud utvrdio da sporni ugovor prikriva neki drugi valjani ugovor (čl. 66. st. 2. ZOO-a) kao što se tužitelj činjenično ne poziva niti je sud po službenoj dužnosti utvrdio postojanje drugih razloga za utvrđenje ništavosti ugovora prema iz odredbe  čl. 103. st. 1. u vezi s čl. 109. ZOO-a.

 

Radi navedenog, djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika trebalo je u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, što nije utjecalo na pravilnost i zakonitost odluke suda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za brisanje zemljišnoknjižnog upisa kojim je predmetni nevaljani kupoprodajni ugovor (ugovor bez učinka) proveden te o uspostavi prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kao i o vlasničkom zahtjevu tužitelja kao predmnjevanog vlasnika radi predaje predmetne nekretnine u posjed.  

   

Iako preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj u konačnici nije ostvario potpuni uspjeh u sporu, prema stajalištu ovoga suda isti nije uspio s dijelom svoga zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi jer bi se dokazi radi utvrđenja da se radi o nevaljanom pravnom poslu ionako provodili kako bi se utvrdila osnovanost tužbenih zahtjeva na brisanje upisa i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja te predaje nekretnine u posjed. Stoga je pozivom na odredbu čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo potvrditi i odluku prvostupanjskog suda u odnosu na dosuđene troškove postupka tužitelju čija je visina odmjerena pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14).

 

Radi svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 18. siječnja 2017. godine