Broj: Rev 1327/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Aleksandra Peruzovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. K. iz Z., …, koju zastupaju punomoćnici iz O. ureda G., odvjetnici u Z., protiv tuženice M. Š. iz G., …, koju zastupa punomoćnica A. S. Z., odvjetnica u Z., radi uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, poslovni broj Gž-92/11-2 od 16. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-205/06-25 od 7. prosinca 2009., u sjednici održanoj 15. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Prihvaća se revizija tuženice M. Š. i preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, poslovni broj Gž-92/11-2 od 16. veljače 2012., te presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-205/06-25 od 7. prosinca 2009. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Uspostavlja se ranije z.k. stanje na nekretninama upisanim u z.k.ul.br.836. k.o. S. R., koje se sastoje iz č.k.br. 2687/3. livada B. u L. s 498 čhv; č.k.br. 2687/11 livada B. u L. s 96 čhv i č.k.br. 2687/12 livada B. u L. s 21 čhv, pa se kao samovlasnik navedenih nekretnina ima uknjižiti Lj. K. iz Z., …, kao nasljednica danas pok. J. K., uz istovremeno brisanje tužene M. Š. s lista B navedenog zemljišnoknjižnog uloška.

 

2. Tužena M. Š. dužna je tužiteljici Lj. K. platiti iznos od 23.834,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2003.g. do isplate, kao naknadu za otuđeni dio nekretnina iz t. l. ovog tužbenog zahtjeva.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

2. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici troškove ove parnice u iznosu 11.192,50 kn, u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

i

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženice M. Š. u odnosu na 2. i 3. pitanje, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-205/06-25 od 7. prosinca 2009., suđeno je:

 

              „1. Uspostavlja se ranije z.k. stanje na nekretninama upisanim u z.k.ul.br.836. k.o. S. R., koje se sastoje iz č.k.br. 2687/3. livada B. u L. s 498 čhv; č.k.br. 2687/11 livada B. u L. s 96 čhv i č.k.br. 2687/12 livada B. u L. s 21 čhv, pa se kao samovlasnik navedenih nekretnina ima uknjižiti Lj. K. iz Z., …, kao nasljednica danas pok. J. K., uz istovremeno brisanje tužene M. S. s lista B navedenog zemljišnoknjižnog uloška.

 

              2. Tužena M. Š. dužna je tužiteljici Lj. K. platiti iznos od 23.834,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2003 .g. do isplate, kao naknadu za otuđeni dio nekretnina iz t.l. ovog tužbenog zahtjeva.

 

              3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove postupka u iznosu od 13.407,05 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, poslovni broj Gž-92/11-2 od 16. veljače 2012., odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u konkretnom slučaju ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i to stoga jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, a k tome je to shvaćanje drugostupanjskog suda različito i od prakse drugih drugostupanjskih sudova. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i da preinači pobijane nižestupanjske presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu na naknadu parničnih troškova.

 

              Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice navedenim u točkama 1., 2. i 3. ove zakonske odredbe.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da ovaj sud može pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (dopuštenosti revizije), tek onda kada revizija kumulativno sadrži tri elementa: da je pravno pitanje određeno, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Revizija tuženice sadrži pitanja koja glase:

 

              „1) da li se uknjižba koja je provedena na temelju pravomoćne presude može pobijati brisovnom tužbom?

 

              2) da li je učinjena bitna povreda odredba parničnog postupka ako u presudi nije odlučeno o prigovoru zastare tuženika na obveznopravni zahtjev tužitelja?

 

              3) da li je presuda proturječna budući je sud razlozima presude naveo da je pravni prednik tužiteljice njezin otac iako je iz isprava vidljivo da je tužiteljica njegova nećakinja?

 

              4) da li je pravni sljednik vezan pravomoćnom presudom o istom predmetu u kojem je sudjelovao njezin prednik?“

 

              U odnosu na 1. i 4. pitanje:

 

S obzirom na to da revizija tuženice u odnosu na 1. i 4. pitanje sadrži sve potrebne elemente te da se odluke nižestupanjskih sudova temelje na shvaćanjima koje je u suprotnosti s postojećom praksom drugostupanjskih sudova, kao i pravnim shvaćanjem ovoga suda o tim pravnim pitanjima (čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP), ovaj sud nalazi da je predmetna revizija u odnosu na ova pitanja dopuštena i osnovana.

 

              Predmetni spor vođen je povodom tužbe kojom je tužiteljica (prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu od 29. listopada 2009.) tražila uspostavu ranijeg zk. stanja na nekretninama upisanim u z.k.ul.br.836. k.o. S. R., koje se sastoje iz č.k.br. 2687/3. livada B. u L. s 498 čhv; č.k.br. 2687/11 livada B. u L. s 96 čhv i č.k.br. 2687/12 livada B. u L. s 21 čhv i da se kao samovlasnik navedenih nekretnina uknjiži tužiteljica kao nasljednica pok. J. K. uz istovremeno brisanje tuženice M. Š. s lista B navedenog zemljišnoknjižnog uloška, te povodom zahtjeva za isplatom iznosa od 23.834,50 kn.

 

              Zahtjeve za uspostavu „ranijeg zemljišnoknjižnog stanja“, odnosno brisanje upisa vlasništva sa imena tuženice i upis na njeno ime, tužiteljica je temeljila na tvrdnjama koje se, u bitnom, svode na to da je tuženica nesavjesnim i prijevarnim postupanjem pri pokretanju i vođenju parnice radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnim nekretninama protiv njenoga strica J. K. (jer je u parnici tvrdila da je tamo tuženik J. K. nepoznatog boravišta i predložila imenovanje staratelja za poseban slučaj koji je u toj parnici i postavljen) ishodila pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno njezino vlasništvo na spornim nekretninama te da je istim takvim ponašanjem na temelju te pravomoćne presude ishodila uknjižbe svog vlasništva u zemljišnim knjigama (jer je znala za činjenicu da je tuženik J. K. umro i prije donošenja presude, te da je tužiteljica kao oporučna nasljednica naslijedila predmetne nekretnine od svojega strica).

 

              Zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 23.834,50 kn tužiteljica temelji na tvrdnji da je tuženica, nakon uknjižbe prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime, u postupku izvlaštenja dijela tih nekretnina za potrebe izgradnje autoceste, sklopila nagodbu s HAC-om po kojoj joj je kao vlasnici izvlaštene nekretnine isplaćena naknada u navedenom iznosu.

 

              Ovako postavljeni zahtjevi (u dijelu kojim se traži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja) predstavljaju brisovnu tužbu u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13, dalje ZZK), dok u dijelu zahtjeva za isplatu predstavlja zahtjev za povrat stečenog bez osnove u smislu odredbi čl. 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koje se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08).

 

              Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je tuženica uknjižena u zemljišnim knjigama kao vlasnica spornih zemljišnih čestica na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-96/02 od 11. lipnja 2003.;

 

- da je navedenu parnicu radi utvrđenja prava vlasništva i dozvole uknjižbe vodila protiv prednika (strica) tužiteljice pok. J. K. po tužbi koju je podnijela prvostupanjskom sudu 28. ožujka 2002.;

 

- da je u toj parnici tuženiku (pok. J. K.) kao osobi nepoznatog boravišta postavljen privremeni zastupnik u osobi odvjetnika I. T.;

 

- da je J. K. umro (prije dovršetka parnice) 6. svibnja 2002.;

 

- da je tužiteljica rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj O-9506/02 od 21 rujna 2005., proglašena jedinom nasljednicom iz pok. J. K.; 

 

- da je u ostavinsku imovinu iza pok. J. K. ulazila i čest. kat. br. 2687/3 u naravi livada bara u L. površine sa 1051 čhv;

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Gospiću od 14. studenog 2005. odbijena provedba tog rješenja u odnosu na čest. kat. br. 2687/3 zk.ul. 836 k.o. S. R.;

 

- da je za potrebe izgradnje autoceste izrađen parcelacijski elaborat prema kojem su od čest. kat. br. 2687/3 nastale nove čest. kat. br. 2687/13, 2687/16, 2687/17 i 2687/ IX te da je proveden postupak izvlaštenja u kojem je tuženica 11. rujna 2003. sklopila nagodbu s HAC-om po kojoj joj je isplaćena naknada od 26.018,00 kn.

 

              Polazeći od navedenih činjenica te zaključka da je tuženica bila nepoštena i nesavjesna kada je vodila parnicu protiv prednika tužiteljice i kada je ishodila uknjižbu vlasništva na svoje ime na temelju presude iz te parnice, nižestupanjski sudovi su ocijenili kako u takvim okolnostima činjenica da je upis tuženice izvršen na temelju pravomoćne presude nije prepreka za vođenje predmetne parnice i usvajanje postavljenih zahtjeva.

 

              Tuženica u reviziji postavljenim pitanjima pod brojem 1. (može li se uknjižba koja je provedena na temelju pravomoćne presude pobijati brisovnom tužbom) te pitanjem pod brojem 4. (je li pravni sljednik vezan pravomoćnom presudom o istom predmetu u kojem je sudjelovao njezin prednik) dovodi u pitanje valjanost nižestupanjskih odluka, a sudskom praksom na koju se poziva u obrazloženju postavljenih pitanja ukazuje na protivnost pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova u odnosu na ranije stavove drugih sudova, te ovoga suda.

 

              Prije svega, ovaj sud smatra potrebnim naglasiti, polazeći od toga da je tuženica uknjižbu svojega vlasništva na spornim nekretninama ishodila na temelju pravomoćne sudske presude kao tabularne isprave, kako je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova o tome da (eventualna) njena nesavjesnost u vođenju parnice iz koje proizlazi presuda, odnosno okolnost da ta presuda (koja je temelj osporavanog upisa u zemljišne knjige) nije pravilna i zakonita, predstavlja okolnost koja je dovela do neistinitog upisa koji je moguće uspješno osporavati brisovnom tužbom.

 

              Odredbom čl. 127. ZVDSP dano je ovlaštenje onom tko stekne pravo vlasništva nekretnina odlukom suda, da može ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Sudska odluka - presuda o stjecanju prava vlasništva kojom se utvrđuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na određenoj nekretnini i kojim ga se ovlašćuje da na temelju te presude izvrši upis svojega vlasništva u zemljišnim knjigama - prvenstveno je zemljišnoknjižna isprava, a s obzirom na to da je donosi sud, ona je i javna isprava.

 

              Upis u zemljišne knjige provodi se u formalnom izvanparničnom postupku. Zemljišnoknjižni sud o osnovanosti prijedloga za upis odlučuje isključivo uvidom u zemljišne knjige, prijedlog za upis te njegove priloge tj. isprave na temelju kojih se upis zahtijeva (čl. 108. ZZK), što znači da će sud provesti upis koji se temelji na pravomoćnoj sudskoj odluci bez mogućnosti propitivanja njezine zakonitosti. Iz spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju zemljišnoknjižni sud na prijedlog tuženice proveo sporni upis na koji je ovlaštena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-96/02 od 11. lipnja 2003.

 

Prema pravilima o brisovnoj tužbi iz čl. 129. ZZK u vezi s odredbom čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP), nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno nevaljanom, odnosno neistinitom uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati. Temelj zahtijevanja sudske zaštite upisanog knjižnog prava ovom tužbom je povreda tog prava provedbom nevaljane, odnosno neistinite uknjižbe, tj. uknjižbe za koju u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu nisu bile ispunjene sve pretpostavke nužne da bi uknjižba uistinu bila istinita i valjana. Prema citiranim odredbama, brisovnu su tužbu ovlašteni podnijeti oštećeni nositelji knjižnog prava, tj. osobe čije je upisano knjižno pravo neposredno povrijeđeno nevaljanom uknjižbom, kao i njihovi univerzalni slijednici.

 

              Nadalje, pravomoćna sudska odluka obvezuje stranke i njihove univerzalne sljednike (prema stavu VS RH Rev 220/92, objavljena u IO 1994/300 – na koju se u reviziji poziva tuženica, ali i brojnim drugim). Dakle, u takvim slučajevima, kada je pravni prednik bio stranka u parnici u kojoj je donesena pravomoćna odluka, pravomoćnošću te odluke vezani su i njegovi pravni slijednici.

 

              Posljedično tome, kad postoji pravomoćna odluka, njome je definitivno riješen spor i stranke (ni njihovi pravni sljednici) nisu ovlaštene u novoj parnici nastojati ishoditi preispitivanje onog o čemu je već pravomoćno odlučeno. Pitanje koje je riješeno pravomoćnom odlukom, ne može neki drugi sud drugačije riješiti. Isto tako i stranke, bez obzira na to što misle o sadržaju svog pravnog odnosa i koliko su zadovoljne pravomoćnom sudskom odlukom moraju je prihvatiti onakvu kakva je i ravnati se po njoj. To vrijedi i onda kad takva odluka nije pravilna, jer pravomoćna sudska odluka, bila ona zakonita ili ne, mjerodavna je za pravne odnose stranaka koji su prije pravomoćnosti bili sporni. Ne samo da je one ne mogu pobijati (osim izvanrednim pravnim lijekovima i drugim pravnim sredstvima koja su im zakonom stavljena na raspolaganje – što je i tužiteljica kao pravna sljednica mogla zahtjevom za ukidanje klauzule pravomoćnosti, stupanjem u parnicu na mjesto svog prednika, izjavljivanjem pravnih lijekova i sl.), već su se dužne ponašati u skladu s njom. Odredbom čl. 6. stavak 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) propisuje da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, dok iz odredbe čl. 6. st. 2. toga Zakona proizlazi da odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom.

 

              Imajući u vidu sve navedeno, upis koji je u zemljišnim knjigama izvršen na temelju pravomoćne sudske odluke ne može biti neistinit, odnosno nevaljan, pa ga pravni sljednik stranke iz parnice iz koje ta presuda proizlazi ne može osporavati brisovnom tužbom. Iznimno, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, u smislu svega navedenog, samo onaj nositelj knjižnog prava (i njegov pravni sljednik) koji nije bio stranka u parnici u kojoj je donesena presuda na temelju koje je njegovo knjižno pravo brisano (jer se na njih ne protežu granice pravomoćnosti presude pa ima pravo dokazivati neistinitost onoga što potvrđuje presuda kao javna isprava), ima pravo brisovnom tužbom osporavati valjanost upisa provedenog na temelju presude.

 

              Zbog toga je zahtjev tužiteljice u odnosu na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja trebalo odbiti kao neosnovan.

 

              Također, kada je tužiteljica novčani zahtjev (povrat stečenog bez osnova) temeljila na tvrdnji o svom vlasništvu na predmetnim nekretninama koje je pokušala uspostaviti (ovdje odbijenim) zahtjevom za brisanje upisa vlasništva tuženice iz zemljišnih knjiga i kada u tome nije uspjela, tada neosnovano potražuje povrat sredstava u iznosu od 23.834,50 kn, pa je i u tom dijelu valjalo odbiti njezin tužbeni zahtjev.

 

              Slijedom svega izloženog, nižestupanjski sudovi su propuštanjem pravilne primjene navedenih odredbi ZZK, ZVDSP i Zakona o sudovima donijeli nezakonitu odluku, pa je tuženica u reviji postavljenim pitanjima osnovano pobijala njihovo pravno shvaćanje o nevezanosti odlučivanja povodom brisovne tužbe pravomoćnom sudskom koja je temelj spornog upisa. Stoga je valjalo na temelju čl. 395. st. 1. ZPP reviziju tuženice uvažiti i preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način kako je to učinjeno u izreci ove presude (točka 1. izreke ove presude).

 

              Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Vodeći računa o pravilima iz odredbe čl. 154. st. 1 u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, te primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, dalje: OT) i te Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 i 125/11), tuženici koja je u cijelosti uspjela u ovome sporu pripada pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 11.222,50 kn, i to: za sastav odgovora na tužbu te podnesaka od 22. siječnja 2008. i 9. studenog 2009. iznos od 3.000,00 kn (3x1.000,00 kn) prema Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištima 22. siječnja 2008., 15. rujna 2009., 10. studenog 2009. i 24. studenog 2009. iznos od 4.000,00 kn (4x1.000,00 kn) na temelju Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr.7. toč. 1. OT, odnosno ukupno 7.000,00 kn, uvećanih za iznos od 1.580,00 kn na ime PDV ili ukupno 8.580,00 kn. Tuženica je također tražila naknadu troškova revizije koji joj se priznaju u visini troškova sastava revizije u iznosu od 1.500.00 kn, prema Tbr. 10. toč. 5. u vezi s Tbr. 7. OT; iznos od 375,00 kn na ime 25% PDV ili ukupno iznos od 1.875,00 kn, te iznos od 737,50 kn na ime sudskih pristojbi, odnosno sveukupno 2.612,50 kn.

 

              Stoga je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženici troškove parnice te troškove revizije u ukupnom iznosu od 11.192,50 kn (točka 2. izreke ove presude).

 

U odnosu na 2. i 3. pitanje:

 

Pitanja navedeno u reviziji pod rednim brojevima 2. i 3. ne predstavljaju procesno ili materijalno pravna pitanja zbog kojih bi izvanredna revizija u konkretnom slučaju bila dopuštena.

 

Naime, pitanje koje se postavlja u reviziji, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, mora se odnositi na određeno pravno shvaćanje u primjeni konkretne postupovne ili materijalnopravne norme i koje je na taj način izraženo u pobijanoj odluci. Pitanje mora biti jasno i određeno (ne može se odnositi općenito na primjenu koje postupovne ili materijalnopravne norme) i ne može ostavljati dvojbe o tome o čemu bi ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao izraziti svoje shvaćanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Imajući u vidu sadržaj postavljenih pitanja i cijeneći preostali sadržaj revizije (koji se na ta pitanja odnosi), ovaj sud zaključuje kako se ona svode na prigovore tuženice o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, pa s obzirom na navedeno, revizija u odnosu na pitanje 2. i 3. ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

Stoga je valjalo reviziju tuženika protiv presude drugostupanjskog suda u tom dijelu odbaciti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392b. st. 1. i st. 5. ZPP).

 

Zagreb, 15. veljače 2017.