Broj: Gž-2339/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz R., I. …, OIB: …, zastupane po punomoćniku Đ. P., odvjetniku iz P., T. S.. J. …, protiv tuženika G. R. iz R., K. …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima V. K., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-7374/2015-5 od 16. ožujka 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. srpnja 2017. godine, 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-7374/2015-5 od 16. ožujka 2016. godine, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku s tim što se naređuje novu glavnu raspravu održati pred drugim sucem pojedincem prvostupanjskog suda.

 

              II. Odluka o troškovima postupka povodom žalbe tužiteljice ostavlja se za konačnu odluku.

            

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice L. B. koji glasi:

              I. Utvrđuje se da je tužiteljica L. B. iz R., I. …, stekla pravo vlasništva dosjelošću na

              - realnom dijelu nekretnine k.č.br. 716/8 upisano u z.k.ul. 4989 k.o. P. i to u površini od 13 m², a likovno i mjerno označeno na skici lica mjesta izrađenoj od strane sudskog vještaka mjerničke struke Z. S. od 09. travnja 2013.

              - realnom dijelu nekretnine k.č.br. 715/18 upisano u z.k.ul. 4989 k.o. P. i to u površini od 163 m², a likovno i mjerno označeno na skici lica mjesta izrađenoj od strane sudskog vještaka mjerničke struke Z. S. od 09. travnja 2013.

              - realnom dijelu nekretnine k.č.br. 716/9 upisano u z.k.ul. 4989 k.o. P. i to u površini od 209 m^2, a likovno i mjerno označeno na skici lica mjesta izrađenoj od strane sudskog vještaka mjerničke struke Z. S. od 09. travnja 2012. godine na listu sudskog spisa broj 165.

              II. Ovlašćuje se tužiteljica zatražiti cijepanje nekretnina i to

              - k.č.br. 716/8 upisano u z.k.ul. 4989 k.o. P. i to u površini od 13 m²

              - k.č.br. 15/18 upisano u z.k.ul. 4989 k.o. P. i to u površini od 163 m²

              - k.č.br. 716/9 upisano u z.k.ul. 4989 k.o. P. i to u površini od 209 m²

sve slikovno i mjerno označeno na skici lica mjesta izrađenoj od strane sudskog vještaka mjerničke struke Z. S. od 09. travnja 2013. te se ovlašćuje tužiteljica  na temelju ove presude, nakon pravomoćnosti i ovršnosti iste, formirati na tim površinama novu katastarsku česticu te ishoditi upis prava vlasništva na novonastaloj čestici u svoje ime i u svoju korist.

              III. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              Odlukom o trošku postupka naloženo je tužiteljici L. B. iz R., I. br. …. (čiji je OIB: ….) da tuženiku G. R. iz R., K. …. (čiji je OIB: …) naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 39.857,50 kuna (slovima: trideset i devet tisuća osamsto pedeset i sedam kuna te pedeset lipa) i to u roku od 15 dana dok se tuženik G. R. odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška (točka II. izreke presude).

 

Žali se tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku odluku te sukladno žalbenim navodima usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže tuženika na naknadu troška postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužiteljice je osnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva realnog dijela nekretnina i to: 13 m2 k.č.br. 716/8; 163 m2 k.č.br. 715/18 i 209 m2 k.č.br. 716/9 sve Z.U 4989 k.o. P., slikovno i mjerno označeno na skici lica mjesta izrađenoj od strane sudskog vještaka mjernika Z. S. od 9. travnja 2013. godine i da je ovlaštena zatražiti cijepanje predmetnih nekretnina, a kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

 

Između stranaka nije prijeporno da je prvostupanjski sud rješenjem broj P-1779/2007-32 od 7. siječnja 2014. godine odbacio tužbu tužiteljice, koje rješenje je po žalbi tužiteljice ukinuto rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžx-498/14 od 5. studenog 2015. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

 

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka odbio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da ista nije dokazala da je vlasništvo prijepornih nekretnina stekla dosjelošću. Jedino sama tužiteljica da u predmetnom postupku tvrdi da je u mirnom i nesmetanom posjedu realnog dijela nekretnina k.č.br. 716/8 u površini od 13 m2, k.č. br. 715/18 u površini od 163 m2 i k.č. br. 716/9 u površini od 209 m2, kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka geodeta Z. Š. od 9. siječnja 2013. godine, a sud iskaz iste da nije mogao prihvatiti obzirom da je direktno zainteresirana za predmet spora. Teret dokaza da je na tužiteljici da je dosjelošću stekla vlasništvo, što ista nije dokazala, dok je parnični predmet Općinskog suda u Rijeci broj P-194/97 irelevantan za ovu parnicu, budući tuženik u toj parnici nije sudjelovao i izričito se protivio da se koristi kao dokaz. Tužiteljica da nije na temelju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-194/97-36 od 21. travnja 2000. godine, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci Gž-2606/00-2 od 9. travnja 2004. godine stekla pravo vlasništva nekretnina koje su predmet ovog parničnog postupka. Iz izlaganja vještaka mjernika Z. Š. razvidno je da za dijelove nekretnina za koje tužiteljica L. B. tvrdi da ih drži u posjedu neprekidno od 1996. godine pa do danas nije moguće napraviti parcelaciju zbog urbanističkih propisa, a sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV). Za parcelaciju da je neophodno imati lokacijsku dozvolu koju tužiteljica prema sadašnjim urbanističkim uvjetima ne može dobiti, budući je sporni prijepor predviđen za buduću prometnicu. Prodavatelj neke nekretnine ne može prodati vlasništvo te nekretnine drugoj osobi iako je u trenutku zaključenja kupoprodaje bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine ako je njegovo vlasništvo nekretnine po samom zakonu temeljem instituta dosjelosti prešla na neku drugu osobu. Međutim, kupac nekretnine koji se je temeljem ugovora uknjižio kao vlasnik nekretnine nije stekao vlasništvo nekretnine temeljem kupoprodajnog ugovora već se radi o specifičnom stjecanju vlasništva temeljem zakona koje proizlazi iz zakonskog načela povjerenja u zemljišne knjige. Dakle, vlasništvo nije stečeno temeljem pravnog posla već je stečeno ispunjenjem zakonskih uvjeta nužnih za djelovanja načela povjerenja u zemljišne knjige. Iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika da je razvidno kako je nekadašnja k.č br. 915/5 puno veća nego sadašnji dijelovi nekretnina k.č.br. 716/8, 715/18 i 716/9 i da se one u potpunosti ne poklapaju da bi se moglo zaključiti da ja manje sadržano u većem. Iako iz priloženog ugovora o kupoprodaji između P. L., S. L. i M. L. kao prodavatelja i G. R. od 3. listopada 2001. godine proizlazi da je G. R. znao da su prodavatelji u nekom sporu s tužiteljicom, no, to ne znači da G. R. nije savjestan ako ipak otkupi to zemljište, jer dužnost G. R. nije da provjerava stanje nekog spora kojeg nije stranka te čeka pravomoćnost okončanja istog, ili da oteže zaključenje kupoprodajnog ugovora za kojeg mu prodavatelj jamči da je njegovo vlasništvo. Stoga, da je temeljem odredbi članka 159., 160., 18. i 122. ZV-a, kao i temeljem odredbe članka 8. stavak 5. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98,114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK) tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen.

 

Međutim, za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda jer je isti žalbenim navodima tužiteljice doveden u sumnju.

 

Nemogućnost ukidanja prvostupanjske odluke i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u povodu žalbe više od jedan put (članak 366.a. stavak 1. ZPP-a) odnosi se samo na meritorne odluke, dok se ta nemogućnost ne odnosi na procesna rješenja kao što je u konkretnom slučaju pa u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je predmetna presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega se pobijana presuda ne može ispitati. Bitna povreda sastoji se u tome što su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i nerazumljivi, te što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Što više prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke pretežno prepričavao postupke u kojima je tužiteljica ranije sudjelovala što pridonosi nerazumljivosti, te se ne može sa sigurnošću utvrditi na koji postupak se odrađena činjenica odnosi.

 

Imajući u vidu činjenične navode tužbe, tužiteljica u ovom postupku tvrdi da je stvarni vlasnik i posjednik nekretnine oznake k.č.br. 715/5, koju drži u posjedu čitav niz godina i da je pred Općinskim sudom u Rijeci ishodila pravomoćnu presudu pod brojem P-194/97 da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini k.č.br. 715/5, koja nekretnina je tijekom postupka promijenila identifikaciju, odnosno promijenila je oblik, površinu i položaj pa tako tužiteljica da prema nalazu i mišljenju vještaka mjernika sada drži u posjedu k.č.br. 716/8, 715/18 i 716/9, dok je tuženik nakon donošenja prvostupanjske presude sklopio ugovor o kupoprodaji sa upisanim suvlasnicima koji su mu prodali nekretninu k.č.br. 715/5, na koju se upisao u zemljišne knjige kao vlasnik iako je znao da se vodi parnični postupak između tužiteljice i prodavatelja u svezi te nekretnine.

 

Prvostupanjski sud smatrao da tužiteljica nije dokazala da je vlasništvo prijepornih nekretnina stekla dosjelošću i da se postupak koji se vodio pod brojem P-194/97 ne odnosi na predmetne nekretnine, dok je tuženik postupajući povjerenjem u zemljišne knjige sukladno članku 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV), stekao pravo vlasništva k.č.br. 715/5. Međutim za napomenuti je kako tužiteljica i tijekom prvostupanjskom postupka i sada u žalbi osporava tuženiku da je prilikom stjecanja sporne nekretnine postupao s povjerenjem u zemljišne knjige.

 

Zaista, odredbom članka 122. stavak 1. ZV-a propisano je kako se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, dok je odredbom stavka 2. istog članka propisana kako je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Zaštita povjerenja odnosno načelo o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige upućuje na pravnu zaštitu valjanog stjecanja vlasništva treće osobe koja je pravo stekla pouzdavajući se u potpunosti i istinitost onog što je pisalo u zemljišnoj knjizi. Dakle, nitko se ne može pozivati na činjenicu da mu to nije poznato što znači da djeluje pravilno presumptio juris et de jure.

 

No, u konkretnom slučaju u trenutku zaključenja predugovora i kupoprodajnog ugovora tuženika kao kuca i upisanih suvlasnika P. L., S. L. i M. L., čiji predmet prodaje je bila k.č.br. 715/5, tužiteljica nije bila upisana kao vlasnica iste, a tuženiku i prodavatelju je bilo poznato da između tužiteljice i upisanih suvlasnika postoji spor u svezi predmetne nekretnine koju tuženik namjerava kupiti. Da je tome tako proizlazi iz članka 2. i 9. ugovora o kupoprodaji 3. listopada 2001. godine kojeg je tuženik zaključio s upisanim suvlasnicima, što prvostupanjski sud i navodi u obrazloženju odluke, pa se upitnim ukazuje je li tuženik postupao u dobroj vjeri, dakle sud u navedenim okolnostima nije dao pravnu ocjenu svih izvedenih dokaza koji se tiču dobre vjere tuženika, jer za procjenu je li stjecatelj-tuženik bio u dobroj vjeri prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora nije dovoljno da je onaj koji se poziva na to načelo izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige.

 

Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da se samo na iskazu tužiteljice ne može zaključiti da je ista prijeporne nekretnine stekla dosjelošću, koji stav nije razumljiv kada se uzme u obzir da prethodno na 28. stranica obrazlaže činjenična i pravna utvrđenja iz presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-194/94 u kojem postupku je donesena pravomoćna odluka da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva na kč.br. 715/5, pozivajući se nadalje i na ugovor zaključen između tuženika i upisanih suvlasnika, te rješenje G. R. kojim se priznaje da tužiteljica u posjedu drži predmetne nekretnine, slijedom čega je obrazloženje presude proturječno i nerazumljivo, a isto tako nije razjašnjeno je li utužene nekretnine predstavljaju nekadašnju k.č.br. 715/5.

 

Iz navedenog je vidljivo kako je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, pa je, temeljem odredbe članka 369. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu tužiteljice i ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje je ukazano, a potom pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kao i onih koje će možebitno u daljnjem tijeku postupka izvesti, utvrditi sve odlučne činjenice, te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, a time i o ukupnim troškovima postupka (čl. 166. ZPP-a).

 

Temeljem odredbe članka 371. ZPP-a naređeno je novu raspravu održati pred drugim sucem pojedincem prvostupanjskog suda.

 

U Splitu, 11. srpnja 2017. godine