Broj: Gž-1733/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.-H. d.o.o., N. T., B. i H., zastupanog po punomoćnici I. F.-T., odvjetnici u O., protiv tuženika 1. Ž. K., OIB:…, zastupanog po privremenom zastupniku F. S., odvjetniku u S., te tuženika pod 2. I. V. iz O., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tuženika pod 1. te tuženika pod 2., protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1670/16 od 23. siječnja 2017. godine, u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tuženika pod 1. Ž. K. i tuženika pod 2. I. V. kao neosnovane i potvrđuje pobijana presuda u dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj naspram tuženika pod 1. i tuženika pod 2. vlasnik za cijelo čest. zem. 413/3 i čest. zgr. 465 (kat.čest.637) ZU 757 k.o. Omiš, te je odlučeno da je isti ovlašten na temelju presude u zemljišnim knjigama upisati pravo vlasništva na navedenim nekretninama na svoje ime, uz istovremeni izbris toga prava sa imena tuženika (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 12.883,75 kuna, dok je za više traženi iznos od 97.215,34 kune, zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan.

 

Žali se tuženik pod 1. Ž. K. i presudu pobija u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova protiv ovog tuženika, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja, podredno, ukine i predmet u pobijanom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik pod 2. I. V. podnio je žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude, pobijajući u tom dijelu prvostupanjsku odluku također zbog svih žalbenih razloga, predlažući presudu preinačiti u skladu s žalbenim prijedlozima, podredno, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika Ž. K. i žalba tuženika I. V. nisu osnovane.

 

Tužitelj B.-H. d.o.o. N. T. podneskom od 17. listopada 2014. godine predložio je ponavljanje postupka koji je pravomoćno završen presudom ovog Županijskog suda, poslovni broj Gžp-873/11 od 20. listopada 2011. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, poslovni broj P-1884/09 od 15. lipnja 2010. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja B.-H. d.o.o. N. T. radi utvrđenja naspram tuženika pod 1. Ž. K. i pod 2. I. V. da je isti vlasnik za cijelo nekretnina označenih kao čest. zem. 413/3 i čest. zgr. 465 (kat.čest.637) ZU 757 k.o. Omiš te radi ovlaštenja tužitelja da u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na svoje ime uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika.

 

Prijedlog za ponavljanje postupka tužitelj je podnio iz razloga navedenih u čl. 421. st. 1. točci 8. i 10. ZPP-a, navodeći, među ostalim, da se odluka suda kojom se pravomoćno završava postupak temelji na rješenju Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-80/09 od 28. svibnja 2009. godine, te rješenju Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, poslovni broj Z-608/07 od 15. srpnja 2007. godine, a navedena rješenja da su preinačena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-x 932/13-2 od 25. ožujka 2014. godine.

 

U smislu odredaba čl. 425. st. 3. ZPP-a, raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka može se spojiti sa raspravljanjem o glavnoj stvari ukoliko se ponavljanje zahtjeva iz razloga navedenog u čl. 421. st. 1. točci 10. toga Zakona.

 

Odredbama čl. 427. ZPP-a propisano je postupanje suda po podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka. Sukladno spomenutim zakonskim odredbama, rješenjem kojim se dopušta ponavljanje postupka sud će izreći da se ukida odluka donesena u prijašnjem postupku, a glavna rasprava će se odrediti tek po pravomoćnosti rješenja kojim se dopušta ponavljanje, osim ukoliko je rješenjem odlučeno da se odmah otpočne raspravljanje o glavnoj stvari, što je dopušteno samo u slučaju iz naprijed citiranih odredaba čl. 425. st. 3. ZPP-a.

 

U slučaju odluke suda da odmah raspravlja o glavnoj stvari ili ako se o prijedlogu za ponavljanje postupka raspravljalo zajedno sa glavnom stvari, rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka i ukida odluka donesena u prijašnjem postupku unosi se u odluku o glavnoj stvari.

 

Raspravnim rješenjem od 31. ožujka 2016. godine, prvostupanjski sud je odlučio da se dopušta ponavljanje postupka i ukida točka 1. izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, poslovni broj P-1884/09 od 15. ožujka 2010. godine, te rješenje o troškovima postupka Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-1385/11 od 12. veljače 2014. godine, time da je odmah određeno ročište za glavnu raspravu i nastavljeno raspravljanje o glavnoj stvari, a doneseno rješenje nije pisano, izrađeno i u ovjerenom prijepisu dostavljeno strankama niti je odluka o ponavljanju postupka sadržana u odluci kojom je odlučeno o glavnoj stvari.

 

Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe čl. 425. st. 3. i čl. 427. u svezi s odredbama čl. 421. st. 1. točke 8. ZPP-a, na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbama čl. 425. st. 3. i čl. 427. ZPP-a.

 

Međutim, radi se o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego isključivo ocjenjujući žalbene razloge žalitelja, u skladu s odredbama čl. 365. ZPP-a.

 

Kako žalitelji, tuženici po 1. i pod 2. u svojim žalbama niti izrijekom niti opisno ne ukazuju na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, s obzirom da je ovaj sud ovlašten ispitivati prvostupanjsku presudu samo u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti samo na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, kod ocjene osnovanosti izjavljenih žalbi tuženika i ispitivanja zakonitosti pobijane presude, ovaj sud navedenu povredu nije uzeo u obzir.

 

Predmet postupka (u ovome stadiju) je zahtjev tužitelja B.-H. d.o.o. N. T., B. i H. protiv tuženika Ž. K. i I. V., radi utvrđenja da je tužitelj naspram tuženika vlasnik za cijelo nekretnina označenih kao čest. zem. 413/3 i čest. zgr. 465 (kat.čest.637) ZU 757 k.o. O., zemljišnoknjižno vlasništvu tuženika pod 3. I. V., kao i zahtjev radi ovlaštenja na uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na ime tužitelja za cijelo, uz istodobno brisanje toga prava sa imena tuženika.

 

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i zbog kojih tuženici pobijaju presudu, a presuda o svim činjenicama koje su pravno značajne i odlučne za ocjenu osnovanosti istaknutih zahtjeva tužitelja sadrži pravno utemeljene i obrazložene razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Na temelju rezultata provedenog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da su nekretnine označene kao čest. zem. 413/3 i čest. zgr. 465 (kat.čest.637) ZU 757 k.o. O. do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine, bile upisane kao društveno vlasništvo, odnosno, Općenarodna imovina FNRJ pod upravom Tvornice za izradu mašina i matriciranih proizvoda „B.“ N. T.,

- da je tužitelj B.-H. d.o.o. N. T. pravni sljednik ranije upisanog nositelja prava upravljanja,

- da je rješenjem Općinskog suda u Omišu od 22. rujna 2000. godine, poslovni broj Z-481/99 na temelju kupoprodajnog ugovora od 25. rujna 1998. godine dopuštena uknjižba pravo suvlasništva predmetnih nekretnina na ime N. K. (ranijeg tuženika u ovom postupku) te Ž. K. (tuženika pod 1.), svakog za po 1/2 dijela, uz istodobno brisanje Općenarodne imovine pod upravom pravnog prednika tužitelja,

- da je rješenjem Općinskog suda u Omišu, poslovni broj Z-575/00 od 22. rujna 2000. godine na temelju brisovnice izdane od N. K. izvršeno brisanje prava suvlasništva s imena N. K., te uknjižba prava vlasništva predmetnih nekretnina za cijelo na ime Ž. K., tuženika pod 1.,

- da je rješenjem Općinskog suda u Omišu poslovni broj Z-179/01 od 5. ožujka 2001. godine na temelju ugovora o prodaji sklopljenog između tuženika pod 1. Ž. K. i tuženika pod 2. I. V., također 5. ožujka 2001. godine i istog dana ovjerenog u potpisu tuženika pod 1., uknjiženo pravo vlasništva predmetnih nekretnina na ime tuženika pod 2. I. V.,

- da je tužitelj dana 28. studenoga 2001. godine izjavio žalbu protiv rješenja prvostupanjskog Zemljišnoknjižnog suda od 22. rujna 2000. godine koja je uvažena rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2295/02 od 7. listopada 2003. godine te je istim rješenjem naloženo brisanje upisa provedenog temeljem pobijanog rješenja Općinskog suda u Omišu poslovni broj Z-481/99 od 22. veljače 2000. godine i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja,

- da je u provedbi navedenog drugostupanjskog rješenja Općinski sud u Omišu donio rješenje poslovni broj Z-608/07 od 17. svibnja 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-80/09 od 28. svibnja 2009. godine,

- kao i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem, poslovni broj Rev-x 932/13 od 25. ožujka 2014. godine, odlučujući o izvanrednoj reviziji tuženika pod 2. I. V., preinačio pobijano drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Splitu na način što je rješenje Općinskog suda u Omišu, poslovni broj Z-608/07 od 17. svibnja 2007. godine ukinuo te naložio uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa određenog navedenim rješenjem te brisanje žalbe protiv rješenja, tako da je kao vlasnik spornih nekretnina i nadalje ostao uknjižen tuženik pod 2. I. V..

 

Revizijski sud je u svom rješenju izrazio pravno stajalište da, u smislu odredaba čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK), žalba protiv rješenja o uknjižbi ima učinak samo u odnosu na neposrednog stjecatelja i njegove univerzalne pravne sljednike, u konkretnom slučaju, tuženika pod 1. Ž. K., a ne i na treće osobe, u ovom slučaju I. V. tuženika pod 2. koji je kasnije uknjižio svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog, ali neistinitog prava svog pravnog prednika Ž. K..

 

Dakle, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, tuženik pod 2. I. V. sklopio je ugovor o prodaji spornih nekretnina s tuženikom pod 1. Ž. K. 5. ožujka 2001. godine, kada je zemljišnoknjižnom sudu podnesen prijedlog za uknjižbu tih nekretnina na ime I. V., a zahtijevana uknjižba dopuštena je rješenjem zemljišnoknjižnog suda te je izvršena provedba toga rješenja u zemljišnu knjigu istog dana kada je ugovor koji je predstavljao zemljišnoknjižnu ispravu sačinjen i kada je kod zemljišnoknjižnog suda zaprimljen zemljišnoknjižni prijedlog.

 

Pravilnom i svestranom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza, dovodeći u vezu gornja utvrđenja te iskaz saslušanog svjedoka P. J. M., ranijeg djelatnika Općinskog suda u Omišu koji je "posredovao" pri sklapanju ugovora o prodaji između tuženika pod 1. Ž. K. kao prodavatelja i tuženika pod 2. I. V. kao kupca, prvostupanjski sud je smatrao utvrđenim da je u navedenim okolnostima tuženiku pod 2. I. V. bilo i moralo biti poznato stvarno zemljišnoknjižno stanje predmetnih nekretnina, obzirom da je uknjižba prava vlasništva na imena pravnih prednika tuženika pod 2. I. V., točnije, na imena tuženika pod 1. Ž. K. i ranijeg tuženika N. K. provedena prije pravomoćnosti donesenih rješenja o upisu i prije dostave zemljišnoknjižnih rješenja o upisu tužitelju, što je iz zemljišne knjige bilo i moglo biti vidljivo, radi čega je ocijenio da tuženik pod 2. prilikom stjecanja predmetnih nekretnina nije bio savjestan te se isti osnovano ne može pozivati na stjecanje povjerenjem u zemljišne knjige u skladu s odredbama čl. 122. ZV-a, a imajući u vidu i odredbe čl. 388. st. 5. istog zakona.

 

Pri tome, prvostupanjski sud je smatrao da tužitelj, kao pravni sljednik ranije upisanog nositelja prava upravljanja na nekretninama koje su predmet spora i koje su sada zemljišnoknjižno vlasništvo tuženika pod 2. I. V., ima pravni interes na utvrđenje prava vlasništva naspram tuženika pod 1. i 2. u smislu odredaba čl. 187. ZPP-a, zbog čega je istaknuti tužbeni zahtjev na utvrđenje i ovlaštenje za uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige na ime tužitelja ocijenio osnovanim, te je isti prihvatio u cijelosti.

 

Žalbenim razlozima tuženika pod 1. i 2. nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude koja je, protivno žalbenim prigovorima, zasnovana na utvrđenim činjenicama koje su pravno značajne za ocjenu osnovanosti prvostupanjskog zahtjeva koji je bio predmet raspravljanja i koje je sud utvrdio na temelju pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, kako to nalažu odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

Obzirom na istaknuti žalbeni prigovor (kojeg tuženik pod 2. višekratno ponavlja u svojoj žalbi), ističe se kako u ovom postupku tužbeni zahtjev o kojem je pobijanom presudom odlučeno ne predstavlja zahtjev iz brisovne tužbe u smislu odredaba čl. 129. ZZK-a (kojim bi se trebalo zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja vrijeđa nositelja knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja), a isti pravni stav ovaj sud je izrazio i u ranijim odlukama donesenim u ovom postupku.

 

Radi se o tužbenom zahtjevu tužitelja B.-H. d.o.o. N. T., B. i H. radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina opisanih u zahtjevu, te radi ovlaštenja na uknjižbu tih nekretnina u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, obzirom da su te nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženika pod 2. koji je svoje pravo izveo iz uknjiženog, a neistinitog prava tuženika pod 1.

 

Predmetne nekretnine označene kao čest. zem. 413/3 i čest. zgr. 465 (kat.čest.637) ZU 757 k.o. O. na dan stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bile su upisane kao društveno vlasništvo, točnije, kao Općenarodna imovina FNRJ pod upravom pravnog prednika tužitelja, Tvornice za izradu mašina i matriciranih proizvoda „B.“ N. T..

 

Pretvorba društvenog vlasništva, odnosno, prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu propisana je odredbama Glave I. Prijelaznih i završnih odredaba ZV-a.

 

U konkretnom slučaju, mjerodavne zakonske odredbe za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja predstavljaju odredbe čl. 360. ZV-a, koje reguliraju pretvorbu prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, u svezi s odredbama čl. 367. ZV-a, koje propisuju uspostavu jedinstva zemljišta i zgrade te pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade.

 

Sukladno navedenim zakonskim odredbama, tužitelj kao nesporni sveopći pravni sljednik ranijeg nositelja prava upravljanja na predmetnim nekretninama, koje su nesporno sposobne biti predmetnom prava vlasništva, stupanjem na snagu ZV-a, postao je nositelj prava vlasništva na tim nekretninama (zemljišta i zgrade).

 

Iz iznesenih razloga, tužitelj kao pravni sljednik ranijeg nositelja prava upravljanja (koji svoje pravo vlasništva nije upisao u zemljišne knjige), osnovano zahtjeva da se utvrdi vlasnikom nekretnina koje je pretvorbom prava upravljanja u pravo vlasništva stekao u vlasništvo te da svoje pravo vlasništva upiše u zemljišne knjige.

 

Utoliko je prvostupanjski sud, prihvaćajući istaknute zahtjeve tužitelja, pravilno primijenio citirane mjerodavne materijalnopravne odredbe.

 

Na žalbene razloge tuženika pod 2. I. V., valja odgovoriti kako ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o nesavjesnom postupanju tuženika pod 2. pri sklapanju ugovora o prodaji koji je kao zemljišnoknjižna isprava poslužio pri uknjižbi prava vlasništva na ime tuženika pod 2., odnosno, kod provjere zemljišnoknjižnog stanja i stjecanja predmetnih nekretnina jer istom, u kontekstu kazivanja svjedoka P. J. M. koji mu je predočio zemljišnoknjižno stanje kao bivši službenik suda i pomagao pri sklapanju ugovora, naprosto nije mogla ostati nepoznata okolnost uknjižbe prava vlasništva nekretnina koje su predmet ovog postupka na ime tuženika pod 1. Ž. K. i činjenica da rješenja o dopuštenju upisa na ime Ž. K. nikada nije dostavljeno tužitelju i nikada nije postalo pravomoćno.

 

S tim u svezi, žalitelju se ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2643/2005 od 11. siječnja 2008. godine u kojoj je izražen pravni stav vezano za ispunjenje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na temelju povjerenja u zemljišne knjige, temeljem odredaba čl. 122. st. 1. i 2. ZV-a.

 

Konačno, s obzirom na žalbeni prigovor tuženika pod 1. Ž. K., potrebno je istači kako isti neosnovano u žalbi osporava svoju pasivnu legitimaciju u ovome postupku, obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda, te obzirom na nedvojbeno svojatanje predmetnih nekretnina, zahtijevane zemljišnoknjižne upise i raspolaganje nekretninama opisanim u zahtjevu tužitelja.

 

U preostalom dijelu žalbeni razlozi tuženika pod 1. i osobito tuženika pod 2., predstavljaju ponavljanje ranije isticanih tvrdnji i okolnosti, te ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude.

 

Stoga, kako ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga iz čl. 365. ZPP-a, ovaj sud nije našao da su ostvareni žalbeni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti i oni na koje upozoravaju žalitelji, žalbe tuženika pod 1. i 2. valjalo je odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Tuženici pod 1. i 2. odluku o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu pobijaju samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari, potpuno paušalno i bez isticanja iti jednog žalbenog razloga, radi čega je i u ovome dijelu žalbe tuženika pod 1. i 2. valjalo odbiti kao neosnovane, te prvostupanjsku odluku potvrditi i u navedenom pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka.

 

U Splitu, 31. kolovoza 2017. godine