Broj: Gž-553/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu pojedincu Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice D. S. iz D., OIB: …, zastupane po punomoćnici Z. Ž., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Grada C., OIB: …, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj 62 Psp-104/2016 od 22. studenoga 2017. godine, dana 06. travnja 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj 62 Psp-104/2016 od 22. studenoga 2017. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je tuženik smetao njezin posljednji mirni posjed na kat. čest. br. 450/2 cesta površine 58,00 m², iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J., time što je dana 04. srpnja 2016. godine izvršio betoniranje dijela te nekretnine, kao i u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja na ovoj nekretnini kakvo je bilo u trenutku smetanja, i to uklanjanjem postavljenog betona sa te nekretnine i zabranom tuženiku da u odnosu na istu nekretninu ubuduće čini takvo ili slično smetanje posjeda, pod prijetnjom ovrhe.

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici poslovni broj 62 Psp-104/2016 od 22. studenoga 2017. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je tuženik smetao njezin posljednji mirni posjed na kat. čest. br. 449 sjenokoša mala njiva u D. površine 216,00 m², iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J., time što je dana 04. srpnja 2016. godine izvršio betoniranje dijela te nekretnine, zatim u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja na ovoj nekretnini kakvo je bilo u trenutku smetanja, i to uklanjanjem postavljenog betona sa te nekretnine i zabranom tuženiku da u odnosu na istu nekretninu ubuduće čini takvo ili slično smetanje posjeda pod prijetnjom ovrhe, kao i u točki II izreke, te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

“1. Utvrđuje se da je tuženik Grad C., OIB: …smetao tužiteljicu D. S. iz D., OIB: …u posljednjem mirnom posjedu kč. br. 449 sjenokoša mala njiva u D. površine 216,00 m² i 450/2 cesta površine 58,00 m², sve upisano u zk. ul. br. 153, k. o. S. J., time što je dana 04. srpnja 2016. godine izvršio betoniranje dijela navedenih čestica.

 

  2. Nalaže se tuženiku Gradu C., OIB: …da u roku od 8 dana uspostavi ranije posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja, uklanjanjem postavljenog betona sa kč. br. 449 sjenokoša mala njiva u D. površine 216,00 m² i 450/2 cesta površine 58,00 m², sve upisano u zk. ul. br. 153, k. o. S. J., te se tuženiku zabranjuje da ubuduće čini takvo ili slično smetanje posjeda pod prijetnjom ovrhe.”

 

U točki II izreke naloženo je tužiteljici da u roku od 8 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.311,04 kuna.

 

Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

U žalbi u glavnome navodi da je utvrđenje suda u pogledu predmeta ovog spora proturječno, jer da se u obrazloženju pobijanog rješenja isti spominje na različite načine, i to kao “javni put”, “cesta” i “javna površina-javni put”, a da cesta nije isto što i javna površina, u smislu odredbe 3. stavak 2. točka 29. Zakona o prostornom uređenju (“Narodne novine” br. 153/13 i 65/17).

 

Nadalje ističe da je stupanjem na snagu Zakona o cestama (“Narodne novine” br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, u nastavku teksta: ZC), u čijem duhu je tuženik bezuspješno pokušavao upisati svoje pravo vlasništva na predmetu spora, u jednoj varijanti predviđeno da nerazvrstane ceste postaju vlasništvo jedinice lokalne samouprave, ali tek nakon što se provede postupak obeštećenja prijašnjeg vlasnika.

 

Tužiteljica navodi da za prijeporne nekretnine koje su u njezinom vlasništvu, ukoliko bi se i prihvatilo da se radi o nerazvrstanoj cesti, vrijedi jedan specifični režim, u vezi čega ukazuje na odredbu članka 133. ZC-a, u vezi s odredbama članaka 131. i 132. tog Zakona, a da to uključuje i poseban režim posjedovne zaštite.

 

Nastavno gornjem, ističe da u konkretnom slučaju neizgrađena nerazvrstana cesta nije evidentirana u katastru i u zemljišnim knjigama, a da su prijeporne zemljišne čestice u katastru upisane kao livade, te da je asfaltni sloj koji se nalazi na istima novijeg datuma, kao i da je s danom 01. siječnja 2017. godine završila odgoda načela povjerenja u zemljišne knjige.

 

Tužiteljica navodi kako tuženik nije smio započeti gradnju (betoniranje) na prijepornim parcelama bez da je prethodno u skladu s odredbama članaka 105. i 106. ZC-a proveo postupak njihovog izvlaštenja radi građenja nerazvrstane ceste, te istoj isplatio odgovarajuću naknadu, u smislu odredbe članka 105. stavak 5. ZC-a.

 

Navedene činjenice da je isticala tijekom postupka, ali da sud prvog stupnja nije obrazložio zbog čega nije prihvatio te tvrdnje, već je pogrešno utvrdio kako preostala priložena dokumentacija nije od značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Stoga smatra da pobijano prvostupanjsko rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su razlozi koji su navedeni nejasni i proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Nadalje ističe da je pobijana odluka protivna članku 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine”-Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u nastavku teksta: Protokol), te odredbama članaka 48. stavak 1. i 50. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10-pročišćeni tekst i 5/14, u nastavku teksta: Ustav), jer da ista predstavlja miješanje u njezino vlasništvo kontrolom korištenja njezine imovine, u vezi čega ukazuje i na praksu Europske komisije i Europskog suda za ljudska prava, sve pobliže navedeno u žalbi.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijano rješenje preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka mjernika T. Š., te iskaza tužiteljice i svjedoka I. P., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi pružanja posjedovne zaštite u odnosu na nekretnine označene kao kat. čest. br. 449 i 450/2, upisane u zk. ul. br. 153, k. o. S. J..

 

              U vezi toga utvrđuje kako prijepor u naravi predstavlja dio prometnice odnosno ceste u ulici koja se nalazi u mjestu D., na području Grada C., odnosno da se radi o asfaltiranoj površini koja se nalazi sjeverno od objekata kbr. 107, 105 i 103, u dužini od 30,00 metara, te u širini od 3-4 metra, pri čemu utvrđuje da je asfalt na pokazanom prijeporu novijeg datuma u odnosu na preostali dio prometnice, te da se radi o površini od ukupno 105,00 m² koju je vještak mjernik T. Š. u svojem nalazu i mišljenju označio brojevima 15-5-6-7-8-16-15, od čega se kat. čest. br. 450/2, k. o. S. J. u potpunosti nalazi pod novim asfaltom, dok preostali dio sporne asfaltirane površine predstavlja dio kat. čest. br. 449, k. o. S. J., s time da ostatak te nekretnine u naravi predstavlja zaraslu površinu sa “gruhom” u sjeveroistočnom dijelu, na kojem se nalazi telefonski stup.

 

              Nadalje utvrđuje da je tužiteljica uknjižena kao vlasnica predmetnih nekretnina, dok je u posjedovnom listu 1840 k. o. D. upisana kao njihova korisnica, a da je tuženik dana 04. srpnja 2016. godine kao investitor izvršio asfaltiranje prijepora.

 

              Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da prijepor u naravi predstavlja javni put koji je dostupan svima i koji se preko trideset godina koristi kao cesta za pješački promet i za promet vozilima, pa da se u naravi radi o javnoj površini-javnom putu koji kao javno dobro ne može biti predmetom posjedovanja tužiteljice, jer da istoga kao javni put nesmetano koriste svi mještani D., pa da s obzirom na navedeno nije od značaja to što prijepor nije upisan kao nerazvrstana cesta, već kao livada, a da tužiteljica s obzirom na navedeno nema aktivnu legitimaciju za traženje posjedovne zaštite u ovom parničnom postupku.

 

              Pri tome utvrđuje da ista nije dokazala da se do 04. srpnja 2016. godine, kao dana kada je po navodima tužbe izvršen čin smetanja njezinog posjeda, nalazila u posljednjem mirnom posjedu prijepora, a da na činjenicu posjeda nije od utjecaja niti to što se ista do navedenog dana s uspjehom protivila asfaltiranju sporne površine od strane tuženika, jer da takvim ranijim zabranama istome ona nije stekla faktični posjed prijepora kao javnog puta.

 

              Stoga utvrđuje da za usvajanje tužbenog zahtjeva nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV), a da za odluku o tom zahtjevu nije od utjecaja preostala priložena dokumentacija, zbog čega nije posebno cijenio njezin sadržaj.

 

              Iz navedenih razloga odbija tužbeni zahtjev, dok odluku o troškovima ovog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

              Prilikom donošenja pobijanog rješenja, u dijelu u kojem je tom odlukom odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice radi pružanja posjedovne zaštite u odnosu na kat. čest. br. 450/2 cesta površine 58,00 m², iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J., nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Naime, točno je da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja (i) u odnosu na pravni status dijela prijepora koji predstavlja potonju nekretninu upotrijebio različite termine (“javni put”, “cesta” i “javna površina-javni put”), ali to u konkretnom slučaju nije imalo za posljedicu nastanak potonje bitne postupovne povrede u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na tu nekretninu, jer se ne radi o takvim postupovnim nedostacima zbog kojih se naznačeni dio pobijane odluke ne bi mogao ispitati.

 

              U vezi toga pogrešno tužiteljica smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio njezine tvrdnje koje je tijekom postupka isticala u prilog tužbenom zahtjevu, jer protivno proizlazi iz cjeline sadržaja pobijanog rješenja.

 

              Isto tako, u odnosu na potonji dio pobijanog rješenja nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica, iz razloga koji će biti pojašnjeni u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

              Naime, iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da je nekretnina označena kao kat. čest. br. 450/2, iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J., u odnosu na koju (između ostalog) tužiteljica u ovoj parnici traži pružanje posjedovne zaštite, u zemljišnim knjigama označena kao cesta u površini od 16,00 čhv, odnosno 58,00 m², pa je već s obzirom na tu činjenicu pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u pogledu te nekretnine.

 

              To stoga jer iz takvog stanja upisa proizlazi da se radi o nekretnini koja predstavlja javnu ili nerazvrstanu cestu, te koja kao takva prema odredbi članka 3. stavak 1. ZC-a predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske (ukoliko je riječ o javnoj cesti), odnosno o nekretnini koja pod pretpostavkom da se radi o nerazvrstanoj cesti ima u skladu s odredbom članka 101. stavak 1. ZC-a status javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu tuženika kao jedinice lokalne samouprave.

 

              Osim toga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o nekretnini koja se preko trideset godina koristi za pješački promet i za promet vozilima, iz čega proizlazi da bi se s obzirom na to radilo o čestici koja je u smislu odredbe članka 131. stavak 1. ZC-a na dan stupanja na snagu ZC-a (28. srpnja 2011. godine), a pod pretpostavkom da nije razvrstana kao javna cesta u smislu ZC-a, po sili zakona stekla status nerazvrstane ceste.

 

              U vezi toga valja navesti kako je odredbom članka 35. stavak 4. ZV-a propisano da svatko ima pravo stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske koje su namijenjene za uporabu svih (javna dobra u općoj uporabi) služiti se na način koji je radi ostvarenja te namjene odredilo tijelo ili ustanova kojoj su dane na upravljanje, odnosno tijelo nadležno za određivanje namjene, koje njima neposredno upravlja, pri čemu se ako nije što posebno propisano zakonom, na javna dobra u općoj uporabi na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra.

 

              Isto tako, odredbom članka 35. stavak 8. ZV-a između ostalog je propisano da će se na pravo vlasništva jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave na odgovarajući način primjenjivati pravila o vlasništvu Republike Hrvatske, ako nije što drugo određeno zakonom, niti proizlazi iz naravi tih osoba.

 

              Nastavno gornjem, odredba članka 3. stavak 2. ZV-a propisuje da nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na uporabi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra).

 

              Dakle, budući da iz sadržaja gornjih odredaba ZV-a proizlazi da se na kat. čest. br. 450/2, iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J. kao (javnoj ili nerazvrstanoj) cesti ne može stjecati pravo vlasništva, koje pravo prema odredbi članka 30. stavak 2. ZV-a obuhvaća i pravo posjedovanja, to proizlazi da se na toj nekretnini ne može stjecati niti posjed, zbog čega nije bilo mjesta pružanju posjedovne zaštite tužiteljici u odnosu na ovu česticu, u smislu odredbe članka 22. stavak 1. ZV-a, pa s obzirom na to za odluku o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva doista nije relevantan sadržaj ostale priložene dokumentacije, slijedom čega nije počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a.

 

              Pri tome pogrešno tužiteljica smatra da je za status predmetnih nekretnina kao nerazvrstane ceste samo po sebi od značaja da li je za iste prethodno proveden propisani postupak njihovog izvlaštenja radi građenja nerazvrstane ceste i da li je ona u tom smislu primila odgovarajuću naknadu, te u tom smislu pozivanje na naznačene odredbe ZC-a, jer te nekretnine mogu takav status u slučaju propisanom odredbom članka 131. stavak 1. ZC-a steći ex lege, dok je pitanje njihovog izvlaštenja i naknade posebno pravno pitanje koje nije predmet ove parnice, a u smislu odredbe članka 22. stavak 2. ZV-a za odluku o tužbenom zahtjevu nije bitno to što je tužiteljica uknjižena kao samovlasnica prijepora.

 

              Na tvrdnje žaliteljice da je kat. čest. br. 450/2, iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J. u katastru zemljišta upisana kao livada, valja odgovoriti da to također nije od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, jer je odredbom članka 10. stavak 3. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, 60/13 i 108/17, u nastavku teksta: ZZK) propisano da su u slučaju ako se razlikuju podaci u zemljišnoj knjizi i katastru zemljišta, mjerodavni za knjižna prava podaci u zemljišnoj knjizi, dok ne budu promijenjeni po odredbi stavka 4. toga članka, pa budući da u konkretnom slučaju oznaka kulture potonje nekretnine nije izmijenjena na način kako je propisano odredbom članka 10. stavak 4. ZZK, to je mjerodavno ono stanje kulture te čestice koje je upisano u gruntovnici, odnosno zemljišnoj knjizi.

 

              Što se tiče navoda tužiteljice da je s danom 01. siječnja 2017. godine završila odgoda primjene načela povjerenja u zemljišne knjige (članak 388. stavak 5. ZV-a), isti također nisu relevantni za odluku o tužbenom zahtjevu, jer se ta odredba odnosi na stjecanje stvarnih prava na nekretninama na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ZV stupio na snagu, što nije predmet ove posjedovne parnice, zbog čega je u tom smislu neosnovano i pozivanje tužiteljice na gore navedene odredbe Protokola i Ustava, kao i na praksu Europske komisije i Europskog suda za ljudska prava, budući da se u predmetnom postupku ne raspravlja niti odlučuje o njezinom pravu vlasništva na utuženim nekretninama.

 

              Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 22. stavak 1. ZV-a odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na pružanje posjedovne zaštite u odnosu na nekretninu označenu kao kat. čest. br. 450/2 cesta površine 58,00 m², iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J..

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu koji je opisan u točki I izreke ovog rješenja, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

              Međutim, odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za pružanje posjedovne zaštite na kat. čest. br. 449, iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J., prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Naime, riječ je o nekretnini koja je prema utvrđenju suda i sadržaju priloženog zk. izvatka (list 4 spisa) označena kao sjenokoša mala njiva u D. površine 60 čhv, odnosno 216,00 m², dakle na kojoj kao kultura nije upisana cesta, pa je s obzirom na to i činjenicu da iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika T. Š. proizlazi da se prijepor samo jednim dijelom nalazi na toj čestici (za razliku od kat. čest. br. 450/2, k. o. S. J. na čijoj cjelokupnoj površini se nalazi sporni asfaltirani-betonirani dio), trebalo u skladu s odredbom članka 109. stavak 1. i 2. ZPP-a naložiti tužiteljici da u roku od osam dana dopuni tužbeni zahtjev na način da jasno i određeno naznači koji točno (betonirani) dio kat. čest. br. 449, iz zk. ul. br. 153, k. o. S. J. je predmet njezinog tužbenog zahtjeva i u kojoj točno površini.

 

              Budući da sud prvog stupnja nije postupio na gornji način, već je odlučio o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva koji je s obzirom na gornje nerazumljiv, to je u tom dijelu nerazumljiva i izreka pobijanog rješenja, čime je ostvarena naznačena bitna postupovna povreda.

 

              Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a ukinuta pobijana odluka u dijelu opisanom u točki II izreke ovog rješenja, uključujući i odluku o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen istom sudu na ponovan postupak.

 

              U nastavku postupka sud prvog stupnja će postupajući u skladu s odredbom članka 109. stavak 1. ZPP-a naložiti tužiteljici da u roku od osam dana dopuni naznačeni dio tužbenog zahtjeva na način kako je navedeno u obrazloženju ovog rješenja, pod prijetnjom posljedica iz članka 109. stavak 4. ZPP-a, nakon čega će odlučiti o daljnjim radnjama u predmetu.

 

U Rijeci 06. travnja 2018.