Broj: Gž Zk-44/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu Mihi Mratoviću, u zemljišnoknjižnoj pravnoj stvari predlagatelja R. d.o.o. S., iz S., OIB: …,radi uspostave etažnog vlasništva, odlučujući o predlagateljevoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Splitu od 25. srpnja 2018. pod poslovnim brojem Z-17247/17, 7. lipnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se predlagateljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu od 25. srpnja 2018. pod poslovnim brojem Z-17247/17.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je predlagateljev prigovor kao neosnovan i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Z-2857/17 od 12. travnja 2017. u osporenom djelu kojim je odbijena uknjižba prava služnosti. Ujedno je naloženo brisanje zabilježbe prigovora, te je zabilježeno odbijanje prigovora u Z.U. 21572 k.o. S. do pravomoćnog okončanja postupka povodom žalbe.

Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremeno se žali predlagatelj R. d.o.o. S. osporavajući rješenje u cijelosti, ističući da je prvostupanjski sud u biti pogrešno primijenio materijalno pravo, a koji žalbeni razlog je propisan odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP – "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13), a koja odredba se primjenjuje na temelju odredbe članka 91. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje ZZK – "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) s prijedlogom da se rješenje preinači, prihvati prigovor i dopusti prijedlog za upis prava služnosti.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud dopustio je uknjižbu prava vlasništva posebnih dijelova zgrade, no odbio je prijedlog u dijelu u kojem se traži uknjižba prava služnosti, i to u bitnom ističući kako nisu ostvarene pretpostavke za upis u smislu odredbe članka 43. stavak 1. ZZK, jer očitovanje o pretvaranju vlasništva na idealne dijelove i povezivanju s određenim posebnim dijelom nekretnine (etažiranje objekta) i drugim pravima, obvezama i dužnostima od 26. siječnja 2017. kao i elaborat služnosti ne predstavljaju pravni posao koji bi bio temelj za osnivanje prava služnosti. Ujedno je prvostupanjski sud zaključio kako sukladno odredbi članka 186. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) je propisano kako je stvarna služnost stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina) čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti, pa je prvostupanjski sud zaključio kako je stvarna služnost odnos između vlasnika dviju nekretnine pri čemu vlasnici poslužne i povlasne nekretnine moraju biti različite osobe.

U odnosu na žalbene navode predlagatelja kao prvo valja istači da ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je služnost moguće samo uspostaviti na temelju ugovora kao isprave, jer bi isprava mogla biti sačinjena u formi kako je to i predlagatelj sačinio, a sve sukladno odredbi članka 75. stavak 1. ZV-a, a po kojoj odredbi vlasnik zemljišta sa zgradom, odnosno nositelj prava građenja sa zgradom može svojim očitovanjem volje učinjenim zemljišnoknjižnom sudu podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove i pri tom sa svakim od tih dijelova uspostaviti pravo vlasništva na određenom stanu ili drugom posebnom dijelu zgrade, pa po pravnom shvaćanju ovog suda nema zapreke da se očitovanjem volje i ustanovljuje pravo služnosti.

              Međutim, ovaj sud prihvaća tumačenje prvostupanjskog suda glede primijene odredbe članka 186. stavak 1. ZV-a, neovisno o tome što je zaista ranije još u Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje ZOVO – "Narodne novine", broj 53/91), ili još ranije u Austrijskom općem građanskom zakoniku (dalje OgZ) bilo propisano kako je u biti stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva o vlasnika poslužnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače imao pravo obavljati na svojoj nekretnini, što je takozvana pozitivna definicija služnosti, odnosno da se po pravu za služnosti obvezuje vlasnik da će u obziru svoje stvari štogod trpiti ili propustiti za korist inoga, a što predstavlja takozvanu negativnu – pasivnu definiciju prava služnosti.

Međutim, s obzirom da vlasnik stvari ima pravo stvar posjedovati, te služiti se općenito stvari ("uti frui abuti"), to je jasno kako se ne može biti istovremeno vlasnik jedne nekretnine, te na toj istoj nekretnini i nositelj prava služnosti.

              U ovom konkretnom slučaju u biti je predlagatelj na temelju odredbe članka 75. ZV-a odredio pravila služenja, odnosno posjedovanja zajedničkih dijelova nekretnine, a što je inače moguće jer suvlasnici u smislu odredbe članka 42. stavak 1. ZV-a mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i kroz ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje, no ovaj sporazum nema stvarno pravno značenje, neovisno što je predviđen ZV-om kao stvarno pravni propisom, već dogovor suvlasnika o načinu korištenja određene nekretnine ima obvezno pravni značaj.

Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio upis prava služnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 128. stavka 3. ZZK-a, odbiti predlagateljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.

U Splitu 7. lipnja 2018.