Broj: Gž-343/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Š. S. iz Z., J. B. 3, OIB: …, zastupan po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženika G. Z., zastupanog po gradonačelniku, a on po punomoćnici T. B., dipl. iur. kod tuženika, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru od 24. veljače 2017. poslovni broj P-507/16, u sjednici vijeća održanoj dana 30. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tuženika G. Z. te se preinačuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru od 24. veljače 2017. poslovni broj P-507/16 tako da se odbija tužbeni zahtjev te odlučuje da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suđeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na dijelu čest. zem. 1698/199 površine 330 m², k.o. C., koji dio je na Situacijskom planu, izrađenom od ovlaštenog inženjera geodezije I. M. od 31. svibnja 2016. godine, koji čini sastavni dio ove presude označen slovima "I,J,K,L,M,I", za cijelo, i na dijelu čest. zem. 1698/379 pov. 82 m², k.o. C., koji je dio na Situacijskom planu, izrađenom od ovlaštenog inženjera geodezije I. M. od 31. svibnja 2016, koji čini sastavni dio ove presude označen slovima "A,B,C,D,E,F,G,A", za cijelo, pa se tužitelj ovlašćuje da po provedenoj parcelaciji zatraži i provede uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo, uz istovremenu uknjižbu brisanja toga prava sa imena upisanog zk. vlasnika."

Istodobno je prvostupanjskim rješenjem odlučeno:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 11.175,04 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Protiv gornje presude žali se tuženik G. Z. iz svih žalbenih razloga, pobijajući i odluku o trošku, uz prijedlog da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              U odgovoru na žalbu tužitelj je, u bitnome, osporio žalbene navode i predložio njezino odbijanje.

              Žalba je osnovana.

            Sud prvog stupnja svoju odluku o glavnoj stvari obrazlaže time:

- da je predmet postupka tužbeni zahtjev tužitelja Š. S. da se utvrdi kako je stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na dijelu čest. zem. 1698/199 k.o. C. površine 330 m², na situacijskom planu (l. s. 100) inženjera geodezije I. M. označenog slovima I,J,K,L,M,I i na dijelu čest. zem. 1698/379 k.o. C. površine 82 m², na situacijskom planu označenog slovima A-B-C-D-E-F-G-A. Prema zk. izvacima vidljivo je da su obje utužene čest. zem, i to: čest. zem. 1698/199, površine 8759 m² i čest. zem. 1698/379 površine 256 m², upisane u zk. ul. 6621 k.o. C. u korist G. Z. za cijelo,

- da se tužitelj poziva na stjecanje temeljem valjanog pravnog posla kupnjom od ranijih vlasnika. U prilog svojih navoda o kupnji tužitelj dostavlja ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između J. B. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca (l.s. 14), a iz kojeg je vidljivo da je 1976. godine tužitelj kupio od J. B. čest. zem. 1698/199 k.o. C.-A., površine 340 m². Nadalje, tužitelj dostavlja i rukom pisanu nagodbu zaključenu između M. K. i tužitelja 30. 3. 1975. (l.s. 96) iz koje slijedi da M. K. ispušta Š. S. "u ravno kuće teren sa cisternom do M." (nečitko), dok Š. M. isplaćuje u gotovu 250.000 starih din. Potom, iz kupoprodajnog ugovora od 26. prosinca 1960. (l.s. 64) slijedi da su S. P. i I. S. stekli kupnjom od M. M. udove J. dio čest. zem. 1698/198 u površini od 1881 m². Tužitelj tvrdi da je prednik J. B., i to njegov djed P. B. pok. J., predmetnu nekretninu stekao u vlasništvo temeljem agrara. Nadalje tužitelj navodi da je M. K. stekao predmetni dio čest. zem. 1698/379 k.o. C. od S. P.. Takve tvrdnje tužitelja  o kupnji od S. P. slijede iz sadržaja zapisnika sastavljenog pred K. za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C. 27. siječnja 1987. (l.s. 81). Tužitelj nadalje navodi da je S. P. zajedno s njegovim bratom I. S. stekao istu nekretninu od M. M. ud. J. koja je bila rođena B.. U prilog svojih navoda dostavlja kupoprodajni ugovor zaključen 26. prosinca 1960. između prodavateljice M. M. ud. J., te S. P. i I. S. kao kupaca (l.s. 64). U odnosu na sadržaj kupoprodajnog ugovora zaključenog između M. M. i kupaca S. P. i I. S. od 1960. god., valja navesti da se isti odnosi na dio čest. zem. 1698/198 površine 1881 m² upisana u zk. ul. 374 k.o. A., a ne na predmetnu čest. zem. 1698/199. Međutim, iz sadržaja spisa ne slijedi da tužitelj drži bilo koji dio čest. zem. 1698/198, niti je u odnosu na istu ustao tužbom radi utvrđenja prava vlasništva. U odnosu na odstupanje u oznaci čest. zem. u kupoprodajnom ugovoru, potrebno je navesti da je logična i životna mogućnost odstupanja od točne katastarske oznake nekretnine, budući je kupoprodajni ugovor između prednika tužitelja i M. M. zaključen još 1960. godine tužitelj je kupovao više dijelova različitih čestica od različitih osoba. Osim toga, upravo zbog navedenih odstupanja u odnosu na stvarno stanje je 1980-tih i proveden postupak osnivanja zemljišne knjige za k.o. C.. Stoga ovaj sud uzima da se naprijed citirani ugovor iz 1960. odnosi na čest. zem. 1698/199 od koje je nastala predmetna čest. zem. 1698/379 sada k.o. C.,

- da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje da su se na njegovoj strani ostvarili uvjeti za stjecanje valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva, i to temeljem pravnog posla - kupnje. Ponajprije slijedi da je predmetna čest. zem. 1698/199 matična čest. zem. u odnosu na predmetnu čest. zem. 1698/379. Iz izlaganja zk. referenta na raspravi pred ovim sudom 10. travnja 2015. (l.s. 39) slijedi da je čest. zem. 1698/379 nastala prijavnim listom zaprimljenim 30. srpnja 1982. pod brojem Z-1911/82 od čest. zem. 1698/199. Iz povijesti posjedovanja (l.s. 10) slijedi da je do diobe čest. zem. 1698/199 i formiranja čest. zem. 1698/379 došlo novom izmjerom k.o. C. čiji podaci su prihvaćeni 1974. godine. Iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa (l.s. 39, ispravno l.s. 38) slijedi da je u C-teretnom listu pod st. 54. upisano kmetsko pravo na tijelu 98., odnosno na predmetnoj čest. 1698/199 k.o. A. (sada k.o. C.) prije nego je od iste nastala predmetna čest. zem. 1698/379 k.o. C., u korist B. P. pok. J. zk. ul. 374 k.o. A., koje kmetsko pravo je brisano 1957. godine. Prema tome ovaj sud utvrđuje da se kmetsko pravo u korist P. B. pok. J. odnosi na obje utužene nekretnine,

- da je proveo očevid na licu mjesta 20. siječnja 2017. (l.s. 110-111) na kojem je utvrdio da dio čest. zem. 1698/199 površine 330 m² na situacijskom planu prikazan točkama I-J-K-L-M-I (l.s. 100) u naravi predstavlja neizgrađeni dio travnate površine iza pomoćnog gospodarskog objekta u krajnjem jugoistočnom dijelu nekretnine tužitelja. Na licu mjesta je bilo vidljivo da je dio čest. zem. 1698/379 površine 82 m² koji je na situacijskom planu prikazan likom A-B-C-D-E-F-G-A, u naravi betonirani dio unutar ograđenog dvorišta tužitelja od javne ceste do kuće tužitelja i da također obuhvaća i krajnji sjeverozapadni dio kuće tužitelja,

- da je na licu mjesta saslušao svjedoke A. B., A. L. i Đ. B.. S. A. B., nadoslušan na licu mjesta, je u odnosu na dio čest. zem. 1698/379 naveo da ga je tužitelj kupio od K., te da je na predmetnom dijelu na kojem je sada kuća tužitelja ranije bila gusterna koja je pripadala K.. Na prigovor tuženika da se izjasni zašto prilikom ranijeg saslušanja pred sudom nije naveo ništa o kupnji od K., svjedok je odgovorio da ga se to nije izričito pitalo, a da je on ponajprije pred sudom govorio o kupnji od M., a za koju kupnju je bio angažiran od tužitelja kada je tužitelj to kupovao. Zna za kupoprodaju od K. jer je tu bio prisutan od 1963. godine, a kupoprodaja je bila 1975. godine. Svjedok nije imao saznanja o načinu stjecanja pokazanog dijela čest. zem. 1698/199 k.o. C.. Svjedok A. L., nadoslušan na licu mjesta, naveo je u svom iskazu da je tužitelj dio čest. zem. 1698/199 u površini od 340 m² kupio od J. B. kojemu se otac zvao V.. Ta prodaja od B. je bila oko 1976. godine. Ovaj dio je kasnije nasut i visine je otprilike od oko 1 m (70-80 cm). Taj dio je prije nasipanja bio krš. U odnosu na čest. zem. 1698/379 navodi da je taj dio tužitelj stekao nagodbom s K. 1975. godine, a radi se o dijelu gdje je ranije bila gusterna označena točkama F-C (l.s. 100), a sada je to dio kuće tužitelja. Napominje da je između na skici označenih točaka E-F ranije bio kolni ulaz od javne ceste do tužiteljeve nekretnine. Svjedok Đ. B. naveo je u svom iskazu za dio čest. zem. 1698/379 da je sve ono što tužitelj drži u posjedu, a i šire što drže susjedi tužitelja, i to od ceste pa skroz 2 km prema jugoistoku bilo B. i zvalo se B. brijeg ili P.. B. P. pok. J. je bio pradjed svjedoka Đ. B. i imao je brata M., tako da su bili P. i M., te je B. brijeg bio njihov. Ne zna da li su oni veleposjedniku plaćali nešto i kako su stekli kojima su oni plaćali nešto. Samo zna da je ovo bilo B. 200 godina. B. su ovdje imali masline 1956. godine koje su poledile jer je bio jaki led. Njegov djed V. imao je: Z., M., M., N. i njegovog oca J., a druga njegova djeca su umrla mlada bez potomaka. Teta M. i N. su udane u P. u obitelji F.. M. je udana u A. u obitelji K., a radi se o talijanskoj obitelji M., dok je Z. udana u obitelji S.. M. je prodala tužitelju svoj dio na ovom predjelu. Ta prodaja je bila 1956. godine. Ona je svoj dio prodala majci tužitelja i S. P.. Kada je to prodala na tom dijelu je bila gusterna i kuća koja je bila na dijelu točaka F-E. M. K. je umrla prije par godina. M. je ovo dobila 1940. godine kao dotu. Otišla je u I. kao udana žena 1956. godine zajedno sa obitelji i tamo je ostala do smrti. Njegov otac je umro prije 2 godine. Nije čuo za J. M.. Ona je otišla u I. 1956. godine zajedno sa obitelji i tamo je ostala do smrti. U odnosu na čest. zem. 1698/199 navodi da je taj dio tužitelju prodao njegov otac,

- da su ranije u postupku su saslušani svjedoci I. S., A. L. i B. Ć. iskazivali sukladno naprijed navedenom. Tako svjedok I. S., brat tužitelja, navodi da je tužitelj kupio dio predmetne nekretnine od M. M., i to zajedno sa S. P..  Svjedok A. L. navodi da je tužitelj zajedno s bratom i majkom kupio dio predmetne nekretnine, dok je drugi dio kupio S. P.. Nakon ženidbe je tužitelj kupio 450 m² do J. B.. Tužitelj je podijeljen sa svojim bratom koji je dobio zemlju u M., a tužitelj na ovoj lokaciji. Majka tužitelja se složila s takvom diobom. Svjedok B. Ć. naveo je da je tužitelj jedan dio kupio od J. B.. Prva kupnja da je bila od obitelj M. i to negdje od 1956. do 1960. godine, a s tužiteljem je drugi dio kupio S. P.. M. koja je prodavala je bila sestra B. B.,

- da se poklanja vjera iskazima svjedoka I. S., B. Ć., A. B., A. L. i Đ. B. u pretežitom dijelu budući su iskazi ovih svjedoka uvjerljivi i sukladni svih ostalim provedenim dokazima, a posebno ugovorima (l.s. 14, 64 i 96) na koje se tužitelj poziva, povijesti posjeda i povijesti zemljišnoknjižnog upisa. Stoga, temeljem iskaza svjedoka A. B. i A. L. slijedi kao utvrđeno da je tužitelj kupio predmetni dio čest. zem. 1698/379 od M. K.. U odnosu na predmetni dio čest. zem. 1698/199 k.o. C. utvrđeno je da ga je tužitelj kupio od J. B. sina V., kako to suglasno navode svjedoci Đ. B. i A. L.. Svjedok Đ. B. navodi da je J. B. sin V. njegov otac, a upisani kmet B. P. pok. J. da je bio njegov pradjed.  Njegov djed V. da je imao kćerke: Z., M., M. i N., te njegovog oca J.. Ističe da je cijeli taj brijeg pripadao njegovom pradjedu P. i njegovom bratu M. i da su to držali preko 200 godina. Potom, da iz povijesti posjedovanja slijedi neprekinuti niz prijenosa od P. B. pok. J., u zemljišnim knjigama upisanog kmeta, do ovdje tužitelja Š. S. u odnosu na čest. zem. 1698/199, a u odnosu na čest. zem. 1698/379 vidljiv je slijed od P. B. pok. J. do prednika tužitelja M. K.. Tako je vidljivo da su u kontinuitetu od 1945. godine na predmetnoj čest. zem. 1698/199 tada k.o. A., koja je matična i predmetnoj čest. zem. 1698/379, bili upisani članovi obitelji B., i to: M. M. ud. J., V. B. pok. P. (sin upisanog kmeta P. B. pok. J.-prema povijesti vlasništva), G. B. od B., M. B. ud. Š., M. D. ud. M., A. S. ud. A., M. B. ud. I. i B. B. pok. K.. Nadalje da je takav upis prenesen i u k.o. C. 1964. godine. Novom izmjerom k.o. C., podaci koji su prihvaćeni 1974. godine, dolazi do diobe čest. zem. 1698/199 i formiranja između ostalih i čest. zem. 1698/379 k.o. C., te su posjednicima na čest. zem. 1698/199 upisani: J. B. pok. G. u površini od 4475 m² i dr. B., dok je na čest. zem. 1698/379 kao posjednik upisan M. K. pok. M. i P. K. ž. M., za ½ dijela svaki,

- da vezano za tvrdnje tuženika o tome da je M. M. (M.) bila optant da su takve tvrdnje neosnovane, budući M. M. (M.) nije navedena kao optant prema Izvodu iz definitivne liste "A" iz sporazuma sa Italijom od 3. lipnja 1965., koja je zaključena 18. veljače 1983., a niti prema Spisku optanata sa područja Skupštine općine Zadar, koji su optirali za talijansko državljanstvo na osnovu ugovora o miru s Italijom iz 1947. godine (l.s. 65-66),

- da na temelju izloženog ovaj sud utvrđuje da je prednik tužitelja P. B. pok. J. stekao pravo vlasništva na utuženim nekretnina na temelju razrješenja kmetskog odnosa temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja koji je stupio na snagu 26. studenog 1946. ("Narodne novine" broj 138/46 i 111/47, dalje - Zakon o ukidanju), a kojim zakonom je propisano da se ukidaju svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, te da zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača sukladno čl. 1. tog zakona, dok je u čl. 2. decidirano navedeno što se sve smatra agrarnim odnosima feudalnog karaktera i kojim zakonom je propisano da se svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na tom području ukidaju i da zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača po sili zakona. Ovako, izvorno stečeno pravo vlasništva, je moglo bit predmetom nasljeđivanja i prodaje tužitelju i njegovim pravnim prednicima, kako je to utvrđeno u ovoj pravno stvari. Tako izvorno stečene nekretnine su mogle biti predmetom nasljeđivanja, pa je tako i u konkretnom slučaju P. B. naslijedio sin V., a ovoga između ostalih nasljednika sin J. B., te kćerka M. M.. Navedeni J. B. prodao je tužitelju 1976. godine čest. zem. 1698/199 k.o. C. (l.s. 14), dok je M. M. 1960. god. prodala S. P. i I. S. između ostalog i predmetni dio sada označene čest. zem. 1698/379 k.o. C. 26. prosinca 1960. (l.s. 64). Potom je S. P. svoj dio prodao M. K., koji je nagodbom iz 1975. god. isti dio prodao ovdje tužitelju, kako to slijedi iz sadržaja nagodbe (l.s. 96). U odnosu na tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju riječ o društvenom vlasništvu s pravom korištenja O. Z., koje je kasnije prešlo u vlasništvo tuženika G. Z., valja navesti da je tužitelj sudu dostavio rješenje Sekretarijata imovinsko-pravne poslove O. Z. od 31. prosinca 1992. (l.s. 88-90) iz kojeg slijedi je čest. zem. 1698/199 u površini od 11885 m² i 1698/379 u površini od 256 m² sve k.o. A. u zk. ul. 374 po sili Zakona prestalo biti društveno vlasništvo, te da se iste nekretnine vraćaju u vlasništvo obitelji M. za cijelo, i to: A. M., T., G., V. J. i M. G.. Citiranim rješenjem se u točki 3. izreke istog nalaže Općinskom sudu u Zadru Zemljišno knjižnom odjelu da temeljem rješenja provede uknjižbu brisanja društvenog vlasništva i istodobnu uknjižbu naprijed navedenih osoba prezimena M.. Stoga proizlazi da je predmetna nekretnina pogrešno upisana kao vlasništvo tuženika G. Z.. Glede navoda tuženika da je M. M. bila optantica, pa da je već radi ovog tužbeni zahtjev neosnovan, valja navesti da navedeno nije odlučujuće u ovoj pravnoj stvari budući da nije utvrđeno da je tužitelj predmetne nekretnine stekao kupnjom od M. M.. Navedeno posebno slijedi iz sadržaja ugovora o kupoprodaji (l.s. 64) od 1960. godine slijedi da su prednici tužitelja zaključili kupoprodajni ugovor s M. M. (M.), a ne sa M. M. kako to pogrešno navodi svjedok. Doduše, svjedok Đ. M. navodi da je M. M. prodala tužitelju neki svoj dio unutar cijelog kompleksa nekretnina koje sada drži tužitelj. Međutim ovaj sud u tom dijelu nije prihvatio iskaz svjedoka, kraj svih naprijed izvedenih dokaza i činjenice da se M. M. ne spominje u ugovorima kao prodavateljica, a niti u povijesti posjedovanja kao posjednica utuženih nekretnina,

- da na kraju valja navesti i to da tuženik neosnovano ističe da je tužitelj sudjelovao u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. C., pa da bi radi toga trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, prema pravnom shvaćanju Županijskog suda u Zadru, zauzetom na sjednici Odjela održanoj 14. veljače 2013., rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor odnosno podnijele tužbu za ispravak u smislu čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17). Nije sporno da je tužitelj sudjelovao u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. C., kako to slijedi iz zapisnika od 27. siječnja 1987. i 3. srpnja 1987. (l.s. 80-85), te da protiv rješenja o zemljišnoknjižnom upisu nije izjavio prigovor niti podnio tužbu za ispravak već da je u ovoj pravnoj stvari ustao tužbom za utvrđenje prava vlasništva. Međutim, tužitelj ovu tužbu ne temelji na istim činjeničnim osnovama koje je isticao u postupku obnove zemljišne knjige. Naime, tužitelj u postupku obnove ne ističe agrar prednika, već samo kupnju. Stoga ga, po mišljenju ovoga suda, rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige ne veže. Slijedom svega naprijed navedenog, kako je tužitelj dokazao svoje tvrdnje da je kupnjom od ranijih vlasnika stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, te su se sukladno odredbi čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92, dalje - ZOVO) ostvarile zakonske pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja, kao u izreci ove presude.   

              Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud ne prihvaća, jer se ostaje pri pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda broj: 1 Su: 86/13-2 sa sjednice od 14. veljače 2013., koje je suglasno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 847/2007 i Rev 495/2003, budući u konkretnom slučaju nisu sporne činjenice da je tužitelj sudjelovao u postupku osnivanja nove zemljišne knjige glede prijeporne čest. zem. 1698/379 k.o. C., kako to proizlazi iz zapisnika broj 329 sa ročišta od 27. siječnja 1987., da je nova knjiga stupila na snagu 18. siječnja 1988., da je ispravni postupak trajao do 1. svibnja 1988., da je odlukom zemljišnoknjižnog suda sporna nekretnina upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist prednika tuženika O. Z., da tužitelj nije protiv rješenja izjavio pravni lijek (prigovor), odnosno podnio tužbu za ispravak, dok je predmetna tužba podnesena tek 24. prosinca 2014. pa je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u pravilnoj primjeni materijalnog zemljišnoknjižnog prava.

              Naime, za ovaj postupak važe pravna pravila iz paragrafa 15., 36. do 60. bivšeg Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga iz 1930. koji je u primjeni pozivom na Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91), s obzirom na vrijeme vođenja postupka osnivanja nove zemljišne knjige za k.o. C. odobrenog rješenjem Okružnog suda u Zadru od 18. siječnja 1986. broj 13 Su-389/86. Prema tim pravnim pravilima, u postupku osnivanja i ispravljanja zemljišnih knjiga, a sukladno pravnim pravilima iz paragrafa 59. i 60. trebalo je raspraviti sve prigovore učesnika i uputiti ih na parnicu ukoliko bi između njih došlo do spora o vlasništvu ili bi se greškom dogodila zamjena zemljišta. Isto je tako tim pravnim pravilima propisano da sve zainteresirane osobe imaju pravo na prigovor u odgovarajućim rokovima, kao i da se rješenje Komisije treba dostaviti svim zainteresiranim osobama. Iz svega toga proizlazi da pravomoćno rješenje iz postupka osnivanja zemljišnih knjiga veže sud samo ako su sve zainteresirane stranke sudjelovale u tom postupku te dale suglasnost na promjene zemljišno-knjižnog stanja, te ako im je rješenje dostavljeno, a na njega nisu izjavile žalbu.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj sudjelovao u postupku u kojem se raspravljalo o prijepornoj nekretnini katastarske oznake čest. zem. 1698/379 k.o. C. u kojem postupku sud nije prihvatio tvrdnje tužitelja da je parcelu kupio od bivšeg vlasnika obitelji M.. Prema tome, a slijedom gore navedenih pravnih pravila, odluka suda o vlasništvu tuženika na toj prijepornoj nekretnini veže stranke jer su one u tom postupku osnivanja zemljišne knjige za ovu nekretninu sudjelovale.

 

Što se tiče druge nekretnine katastarske oznake čest. zem. 1698/199 iz zapisnika broj 410 od 3. srpnja 1987. proizlazi da tužitelj nije sudjelovao u postupku pa ga odluka zemljišnoknjižnog suda ne veže zbog čega je osnovanost tog dijela petita trebalo cijeniti po pravilima stvarnog prava u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) i ranijih zakona.

Prije svega, nije jasno zašto je tužitelj podneskom od 8. studenog 2017. dostavio ovom sudu presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-414/17 pogrešno tvrdeći da bi se radilo o činjenično i pravno identičnoj stvari s obzirom da se ta drugostupanjska presuda bjelodano temelji na pogrešnom pravnom shvaćanju pozivom na odluke ESLJP u predmetima T., R., J. i drugi protiv H. jer nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti na temelju sada važećeg čl. 159. st. 4. ZVDSP-a s obzirom da se vrijeme posjedovanja osobno ili putem prednika do 8. listopada 1991. godine ovdje ne uračunava tužitelju (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 504/2013 i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1480/2014).

Osim toga u ukidnoj odluci ovog suda rečeno je:

- da je tada svoju odluku sud prvog stupnja obrazlagao time da tužitelj nije dokazao stjecanje prava vlasništva dosjelošću putem prednika i osobno u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1472. OGZ-a ni po odredbi čl. 159. st. 4. ZVDSP-a, da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev, koji vezuje sud u smislu čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji ide za utvrđenjem da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama što je derivativan način stjecanja prava vlasništva, jer je odredbom čl. 119. st. 1. ZVDSP-a propisano da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljevog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a čl. 120. st. 1. ZVDSP-a da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu, a to su osnovni instituti o titulusu i modusu stjecanja prava vlasništva na nekretninama, što je identično ranijoj odredbi čl. 33. ZOVO-a, a kako iura novit curia bilo je sasvim nepotrebno provoditi postupak na okolnost da li je tužitelj izvanknjižni vlasnik, odnosno da li je osobno na originaran način stekao pravo vlasništva temeljem zakona dosjelošću i/ili građenjem, iako se to čak primarno, ali suvišno navodilo u činjeničnoj osnovi tužbe, no i to da je zemljište stečeno pravnim poslovima, što bi opravdavalo postavljeni petit,

- da iz spisa premeta, iskaza svjedoka ponajprije B. Ć. pok. M. i A. L., sadržaja nagodbe od 7. listopada 1962. i povijesti posjedovanja, proizlazi da je prednik tužitelja sada pok. otac R. sa bratom I. i S. P. pok. K. od prodavateljice M. M. rođ. B. kupio (oko) 1955. staru kuću s dvorištem u površini od oko 800 m² i stupio u suposjed, a nakon diobe s P. i u samostalni posjed, pa je valjalo utvrditi da li je rečena M. u času otuđenja te sporne nekretnine, tj. u času zaključenja ugovora o prodaji bila vlasnica nekretnine, jer pravo vlasništva na drugog ne može prenijeti osoba koja nije bila vlasnica nekretnine, naime, tada je beziznimno važilo načelo da nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što sam ima (nemo plus iuris ad alium transfere potest quam ipse habet), dakle, trebalo je dokazati da su prednici tužitelja bili izvanknjižni vlasnici prijepora (v. odluke Vrhovnog suda broj Rev 1031/1981, Rev 720/2005 i Rev 2064/2013),

 

- da iz izvješća zemljišnoknjižnog referenta proizlazi da je zemljište bilo u vlasništvu veleposjednika s upisanim kmetskim pravima obitelji B., da tužitelj u stranačkom iskazu navodi da je osobno kupovao dodatna zemljišta od B. B., D. M., L. A. i V. M. i proširivao se građenjem od 1972. pa sve do Domovinskog rata. U konkretnom slučaju za pitanje derivativnog načina stjecanja prava vlasništva nije uopće tijekom prvostupanjskog postupka raspravljeno i ispitano da li su navedeni potonji prodavatelji spornih parcela u vrijeme prodaje bili „bivši vlasnici“ u smislu ZGZ-a na čest. zem. 1698/199, na koju se opravdano ukazuje u žalbi, poglavito što u spisu nema podatka da je parcela u katastru evidentirana kao (su)posjed tužitelja, kao ni čest. zem. 1698/379, glede koje potonje treba reći i to da je u izreci presude navedena površina od 822 m² dočim ima ukupnu površinu od 256 m² i da je u skici naveden njezin realni dio od 82 m², pa ako je to greška trebalo ju je ispraviti najprije u tužbi,

- da je trebalo utvrditi da li su B. B., D. M., L. A. i V. M. otuđili tužitelju pravo vlasništva na čest. zem. 1698/199 i čest. zem. 1698/379 te da li su prethodno stekli to pravo razrješenjem agrarnog odnosa putem svojih pravnih prednika ili na neki drugi zakonom propisani način, s time da je u ponovljenom postupku sud bio dužan ponovno saslušati svjedoke na okolnost stjecanja prava vlasništva rečenih prednika tužitelja posebno u smislu Zakona o ukidanju.

Međutim, nakon ponovljenog postupka ovaj drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao neprekinuti derivativni pravni slijed stjecanja prava vlasništva jer nije u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazao da bi prijepor kupio od izvanknjižnih vlasnika.

Naime, sud prvog stupnja poklanja vjeru iskazima svjedoka I. S., B. Ć., A. B., A. L. i Đ. B., potonjeg u pretežitom dijelu, jer da su iskazi ovih svjedoka uvjerljivi i sukladni svih ostalim provedenim dokazima, a posebno ugovorima na koje se tužitelj poziva, povijesti posjeda i povijesti zemljišnoknjižnog upisa, no po ocjeni ovog suda radi se klasičnim svjedocima po čuvenju na odlučnu okolnost da li je tužitelj kupio prijepor od bivšeg izvanknjižnog vlasnika, a koji bi to pravo stekao razrješenjem agrarnog odnosa nakon Drugog svjetskog rata, koji iskazi se doduše mogu koristiti u ocjeni cjelokupne dokazne građe, ali moraju postojati kontrolni, prije svega materijalni, dokazi kako bi se provjerila njihova vjerodostojnost, čega ovdje ipak nema, dok u odnosu na relevantne činjenice razrješenja agrarnog odnosa svjedoci ne iskazuju jer i nemaju nikakvih saznanja.

Tako svjedok A. B. zna samo da je tužitelj kupio čest. zem. 1698/379 od K., svjedok A. L. da je čest. zem. 1698/199 tužitelj kupio od V. B., B. Ć. od obitelji M., J. B. i obitelji M., svjedok Đ. B. koji je rođen 1966. zna nešto više da je rečeni P. B. pok. J. bio njegov pradjed koji je imao sina J. (oca svjedoka) i kćeri M. i N., obje udane u obitelj F. u P., Z. udanu u obitelj S. (na P.) i kći M. udanu u A. u obitelj K. (M.), da je čest. zem. 1698/379 M. prodala S. P. 1956. kada je otišla u I., a tu parcelu je dobila kao dotu (miraz) 1940. te da je njegov otac prodao tužitelju čest. zem. 1698/199, dakle, iz iskaza potonjeg svjedoka proizlazi da bi njegova teta prodala čest. zem. 1698/379 kao dio kompleksa koji je sada u posjedu tužitelja, a otac tužitelju čest. zem. 1698/199, međutim, sud iskaz toga svjedoka ne prihvaća u dijelu da bi teta prodala čest. zem. 1698/379 jer da je prodavateljica bila M. M. ud. J. budući se ona pojavljuje kao prodavateljica u ugovoru od 29. prosinca 1960. (list spisa 64 i 65) po kome je predmet kupoprodaje bila čest. zem. 1698/198.   

U najmanju ruku nije jasno temeljem čega sud prvog stupnja zaključuje, za razliku od potonjeg svjedoka koji o tome po naravi stvari ima više saznanja, da je M. M. potomak P. B. pok. J. kao izvornog nositelja upisanog kmetskog prava, niti odluka ima razloga o tome tko je doista bio u agrarnom odnosu i ex lege stekao vlasništvo u vrijeme stupanja na snagu Zakona o ukidanju, tj. da li je to bila M. ili M. M. u odnosu na čest. zem. 1698/379 i J. B. pok. V. u odnosu na čest. zem. 1698/199, što je i bio ključni razlog ukidanja ranije odluke.

Na sedmoj stranici prvi stavak obrazloženja sud navodi da P. B. pok. J. nasljeđuje kći rečena M. M. što nije točno jer iz točke 3) kupoprodajnog ugovora od 26. prosinca 1960. na kojeg se sud poziva u ocjeni iskaza svjedoka proizlazi da prodaje nekretninu njezinog sina S. M., odnosno njegove žene M. rođene B. (očito donijela u dotu, odnosno miraz o čemu govori svjedok J. B. pok. V.) za koje je tek u nastavku postupka utvrđeno da su optirali 1956. godine i da se nalaze na popisu optanta pod rednim brojem 7662 i 7667, o čemu sud prvog stupnja blago rečeno uopće nije vodio računa.

Nadalje, zaključak suda da povijest posjedovne evidencije dokazuje neprekinuti prijenos od P. B. pok. J. pa do tužitelja ne može se prihvatiti jer to ne proizlazi baš sa sigurnošću iz povijesti posjedovanja na listu spisa 10 jer su na čest. zem. 1698/199 do 1955. bili upisani nepoznati posjednici, I. revizijom u tada k.o. A. 1955. evidentiraju se M. M. ud. J., V. B. pok. P., G. B. B., M. B. ud. Š., M. D. ud. M., A. S. ud. A., M. B. ud. I. i B. B. pok. K., dakle, imamo upis većeg broja posjednika što ukazuje da je očito bilo više i agrarnih interesenata među kojima i rečena M. M. koja je evidentirana, kako je rečeno, zbog opcije sina i nevjeste, i V. B. pok. P. za kojeg potonjeg nije utvrđeno da li bi i na koji način stekao pravo vlasništva na tom zemljištu, tj. da li osobno pod pretpostavkama iz Zakona o ukidanju ili nasljeđivanjem oca P. i na kojem dijelu ove velike parcele te da li je to pravo naslijedio sin J. koji bi to valjano prodao tužitelju, koje odlučne, ali još uvijek sporne okolnosti tužitelj nije dokazao.

Time je po ocjeni ovog suda pobijana presuda ostvarila i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. na koju pazi i po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a koju je morao otkloniti ovaj sud na temelju svojih procesnih ovlasti. 

 

Iz spisa predmeta proizlazi da je novom izmjerom i osnivanjem zemljišne knjige k.o. C. 1974. izvršena dioba i formirane su i čest. zem. 1698/375, čest. zem. 1698/377 i čest. zem. 1698/379 te da su na čest. zem. 1698/199 upisani posjednici na točno određenim površinama J. B. pok. G., G. B. B., M. B. ud. Š., M. D. ud. M., M. B. ud. I., Š. B. pok. K. i K. B. pok. K., a na temelju presude P-1108/75 M. B. ud. I., dakle, u tom postupku nema evidentiranih prednika tužitelja, dok je osobno tek tada evidentiran na čest. zem. 1698/375.

Treba reći da se radi o institutu upisa neuknjiženih prava na nekretninama u smislu čl. 364. st. 6. ZVDSP-a prema kojoj osoba koja u zemljišnoj knjizi nije upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, a niti raspolaže ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis upisat će se samo ako u sudskom postupku dokaže da je bila izvanknjižni nositelj takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu, a tužitelj takve dokaze nije predočio.

Navedene okolnosti da je tužitelj kupio zemljište od M. M. i J. B. pok. V. koji su bili upisani u katastar zemljišta tek kao suposjednici na prijeporu u određenom razdoblju, sama za sebe, ako nisu povezane uz dokazivanje ostalih relevantnih činjenica koje se odnose na ostvarenost zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na prijeporu prema odredbama Zakona o ukidanju iz 1946. godine, nisu relevantne.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl. 373.a ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu, zbog čega je posljedično preinačena i odluka o trošku, u smislu čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a, zbog končanog polovičnog uspjeha stranaka u ovoj parnici.

 

U Zadru, 30. kolovoza 2018.