Broj: Gž-2223/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu,  u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. pok. S. iz V., R., zastupanog po punomoćniku M. A., odvjetniku u V., protiv tuženika Grad V., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj  P-109/18 od 18. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada  2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-109/18 od 18. lipnja 2018.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2474/2 Z.U. 7621 k.o. V., a kako je označen vještačkim nalazom i na skici mjerenja vještaka mjernika R. R. od 10. ožujka 2010., te je isti ovlašten temeljem presude izvršiti upis prava vlasništva na svoje ime, uz istovremeni izbris tog prava sa imena upisanog tuženika (točka I. izreke).

 

Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 6.084,40 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka  353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,43/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine označene kao čest. 2474/2 Z.U. 7621 k.o. V., a koji prostor je prikazan u skici premjeravanja vještaka mjernika R. R. od 10. ožujka 2010., uz ovlast tužitelja da uknjiži to pravo u zemljišne knjige na svoje ime. Svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je vlasništvo stekao dosjelošću i nasljeđivanjem.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenog uviđaja na licu mjesta, mjerničkog vještačenja, saslušanja svjedoka i pregledom spisu priloženih isprava utvrdio:

- da je tuženik uknjižen kao vlasnik čest. zem. 2474/2 Z.U. 7621 k.o. V., 

- da predmetna nekretnina nije pomorsko dobro,

- da  sporni dio predstavlja ograđenu terasu i garažu koje su položene uz fasadu kuće tužitelja i čine s njom jedinstvenu cjelinu, fizički izdvojenu od ostalih nekretnina,

- da je tužitelj predmetni dio sporne nekretnine stekao nasljeđivanjem od svojih prednika, a koji su pravo vlasništva stekli dosjelošću,

- da naime, posjed djeda tužitelja (M. B.) datira još iz 19. stoljeća i prenosio se generacijama u toj obitelji,

- da se radi o samostalnom, poštenom i neosporavanom posjedu.

 

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda rezultat su pravilne ocjene izvedenih dokaza, o čemu je prvostupanjski sud dao valjane i iscrpne razloge, koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a na koje se žalitelj upućuje radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja.

 

S obzirom na takvu utvrđeno činjenično stanje ispravno je primijenjeno materijalno pravo kada je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan.

 

Da bi se dosjelošću moglo steći prava vlasništva na zemljištu koje je prije 6. travnja 1941. bilo u vlasništvu države ili općine, kako je to ovdje slučaj, potrebno je pored ostalih pretpostavaka za stjecanje prava vlasništva (sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da bude u vlasništvu-stvar u prometu, posjed određene kakvoće) i zakonom određeno vrijeme koje mora bit dovršeno do 6. travnja 1941. po tada važećim propisima.

 

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika koji je bio na snazi do 6. travnja 1941. za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama koje su bile vlasništvo države ili općine bilo je potrebno vrijeme posjedovanja od 40 godina.

 

Kako je tužitelj dokazao da je putem svojih prednika, a čiji je on jedini nasljednik u pogledu utužene nekretnine, ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema naprijed citiranim pravnim pravilima, osnovano je sud prvog stupnja prihvatio navedeni tužbeni zahtjev.

 

Što se tiče kvalitete posjeda za kazati je kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da su prednici tužitelja kao ni sam tužitelj bili nesavjesni (nepošteni) posjednici, odnosno da su znali ili da su s obzirom na okolnosti mogli posumnjati da im ne pripada pravo na posjed sporne nekretnine, a niti žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju presumpciju o savjesnosti posjeda tužitelja odnosno njegovih prednika.

 

Pored toga, za ukazati je kako nasljeđivanje predstavlja zasebnu pravnu osnovu stjecanja vlasništva, a vlasništvo se stječe u času smrti ostavitelja.

 

Na žalbene navode tuženika da predmetni dio sporne nekretnina nije formiran kao  nova zemljišna čestica, te da se utoliko prema postavljenom zahtjevu tužitelju ne može pružiti zatražena vlasnička zaštita za odgovoriti je sljedeće:

 

Kada je objekt stvarno pravnog odnosa nekretnina, u pravnom prometu može biti pojedinačna nekretnina kako je određuju norme našeg stvarnog prava i pravni entiteti koje je pravni poredak izjednačio s nekretninom (ograničeno stvarno pravo građenja – članak 280. stavak 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV, zgrade i druge građevine koje su na općem dobru izgrađene na temelju koncesije pa tvore zasebnu nekretninu dok koncesija traje – članak 3. stavak 4. i članak 9. stavak 4. ZV-a, te idealni suvlasnički dijelovi nekretnine – članak 37. stavak 3. ZV-a). Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina (članak 2. stavak 3., članak 9. stavak 1. ZV-a).

 

U pravnom prometu nekretnina se označava katastarskim oznakama zemljišta. Utoliko je odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17, dalje: ZZK), zemljište određeno kao dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica). Pojedinačna nekretnina kao objekt pravnih odnosa može se sastojati od jednog ili više zemljišta. Kad se nekretnina sastoji od više zemljišta, ta zemljišta su pravno sjedinjena u jedno zemljišnoknjižno tijelo i upisana su u isti zemljišnoknjižni uložak (članak 9. stavak 1. ZV-a, članak 19. ZZK-a).

 

Predmet raspolaganja u pravnom prometu mogu biti sve katastarske čestice zajedno, odnosno cijelo zemljišnoknjižno tijelo u cjelini ili idealni dio svih katastarskih čestica, odnosno idealni dio zemljišnoknjižnog tijela. Da bi predmet raspolaganja u pravnom prometu bila pojedina katastarska čestica, prema odredbi članka 19. stavak 4. ZZK-a, treba se u zemljišnim knjigama promijeniti sastav zemljišnoknjižnog tijela otpisom i pripisom katastarskih čestica shodno odredbama članaka 145.-162. ZZK-a. U ovom slučaju katastarska čestica za koju se uspostavlja drukčiji pravni status se izdvaja u zasebno zemljišnoknjižno tijelo i upisuje u drugi zemljišnoknjižni uložak u kojem opet svi njegovi dijelovi imaju isti pravni status. Međutim, ukoliko se želi provesti postupak otpisivanja i pripisivanja nekog fizičkog (geometrijski odijeljenog) dijela zemljišta tj. katastarske čestice, uvijek je potrebno prethodno provesti postupak diobe te čestice, parcelacijom formirati nove čestice, te tako za određenu česticu dobivenu diobom provesti postupak otpisivanja i pripisivanja.

 

U konkretnom slučaju tužitelj na činjeničnom osnovu stečenog prava vlasništva nekretnine na temelju zakona, zahtijeva zaštitu tako stečenog vlasništva. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda ne radi se o stečenom pravu vlasništva cijelog pojedinačno određenog zemljišta koje shodno sada važećoj odredbi članka 5. stavak 1. ZV-a može biti objektom prava vlasništva, već o geometrijski odijeljenom dijelu za kojeg prethodno parcelacija nije potvrđena od nadležnog područnog ureda za katastar i koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar – species (članak 5. stavak 1. ZV-a). Ovaj geometrijski odijeljeni dio faktično je individualiziran, kao takav egzistira, pa u svakom slučaju ne predstavlja suvlasnički dio nekretnine iz koje je individualiziran. Suvlasništvo je prestalo, te prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, stečeno je vlasništvo geometrijski odijeljenog dijela koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar.

 

Ispravno postavljen zahtjev trebao bi glasiti u odnosu na zemljište koje shodno odredbi članka 5. stavak 1. ZV-a može biti objektom stvarnih prava (parcelacijom valjano izdvojenu katastarsku česticu). Međutim, ukoliko se radi o stečenom pravu vlasništva na fizički odijeljenom dijelu nekretnine koji faktično prema materijalnopravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja već predstavlja pojedinačno određenu stvar, kao dopušten i određen treba prihvatiti i zahtjev vlasničke zaštite kojim se taj faktično odijeljeni dio precizno grafički individualizira prema skici lica mjesta, odnosno prema parcelacijskom elaboratu koji jasno određuje predmet vlasničke zaštite. Kod pravomoćno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, stjecatelj je ovlašten zahtijevati provedbu parcelacije predmetnog zemljišta prema granicama stečenog prava vlasništva (pa i u pretpostavkama iz odredbe članak 161. stavak 1. točka 3. Zakona o prostornom uređenju – „Narodne novine“ broj 153/13), te dalje time (ukoliko su ispunjene i ostale pretpostavke) otpisom nastale čestice u zemljišnim knjigama (članak 145.-162. ZZK-a), upis vlasništva na svoje ime (članak 130. stavak 1. ZV-a), čime je predmetna odluka provediva.

 

Odluka o trošku temelji se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen shodno odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a budući da nije uspio sa svojom žalbom.

 

Slijedom naprijed iznesenog, a kako prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 11. listopada 2018.