Broj: Gžo-201/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Senije Ledić, kao člana vijeća i izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. Đ. iz S., zastupane po punomoćnici A. L., odvjetnici u S., protiv tuženika 1. A. P. pok. N. iz S. i 2. H. P. pok. N. iz S., oboje zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P2-438/09 od 13. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-4380/09 od 13. prosinca 2013. u točki I. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-4380/09 od 13. prosinca 2013. u točki II. izreke, i u tom dijelu sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je valjana usmena oporuka izjavljena pred svjedocima M. P. i J. C. dana 21. studenoga 2006.“

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je prvostupanjskom presudom utvrđeno da je postojala izvanbračna zajednica pokojnog N. P. pok. I. i L. Đ. kći Đ. koja je trajala od rujna 2002. do 28. studenoga 2006. tj. do smrti N. P. (točka I. izreke). Nadalje je utvrđeno da je valjana usmena oporuka izjavljena pred svjedocima M. P. i J. C. dana  21. studenoga 2006. (točka II. izreke). Odlukom su o parničnom trošku obvezani tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 25.475,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnose tuženici pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Iako su žalitelji žalbu podnijeli i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ipak ne ukazuju ni na jednu od tih povreda, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja određenim odredbom članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je postojala izvanbračna zajednica pokojnog N. P. pok. I. i nje, L. Đ. kćeri J. koja je trajala od rujna 2002. do 28. studenoga 2006., kao i utvrđenje da je valjana usmena oporuka pokojnog N. P. pok. I. izjavljena pred svjedocima M. P. i J. C. 21. studenoga 2006.

 

U postupku je utvrđeno da su tužiteljica L. Đ. i sada pokojni N. P. bili u izvanbračnoj zajednici koja je trajala još od 2002., pa do njegove smrti 28. studenoga 2006. Ta je zajednica svojom kvalitetom bila izjednačena s bračnom zajednicom. Tužiteljica se preselila kod pokojnog N. P. u njegov stan u kojem su emotivno povezani zajedno živjeli sve do njegove smrti u zajednici u kojoj su se međusobno pomagali, N. P. je radio, tužiteljica je obavljala uobičajene kućanske poslove, brinula se o pokojnom N. P. dok je bio u bolnici. 

 

Ovako utvrđeno činjenično stanje i pravni zaključak sud je dao nakon što je ocijenio kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze u njegovoj međusobnoj povezanosti, a za svoju je ocjenu dao jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu pri čemu je sud u detaljnoj analizi izvedenih dokaza dao razloge zbog kojih je prihvatio iskaze svjedoka A. Č., P. A., S. Š., B. K., D. E., L. A. P., T. P., I. Š., R. D., D. K. i M. K., a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Sud je ujedno dao i svoje razloge zbog kojih nije prihvatio iskaze svjedoka P. K., A. B. i A. G. koji su zanijekali postojanje izvanbračnog partnerstva L. Đ. i pokojnog N. P.

 

Žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost ovakvog zaključka jer u bitnom izvlače iz konteksta dio iskaza pokojnog N. P. danog za potrebe postupka suda broj III P-481/05 koji se protiv njega vodio radi uzdržavanja unuka u kojem iskazu se navodi da je N. P. vlasnik jednosobnog stana koji po površini i strukturi isključivo zadovoljava njegove životne potrebe. Zadovoljenje stambenih potreba pok. N. P. u vlastitom jednosobnom stanu ne isključuje zajednički život sa drugom ženskom osobom, kako to bez osnove tvrde žalitelji u žalbi, a u postupku radi plaćanja uzdržavanja pokojnog N. P. kao djeda ne utvrđuje se s kim živi djed, već njegove mogućnosti da doprinosi za uzdržavanje svojih unuka. Utoliko su za zaključak suda o postojanju izvanbračne zajednice između tužiteljice i pok. N. P. bez značaja rezultati dokaznog postupka u predmetu broj III P-481/05.

 

U tumačenju odredbe članka 3. u vezi sa člankom 280. i člankom 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11, dalje ObZ) kojom je propisano da se odredbe ovog Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno izvanbračno dijete, žalbeni sud izražava pravno shvaćanje da zajednica života neudane žene i neoženjenog muškarca koji ne žive u drugoj izvanbračnoj zajednici, a zajedno žive dulje od tri godine, koja je utemeljena na međusobnom poštovanju i pomaganju partnera, njihovoj ravnopravnosti i emotivnoj povezanosti, ima sve elemente izvanbračne zajednice čiji pravni učinak domaće pravo priznaje.

 

Kako je sud pravilno utvrdio da je zajednica života tužiteljice kao neudane žene i pokojnog N. P. kao neoženjenog muškarca trajala dulje od tri godine i da ni jedan od njih nije živio u drugoj izvanbračnoj zajednici, što se tijekom postupka nije ni tvrdilo, te da je njihova zajednica, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka kojima je sud priklonio svoju vjeru, bila utemeljena na međusobnom poštovanju, pomaganju, ravnopravnosti, emotivnoj povezanosti i zajedničkom životu, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je postojala izvanbračna zajednica između pokojnog N. P. pok. I. i L. Đ. kćeri Đ. koja je trajala od rujna 2002. do smrti N. P. tj. 28. studenoga 2006.

 

U postupku je nadalje utvrđeno da je dana 21. studenoga 2006., tjedan dana prije svoje smrti pokojni N. P. dao svoju usmenu oporuku pred svjedocima M. P. i J. C. koja je glasila: „Moj jednosobni stan u S., na adresi ..., ostavljam svojoj nevjenčanoj supruzi L. Đ.“.

 

Sud je ocijenio da je boravak pokojnog oporučitelja u bolnici radi liječenja od karcinoma u progresiji u okolnostima primanja lijekova, stanja pacijenta u osobito teškom stanju uz predosjećaj kraja predstavljao subjektivne momente na strani oporučitelja koji su opravdavali posljednju volju izraziti usmeno pred svjedocima bez mogućnosti sačinjenja drugačije vrste oporuke slijedom čega je zaključio da je usmena oporuka valjana.

 

Osnovano žalitelj ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod ovakvog zaključka suda prvog stupnja.

 

Domaće nasljednopravno uređenje pravi iznimku od pravila da se valjano oporučiti može samo pisano, pa za oporučivanje u nekim izvanrednim okolnostima predviđa kao valjan način očitovanja volje i usmenu oporuku koja spada u kategoriju privatne (ne javne) i izvanredne (ne redovne) oporuke.

 

Usmena oporuka može biti valjana ako je oporučitelj svoju volju očitovao usmeno, dakle, izgovorenim riječima, ako su tome bila nazočna najmanje dva svjedoka sposobna biti svjedocima usmene oporuke, ako se oporučitelj pritom nalazio u takvim izvanrednim okolnostima da zbog njih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku i ako ovaj oblik oporuke nije izgubio valjanost protekom vremena (članak 37. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03 i 163/03, dalje: ZN). Ova oporuka predstavlja izvanredni oblik oporučivanja pri čemu pojam iznimnosti izvanrednosti, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, valja tumačiti vrlo restriktivno kako bi se izbjeglo da se ekstenzivnim tumačenjem usmena oporuka pretvori iz izvanrednog, što je namjera zakonodavca, u redovni oblik oporučivanja.

 

Valjani oblik usmena oporuka može imati jedino ako je oporučitelj tako oporučio u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogao valjano oporučiti ni u jednom od pisanih oblika. Te okolnosti moraju biti i izvanredne i takve da oporučitelj u njima nije mogao valjano oporučiti ni u jednom drugom obliku. Ako okolnosti zbog kojih oporučitelj nije mogao oporučiti ni u jednom od pisanih oblika, nisu bile izvanredne nego redovite, trajne, tada usmena oporuka neće biti valjana, bez obzira na to što u trenutku oporučivanja nije bilo moguće sastaviti pisanu oporuku.

 

U postupku nije bilo upitno, niti se žalbom osporava, da su svjedoci usmene oporuke u vrijeme njezina sastavljanja bili sposobni biti svjedocima usmene oporuke u smislu odredbe članka 38. ZN, već je sporno je li oporučitelj bio u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije bio u stanju oporučiti niti u jednom drugom valjanom obliku.

 

S tim u vezi, u postupku je utvrđeno da je oporučitelj bio u bolnici od 31. listopada 2006. do smrti tj. 28. studenoga 2006. i to pod vrlo aktivnim liječničkim tretmanom zbog maligne bolesti. Njegovo se zdravstveno stanje iz dana u dan u dan rapidno pogoršavalo, na dan sastavljanja oporuke 21. studenoga 2006. već je bio fizički iscrpljen, oslabljene mišićne snage, u nemogućnosti samostalno izvršavati i imalo značajnije fizičke napore poput ustajanja, sjedenja, pisanja, samostalnog hranjenja, obavljanja nužde i slično. U isto je vrijeme bio očuvane svijesti, u kontaktu s okolinom, mogao je razgovarati i razgovarao je još tri dana nakon sastavljanja usmene oporuke. Njegovo je opće stanje bilo loše zbog čega baš na dan sastavljanja oporuke nije bio sposoban za primanje kemoterapije.

 

S obzirom na gornja utvrđenja, prihvatljiv je zaključak suda da su pokojnog oporučitelja opisane subjektivne okolnosti onemogućavale za sastav redovne pisane oporuke. Međutim, prema ocjeni žalbenog suda, on je objektivno bio u mogućnosti angažirati sud ili javnog bilježnika radi sastavljanja pisane oporuke preko druge osobe, primjerice osoblja bolnice, rodbine i prijatelja koji su ga svakodnevno posjećivali sve do smrti. To stoga što je, usprkos fizičkoj nemoći bio pri svijesti i mogao govoriti još tri dana nakon sastavljanja oporuke, kao i zbog toga što u mjestu u kojemu se liječio, gradu S., notorno postoji sud i veći broj javnih bilježnika koji su pisanu oporuku mogli sastaviti i izvan sjedišta suda odnosno ureda javnog bilježnika (u bolnici, što nije neuobičajeno). Tim više što usmena oporuka nije sastavljena u vrijeme vikenda ili u vrijeme kada sud i javni bilježnici ne rade, već u utorak 21. studenoga 2006. koji je bio radni dan u tjednu bez neradnih dana i praznika (izvan vikenda) kada sud i javni bilježnici rade, što znači da je bilo dovoljno vremena za organizaciju sastavljanja pisane oporuke. Tužbeni zahtjev se ni ne temelji na tvrdnji da je organiziranje sastavljanja pisane oporuke uopće pokušano iz čega valja zaključiti da nije pokušano.

 

Dakle, kada je oporučitelj usmene oporuke zbog bolesti subjektivno onemogućen sastaviti pisanu oporuku, ali je objektivno u mogućnosti preko druge osobe zatražiti sastavljanje takve oporuke u bolnici, tada ne postoje izvanredne okolnosti koje opravdavaju sastavljanje usmene oporuke.

 

U takvim okolnostima nije bilo materijalnopravne osnove za prihvaćenje tužbenog zahtjeva za utvrđenje valjanosti usmene oporuke koju je 21. studenoga 2006. sastavio oporučitelj N. P., već je taj tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Prema tome, žalba tuženika se ukazuje neosnovanom u dijelu kojim se pobija prvostupanjska presuda u točki I. izreke, pa ju je u tom dijelu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, dok se ukazuje osnovanom u dijelu kojim se pobija točka II. izreke, pa ju je u tom dijelu valjalo uvažiti, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev prihvaćen u ovoj točki temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP.

 

Odlučujući o parničnom trošku temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 154. stavkom 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da je s obzirom na ishod postupka primjereno odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove jer je njihov uspjeh u postupku polovičan budući da je svaka stranka uspjela u postupku u jednom od dva zahtjeva.

 

U Splitu 18. travnja 2014.