Broj: Rev 2602/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada R., R., koju zastupaju punomoćnici D. K. i J. P., odvjetnice u R., protiv tuženika V. D. iz R., kojeg zastupa punomoćnik I. H., odvjetnik u R., radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4680/10-2 od 31. listopada 2012., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-172/08-32 od 9. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija  tuženika se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4680/10-2 od 31. listopada 2012. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-172/08-32 od 9. veljače 2010. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tuženiku V. D. iseliti iz stana u R., I. kat, stan br. 4, koji se sastoji od jedne sobe, sobice, kuhinje, kupaone s WC-om i hodnika, površine 45,01 m2, a koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č.br. 1153, upisanoj u z.k.ul.br. 4144 k.o. R. te predati navedeni stan slobodan od osoba i stvari tužitelju.

 

              Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 6.170,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) reviziju je izjavio tuženik u bitnome postavljajući jasno određeno sljedeće materijalnopravno pitanje:

 

              Imaju li pravni učinci presude kojom je pravomoćno odlučeno o naknadno pronađenoj oporuci tako što je oporučni nasljednik utvrđen nasljednikom nekretnine (stana) umjesto tuženika u ovom sporu kao zakonskog nasljednika po prije donesenom rješenju o nasljeđivanju za posljedicu da ostavina iza ostaviteljice po sili zakona prelazi na oporučnog nasljednika u času njezine smrti? (ulomak posljednji, 3. str. revizije)?

 

              U prilog važnosti postavljenog pitanja tuženik se pozvao na nekoliko presuda i to npr. presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1210/11-2 od 22. kolovoza 2011., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-721/93-2 od 20. travnja 1994. te je predložio da se drugostupanjsku presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da se tu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. čl. 382. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,  primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

              Suglasno st. 3. navedene zakonske odredbe stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U predmetnom slučaju utvrđeno je:

 

              - da je tuženiku od strane  tužitelja dan u najam sporni stan ugovorom o najmu sklopljenim na određeno vrijeme (15 godina) 1. ožujka 1996., a na osnovu tada važeće odluke tužitelja kao općeg akta o davanju stanova u najam,

 

              - da je naknadno donesena nova Odluka o davanju stanova u najam ("Sl. novine" PGŽ broj 7/02 – pročišćeni tekst 10/03), u kojoj je rečeno da kada najmoprimac ili njegov bračni drug steknu u vlasništvo ili najam useljivu kuću ili stan kao poseban dio zgrade u Republici Hrvatskoj, o čemu je najmoprimac obvezan obavijestiti Grad, ugovor o najmu će se raskinuti, a najmoprimac je dužan stan predati najmodavcu slobodan od osoba i stvari,

 

              - da je  tužitelj – najmodavac dao tuženiku izjavu o raskidu koju je  tuženik primio 30. listopada 2007.,

 

              - da je u ostavinskom predmetu broj O-1089/06, UPP/OS-R.-87/06 od 17. kolovoza 2006. utvrđeno da je 17. kolovoza 2006. doneseno rješenje o nasljeđivanju po kojem je tuženik kao zakonski nasljednik iza ostaviteljice – majke umrle 6. lipnja 2006. naslijedio jedan jednosobni stan u R.,

 

              - da je povodom naknadno pronađene oporuke nakon proglašenja vođen parnični spor u predmetu broj P-918/09 te je na temelju pravomoćne presude zbog ogluhe od 9. rujna 2009. utvrđeno da je tužiteljica u tom predmetu L. D. kao oporučni nasljednik utvrđena nasljednicom na stanu koji je na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju naslijedio tuženik,

 

              - da je glavna rasprava u ovom predmetu zaključena 25. siječnja 2010., dakle prije isteka roka od 15 godina iz ugovora o najmu.

 

              Na osnovu izloženih odlučnih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji prihvatili su predmetni tužbeni zahtjev izražavajući pravno shvaćanje da su u trenutku nastupanja učinaka raskida ugovora o najmu stana danog u najam tuženiku bile ispunjene pretpostavke raskida jer je tada tuženik bio vlasnikom naslijeđenog stana te da naknadno donošenje presude zbog ogluhe nije pravno relevatno.

 

              Ta presuda prema shvaćanju nižestupanjskih sudova ne obvezuje tužitelja koji u tom postupku nije sudjelovao te ona ne može utjecati na pravni odnos stranaka u trenutku raskida ugovora o najmu.

 

              Izloženo pravno shvaćanje je bilo podlogom za isticanje prije navedenog i postavljenog pravnog pitanja revidenta koje, istina, nije sastavljeno u upitnom obliku, ali je ono u dovoljnoj mjeri određeno i jasno postavljano da bi se moglo izdvojiti i samostalno razmatrati u odnosu na druge prigovore revidenta koji nemaju značaj pravnih pitanja, niti ih prate obrazloženi razlozi važnosti pa nisu mogli biti uzeti u obzir povodom revizije podnesene na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              Prema shvaćanju revizijskog suda postavljeno pravno pitanje je osnovano i sadrži razloge važnosti, dok je pravno shvaćanje izraženo u nižestupanjskim presudama pogrešno.

 

              Prema odredbi čl. 235. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje: ZON) ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe oporuka, sud će je proglasiti te zapisnik o proglašenju i presliku oporuke dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njezin izvornik.

 

              U st. 2. rečeno je da ostavinski sud neće ponovno voditi ostavinsku raspravu, nego će obavijestiti zainteresirane osobe o proglašenju oporuke i upozoriti ih da mogu svoja prava na temelju oporuke ostvariti u parnici.

 

              Također  je i odredbom čl. 236. ZON propisano da osoba koju ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, a koja smatra da ima pravo kao nasljednik, može to svoje pravo ostvarivati samo u parnici.

 

              Iz stanja spisa vidljivo je da je oporučni nasljednik svoja nasljedna prava ostvario u posebnoj parnici te, kako je prethodno rečeno, oporučnog nasljednika ne veže prije doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju koje je nastupanjem pravomoćnosti parničnog predmeta izgubilo svoje učinke.

 

              Nadalje, prema odredbi čl. 122. ZON kojom je uređeno pitanje otvaranja nasljedstva propisano je da se smrću osobe otvara njezino nasljedstvo, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom.

 

              Odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08  – dalje: ZVDSP) propisano je da nasljednik stječe vlasništvo naslijeđene stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno (a ovdje nije drukčije određeno).

 

              To znači da se ne može uzeti da je jedna osoba nasljednik u jednom razdoblju, a druga u nekom daljnjem razdoblju, već se vlasništvo po sili zakona na temelju nasljeđivanja kao pravnog temelja stjecanja vlasništva stječe u trenutku otvaranja nasljedstva.

 

              Dakle, u trenutku otvaranja nasljedstva 6. lipnja 2006. kada je umrla ostaviteljica, oporučna nasljednica, a ne tuženik je postala vlasnicom stana zbog kojeg je predmetni ugovor o najmu (drugog, ovdje spornog) stana raskinut, pa je izjava o raskidu tog ugovora naknadno izgubila svoje pravne učinke.

 

              O učincima odluka u sporu o nasljednom pravu upravo i govore rješidbe na koje se pozvao podnositelj revizije, zbog čega je predmetnu reviziju valjalo prihvatiti.

 

              Međutim, budući da u ovom predmetu zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravljene sve odlučne činjenice glede osnovanosti zahtjeva za iseljenje tuženika, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 5. listopada 2016.