Broj: Rev 1677/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja H. T. d.d. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica iz P., protiv ovršenice I. K.₁ iz V., (OIB: …), radi ovrhe na mirovini i novčanim sredstvima ovršenice zbog naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-1466/12-2 od 3. rujna 2012., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. Ovr-580/12-2 od 28. veljače 2012., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija ovrhovoditelja i ukida rješenje Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-1466/12-2 od 3. rujna 2012. i rješenje Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. Ovr-580/12-2 od 28. veljače 2012., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem:

 

a) u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je kao neosnovan odbijen prijedlog za ovrhu od 29. veljače 2012.,

 

b) u stavku II. izreke, odbijen je „zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka“.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona u vezi s odredbom čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da revizijski sud „reviziju prihvati i pobijanu odluku pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava preinači na način da se usvoji žalba ovrhovoditelja“.

 

Ovršenica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijano drugostupanjsko rješenje ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje u svezi s odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ-a), a prema kojoj: "U ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku“.

 

Predmetom ovršnog postupka prijedlog je ovrhovoditelja za donošenje rješenja o ovrsi na mirovini i računima ovršenice - koja je utvrđena nasljednicom iza njenog pokojnog supruga V. K., prema kojem ovrhovoditelj ima potraživanje utvrđeno pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je ovrhovoditelj „prijedlogom za ovrhu od dana 29. veljače 2012. predložio sudu određivanje ovrhe na novčanim sredstvima i mirovini ovršenice, a temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja javnog bilježnika M. P. iz P. posl. br. Ovrv-67/09 od 12. veljače 2009.“,

 

- da iz dostavljenog pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika I. K.₂ iz P. proizlazi da „je I. K.₁ nasljednica pok. V. K., dužnika“.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju izloženih utvrđenja odbili navedeni prijedlog za ovrhu kao neosnovan zaključujući:

 

- da „uz svoj prijedlog ovrhovoditelj nije dostavio nikakav dokaz da je upravo predmetni konkretni dug prešao s pok. V. K. na ovršenicu“,

 

- da „je ovršni sud vezan načelom strogog formalnog legaliteta pa je vezan ispravom na kojoj se prijedlog za ovrhu temelji i to u njenom objektivnom, vremenskom i subjektivnom određenju, to i ovrhu se može odrediti samo protiv osobe iz isprave koja "govori" o ovršeniku kao dužniku prema ovrhovoditelju ili prema odredbi čl. 29. st. 1. Ovršnoga zakona protiv one osobe na koju je prešao predmetni dug - ako taj prijelaz dokaže javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom“,

 

- da „ovrhovoditelj nije dokazao prelazak konkretnog duga javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, niti na drugi način ili pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku“, pa da „ovršenica navedena u ovršnom prijedlogu nije i pasivno legitimirana za vođenje ovog postupka“,

 

- da „iako je I. K.₁ nasljednica pok. Viktora Krušića, dužnika, te da obveze ostavitelja prelaze na nasljednika u trenutku ostaviteljeve smrti, navedeno ne znači da vjerovnik kao ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv nasljednika kao ovršenika jer mu je za to nužna javna ili ovjerovljena privatna isprava da je tražbina, odnosno dug prešao na nasljednika, odnosno da postoji odgovornost nasljednika za predmetni dug“,

 

- da bi ovrhovoditelj „morao posebno utužiti nasljednika ako želi utvrditi njegovu odgovornost za predmetni dug ostavitelja i time bi stekao javnu ispravu koja bi dokazivala prijenos tražbine, odnosno duga jer postojanje rješenja o nasljeđivanju nije dokaz da je obveza, dug postojao u trenutku smrti ostavitelja“.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

Ovrhovoditelj je reviziju podnio pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i pritom postavio pitanje:

 

„Da li ovrhovoditelj mora u posebnom parničnom postupku ili na drugi način dokazivati da je dugovanje sa ostavitelja (dužnika u ovršnom postupku) prešlo na njegove nasljednike ili njegova odgovornost proizlazi iz činjenice da je naslijedio imovinu ostavitelja i da odgovara do visine naslijeđenog dijela temeljem zakona?“,

 

te istakao (uz ostalo) „da o istom pravnom pitanju postoje različite odluke drugostupanjskih sudova“ - pritom ukazujući na odluke Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-3603/12 od 7. siječnja 2013. i Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-1427/01 od 13. prosinca 2001.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema shvaćanju ovoga suda, po ovrhovoditelju postavljeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve budući je riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Navedeno pitanje valja razriješiti primjenom:

 

- odredaba čl. 29. OZ-a kojima je propisano: (stavak 1.) „Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku“, (stavak 2.) „Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik“,

 

- odredaba čl. 5. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05 - dalje: ZN-a) kojima je propisano: (stavak 1.) „Tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik“, (stavak 2.) „Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo“,

 

- odredbe čl. 139. st. 1. ZN-a kojom je propisano da „nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove“,

 

- odredbe čl. 226. st. 1. ZN-a kojom je propisano: „Rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje tko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe“.

 

Slijedom navedenih odredaba, a uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju podnesen prijedlog za ovrhu na mirovini i novčanim sredstvima ovršenice na temelju ovršne isprave (pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi) u vezi sa pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pokojnog V. K. (dužnika iz ovršne isprave), kojim je utvrđeno da je njegova nasljednica (sveopći pravni slijednik) upravo ovdje ovršenica - koja je time stupila u pravnu poziciju svog prednika i koja odgovara za njegove dugove sukladno odredbama čl. 139. ZN-a, ovdje je pravilnim za prihvatiti ono na što revident upućuje - a što je suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova: da je ovrhovoditelj dokazao da je obveza iz prijeporne ovršne isprave prešla na naznačenu ovršenicu (sukladno čl. 29. OZ-a).

 

Naime, shvaćanje je revizijskog suda: ovršni sud može odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave na temelju te ovršne isprave i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz kojeg proizlazi da su toga dužnika naslijedili ti nasljednici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-2279/12-2 od 2. ožujka 2016.).

 

Konkretno, u okolnostima ovoga slučaja vjerovnik (ovrhovoditelj) nije dužan „posebno utužiti nasljednika ako želi utvrditi njegovu odgovornost za predmetni dug“, odnosno isti ne mora „u posebnom parničnom postupku ili na drugi način dokazivati da je dugovanje sa ostavitelja prešlo na njegove nasljednike“.

 

Stoga, a kako (prema izloženom) nižestupanjske odluke nisu temeljene na takvome (pravilnom) shvaćanju (u vezi postavljenog pravnog pitanja), to je valjalo prihvatiti reviziju ovrhovoditelja te ukinuti oba nižestupanjska rješenja - i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a i čl. 19. st. 1. OZ-a).

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave - imajući na umu istaknuto shvaćanje.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. veljače 2017.