Broj: Rev 2309/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja A. H. iz L. (OIB: …), zastupanog po punomoćniku T. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. iz Z., protiv I. ovršenice S. P. iz Z., (OIB: …), II. ovršenika B. P.₁ iz Z., (OIB: …) i III. ovršenika G. P. iz Z., (OIB: …), radi ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika zbog naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1071/13-2 od 29. kolovoza 2013., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu posl. br. Ovr-2911/12-5 od 15. ožujka 2013., na sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.  Prihvaća se revizija ovrhovoditelja i ukida rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1071/13-2 od 29. kolovoza 2013. i rješenje Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu posl. br. Ovr-2911/12-5 od 15. ožujka 2013., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem:

 

a) u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen „prijedlog za ovrhu na računima ovršenika iz podneska ovrhovoditelja A. H. iz L., od 13.srpnja 2012. godine, kao neosnovan“,

 

b) u stavku II. izreke, odlučeno je: „Trošak žalbenog postupka ovrhovoditelju se ne dosuđuje“.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditelj je podnio reviziju „temeljem čl. 12. Ovršnog zakona, iz razloga navedenih u čl. 382. st. 2. t. 1. i 2. ZPP-a, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i postupovnih odredbi i to kako odredbi Ovršnog zakona tako i odredbi Zakona o nasljeđivanju“. Predlaže revizijskom sudu „usvojiti reviziju kao osnovanu, zauzeti stajalište o postavljenim pravnim pitanjima, te ukinuti pobijana rješenja i vratiti predmet na postupak prvostupanjskom sudu“.

 

Ovršenici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijano drugostupanjsko rješenje ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11- 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje u svezi s odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ-a), a prema kojoj: "U ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku“.

 

Predmetom ovršnog postupka prijedlog je ovrhovoditelja za ovrhu na računima I., II. i III. ovršenika, a koji su utvrđeni nasljednicima iza pokojnog B. P.₂ - prema kojem je ovrhovoditelj imao potraživanje utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na računima I., II., i III. ovršenika, „kao zakonskih nasljednika pok. B. P.₂ iz Z., prema kome ovrhovoditelj ima potraživanje prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-3655/91 od 20. veljače 2006.“,

 

- da je „B. P.₂ preminuo te da su njegovim nasljednicima proglašeni S. P. iz Z., B. P.₁ iz Z. i G. P. iz Z., a prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju Javnog bilježnika Š. B. Š. iz Z., u ostavinskom predmetu posl. br. O-3687/08 od 3. lipnja 2008., koje je postalo pravomoćno 29. listopada 2008. te da isti odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine“.

 

              Drugostupanjski sud je na temelju izloženih utvrđenja odbio navedeni prijedlog za ovrhu kao neosnovan zaključujući:

 

              - da „ovrhovoditelj ne raspolaže ispravom kojom je utvrđeno potraživanje prema S. P. iz Z., B. P.₁ iz Z. i G. P. iz Z. već prema B. P.₂“,

 

              - da „neosnovano žalitelj prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda da ovrhovoditelj nema ovršnu ispravu temeljem koje može tražiti ovrhu prema ovršenicima u smislu čl. 21. točka 4. u vezi čl. 29. OZ-a, jer to rješenje o nasljeđivanju nije“,

 

              - da je „odredbom čl. 29. OZ-a određeno da se ovrha određuje protiv ovršenika koji nije naznačen u ovršnoj ispravi kao dužnik samo ako javna isprava dokazuje da je obveza na dužnika prešla, što konkretno nije slučaj“, odnosno da „ovrhovoditelj dakle prije pokretanja ovrhe mora ishoditi prema naznačenim ovršenicima pravomoćnu presudu kojom dokazuje prijenos obveze na naznačene ovršenike, radi čega se potvrđuje pobijano rješenje“,

 

              - da „nije sporno da su u smislu čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju naznačeni ovršenici sveopći pravni slijednici pok. B. P.₂, umrloga … godine, u odnosu na kojega ovrhovoditelj ima ovršnu ispravu te da isti odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine“, ali da „unatoč tomu, kada se ovrha traži na računima ovršenika, nije ispunjena pretpostavka iz čl. 29. OZ-a već će ovrhovoditelj prema ovršenicima morati ishoditi sudsku presudu temeljem koje će pokrenuti ovrhu“.

 

Izloženo pravno shvaćanje, na kojemu se temelje nižestupanjska rješenja, nije pravilno.

 

Ovrhovoditelj je reviziju podnio pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i pritom postavio tri pitanja, koja se u bitnome svode na pitanje:

 

              „Da li nasljednici kao univerzalni sukcesori odgovaraju za dugove ostavitelja na temelju samog zakona i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju te da li je uz pravomoćno rješenje o nasljeđivanju potrebno posebnom ovršnom ispravom - presudom utvrđivati prijelaz obveza sa ostavitelja na njegove nasljednike, odnosno je li potrebno protiv nasljednika dužnika pokretati parnicu i tužbom dokazivati prijenos-prijelaz obveze na ostaviteljeve nasljednike?“,

 

te istakao da je „odluka drugostupanjskog suda u predmetnoj stvari dijametralno suprotna mišljenju drugih drugostupanjskih sudova“ - pritom ukazujući na odluke Županijskog suda u Varaždinu (posl. br. Gž-351/13 i Gž-2297/12) i Županijskog suda u Koprivnici (posl. br. Gž-1427/10).

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema shvaćanju ovoga suda, po ovrhovoditelju postavljeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve budući je riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Navedeno pitanje valja razriješiti primjenom:

 

- odredaba čl. 29. OZ-a kojima je propisano: (stavak 1.) „Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku“, (stavak 2.) „Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik“,

 

- odredaba čl. 5. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, dalje: ZN-a) kojima je propisano: (stavak 1) „Tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik“, (stavak 2) „Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo“,

 

- odredbe čl. 139. st. 1. ZN-a kojom je propisano da „nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove“,

 

- odredbe čl. 226. st. 1. ZN-a kojom je propisano: „Rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje tko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe“.

 

Slijedom navedenih odredaba, a uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju podnesen prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika na temelju ovršne isprave (pravomoćne sudske odluke) u vezi sa pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pokojnog B. P.₂ (dužnika iz ovršne isprave), kojim je utvrđeno da su njegovi nasljednici (sveopći pravni slijednici) upravo ovdje ovršenici - koji su time stupili u pravnu poziciju svog prednika i koji odgovaraju za njegove dugove sukladno odredbama čl. 139. ZN-a, ovdje je pravilnim za prihvatiti ono na što revident upućuje - a što je suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova: da je ovrhovoditelj dokazao da je obveza iz prijeporne ovršne isprave prešla na naznačene ovršenike (sukladno čl. 29. OZ-a).

 

Naime, shvaćanje je revizijskog suda: ovršni sud može odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave na temelju te ovršne isprave i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz kojeg proizlazi da su toga dužnika naslijedili ti nasljednici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-2279/12-2 od 2. ožujka 2016.).

 

Konkretno, vjerovnik u ovome slučaju nije bio dužan ishoditi još i sudsku presudu kako bi pokrenuo ovrhu, odnosno protiv nasljednika dužnika nije bio dužan pokrenuti i parnicu - te "dokazivati prijenos-prijelaz obveze“ iz ovršne isprave na u prijedlogu naznačene ovršenike.

 

Slijedom toga, a kako (prema izloženom) nižestupanjske odluke nisu temeljene na takvome (pravilnom) shvaćanju (u vezi postavljenog pravnog pitanja), to je valjalo prihvatiti reviziju ovrhovoditelja te ukinuti oba nižestupanjska rješenja - i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a i čl. 19. st. 1. OZ-a).

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave - imajući na umu istaknuto shvaćanje.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. veljače 2017.