Broj: Gž-844/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Tanta, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) I. R. pok. I. iz P., zastupanog po punomoćnici, supruzi M. R., P. ulica V. br. 2, 2) C. R., 3) D. P., 4) S. V. iz B. na M., J.J. S. 6, tužitelji pod 1), 2), 3) i 4) zastupani po punomoćniku T. R., odvjetniku iz Z., 5) J. R. L. iz B., N.Y. 33-27-212 S., S. A. D. i 6) E. L., 1920-11 C. A., F., NY, S. A. D., protiv tuženika: 1) M. G. ud. I. iz P., 2) G. G. pok. I. iz P., 3) I. V. rođ. G. pok. I. iz Z., P. P. 2., tuženici pod 1), 2) i 3) kao nasljednici pok. I. G. pok. Š.), 4) Z. G., 2118, 58 C. A., C., N.S.W., A., 5) R. G., 2118, 58 C. A., C., N.S.W., A., 6) N. G., 2118, 58 C. A., C., N.S.W., A., 7) A. G. pok. Š. iz P., 8) M. R. ž. B. iz Z., dr. A. S. 17 E, tuženici pod 7) i 8) zastupani po punomoćniku M. Z. odvjetniku iz Z., 9) I. M. pok. Š., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., 10) K. M. pok. Š., 55. 1. st S. K. N..J. 07847, U., 11) J. M., 9 K. P. O. K. Q. 406q A., 12) S. M., M. P., K., N. J. 07847, S. A. D., 13) C. M., M. P., K., N. J. 07847, S. A. D., 14) S. M. F., 33 S. L., R., N. J. 07869, S. A. D., tuženici pod 10), 11), 12), 13) i 14) kao nasljednici pok. S. M. pok. Š., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja od 1) do 4) protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 15 P-1109/16 od 21. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 30. kolovoza 2018., 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tužitelja pod 1) I. R., 2) C. R., 3) D. P. i 4) S. V. i žalba tuženika pod 9) I. M. pok. Š., preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 15 P-1109/16 od 21. lipnja 2017. u toč. 1. i 2. na način da ista sada glasi:

 

I. Utvrđuje se da su tužitelji nasljeđivanjem iza Š. M. pok. B. i to I. R., Z. R. i S. V. stekli pravo suvlasništva svaki za po 1/4 dijela, a tužitelji J. R. L. i E. L. svaki za po 1/8 dijela, od 1/4 dijela čest. 1773 (koja odgovara čest.zgr.18/2), čest.2065 (koja odgovara čest.zem. 190/6), 2081 (koja odgovara čest.zem.190/11), čest.731 (koja odgovara čest.zem. 361/9), čest.160 koja odgovara čest.zem. 454), čest.141(koja odgovara čest.zem.458/2), čest.500 (koja odgovara čest.zem.482), čest. 778 (koja odgovara čest.zem.485/2), čest.80 (koja odgovara čest.zem. 539/11,539/14 i 539/13), čest. 1791 (koja odgovara čest.zgr.18/7), čest. 2372 (koja odgovara čest.zem.116/1), čest. 2148 (koja odgovara dijelu čest.zem. 201/5), čest. 2271 (koja odgovara čest.zem.233/1), čest.700 (koja odgovara čest.zem. 345), čest.2679 (koja odgovara čest.zem. 91/14), 1612/2 (koja odgovara čest.zem. 539/126) i 156, sve k.o. P., te čest.zem. 550/2 i 634/1 k.o. D., kao i čest. zem. 1625 k.o. P., osim u dijelu iste čestice u površini od 594,75 m2, dimenzija 32,50 x 18,30 m, prema skici građevinskog vještaka I. B. od 16. listopada 2017. i dopune nalaza i mišljenja, obojeno narančastom bojom, što su tuženi dužni priznati i ujedno trpjeti da se tužiteljima u njihov posjed i vlasništvo izdvoji njihov suvlasnički dio, sve ovo u roku od 15 dana i pod prijetnjom i ovrhe.

 

II. U preostalom dijelu zahtjeva u odnosu na čest.zem. 1625 k.o. P. (koja odgovara čest.zem. 17/11, čest.zem. 28/2, čest.zem. 17/16, čest.zem. 28/1 i čest.zem. 17/10 iste k.o.) zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom i rješenjem suda prvog stupnja, suđeno je:

 

              „1. Utvrđuje se da su tužitelji nasljeđivanjem iza Š. M. pok. B. i to I. R., Z. R. i S. V. stekli pravo suvlasništva svaki za po 1/4 dijela, a tužitelji J. R. L. i E. L. svaki za po 1/8 dijela od 1/8 dijela čest. 1773 (koja odgovara čest.zgr.18/2),čest.2065 (koja odgovara čest.zem. 190/6), 2081 (koja odgovara čest.zem.190/11), čest.731 (koja odgovara čest.zem. 361/9), čest.160 koja odgovara čest.zem. 454), čest.141(koja odgovara čest.zem.458/2),čest.500 (koja odgovara čest.zem.482), čest.778 (koja odgovara čest.zem.485/2), čest.80 (koja odgovara čest.zem. 539/11,539/14 i 539/13), čest.1791 (koja odgovara čest.zgr.18/7), čest.1625 (koja odgovara čest. zem. 17/11, 28/2, 17/16, 28/1 i 17/10), čest.2372 (koja odgovara čest.zem.116/1), čest. 2148 (koja odgovara dijelu čest.zem. 201/5), čest. 2271 (koja odgovara čest.zem.233/1), čest.700 (koja odgovara čest.zem. 345), čest.2679 (koja odgovara čest.zem. 91/14), 1612/2 (koja odgovara čest.zem. 539/126) i 156, sve k.o. P., te čest.zem. 550/2 i 634/1 k.o. D., što su tuženi dužni priznati i ujedno trpjeti da se tužiteljima u njihov posjed i vlasništvo izdvoji njihov suvlasnički dio, sve ovo u roku od 15 dana i pod prijetnjom i ovrhe.

 

2. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

 

i

r i j e š i o   j e

 

            1. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

               

2. Postupak povodom podnesene protutužbe A. G. i M. R. od 09.05.2017.g. će se razdvojiti te će se isti voditi po novim poslovnim brojem.“

 

Protiv citirane presude u toč. 2. izreke žalbu su izjavili tužitelji pod 1) do 4) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, na način da se udovolji tužbenom zahtjevu, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tvrde da je pobijanom presudom utvrđeno da su I. R., Z. R. i S. V. nasljeđivanjem iza Š. M. pok. B. stekli pravo suvlasništva svaki za po ¼ dijela, a tužitelji J. R. L. i E. L., svaki za po 1/8 dijela, od 1/8 dijela navedenih nekretnina, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Radi se o dijelu zahtjeva u kojem se traži utvrđenje da su stekli pravo suvlasništva u istom omjeru, nasljeđivanjem i iza smrti K. M. pok. B.. Prvostupanjski je sud detaljno obrazložio svoj stav da je tuženik pod 9) I. M. stekao za cijelo suvlasnički udio iza smrti K. M. pok. B., jer je ona, zajedno s bratom Š. M. pok.- B. bila suvlasnica za ½ dijela predmetnih nekretnina. Upravo taj suvlasnički dio prijeporan je između tužitelja, dijela tuženika i samog tuženika pod 9) I. M.. Prema navodima tog tuženika K. M. pok. B. usmenim je darovnim ugovorom još 1962. poklonila mu cijeli svoj suvlasnički dio predmetnih nekretnina. Svoje navode temelji na izjavama svjedoka M. N. i B. B. ovjerenim od strane G. konzulata bivše države. Tekst ovih izjava istovjetan je, i u presudi suda broj P-23/86 uočena je ta činjenica i smatralo se da se radi o neistinitim izjavama. Drugostupanjski je sud svojim rješenjem broj Gž - 130/00 ukinuo spomenutu presudu, te smatrao da je potrebno saslušati kao svjedoke potpisnike tih izjava i provjeriti njihovu istinitost. Svjedoci potpisnici tih izjava 1962. bili su u dobi od 12, odnosno 14 godina, pa nije vjerojatno da bi u toj životnoj dobi obraćali pažnju na to što neka stara osoba priča, niti bi shvaćali njezino značenje. Isto je tako nestvarno da bi se sjećali točnih riječi koje se u izjavama citiraju. Prvostupanjski je sud unatoč tome utvrdio da je usmeno darovanje učinjeno. Ukoliko se i prihvati da je usmeno darovanje učinjeno, nije utvrđeno da li je uslijedila i predaja u posjed darovanih nekretnina, jer ni jedan svjedok nije ispitan na ovu okolnost. Tvrde da  usmeno darovanje nije učinjeno i da tuženik I. M. nikada nije stupio u posjed. Š. M. pok. B. umro je prije svoje sestre K., a da se nije fizički podijelio s njom glede nekretnina kojih su bili suvlasnici na jednake dijelove, pa se postavlja pitanje kako je mogla izvršiti usmeno darovanje kada ni sama nije znala gdje je njezin suvlasnički udio na terenu. Opći građanski zakonik ne spominje predaju u posjed idealnog dijela nekretnine kao valjan temelj stjecanja vlasništva usmenim darovanjem. Istina je da je I. M. upisan posjednikom, ali u idealnom dijelu. Sve što je I. M. učinio u svezi stupanja u posjed je sadnja maslina na dijelu čest. zem. 1625 k.o. P. i to onom koji je samovlasno zauzeo i sagradio kuću bez odobrenja ostalih stranaka u postupku. Taj tuženik nikada nije postavio protutužbeni zahtjev niti pokrenuo bilo kakav postupak radi utvrđenja da je temeljem usmenog darovnog ugovora od K. M. pok. B. stekao njezin suvlasnički udio od 1/2 prijepornih nekretnina, pa je prvostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti kada je pobijanu presudu utemeljio na usmenom darovanju.

 

Protiv citirane presude, u odnosu na čest. zem. 1625 k.o. P., žalbu je izjavio tuženik pod 9) I. M. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tvrdi da je nesporna činjenica da su suvlasnici čest. zem. 1625 k.o. P. bili Š. M. pok. B. i K. M. pok. B., za po ½ dijela. Š. je naslijedila supruga K., sinovi Š. i I. (tuženik pod 9), te kćeri Z. i M., za po 1/5 dijela, a potom i njegovu ženu K. na njezinom udjelu nasljeđuju sinovi i kćeri, pa je nasljeđivanjem roditelja tuženik I. M. stekao pravo suvlasništva za ukupno ¼ dijela. Iza tete K. M. pok. B. ostavinski postupak nije vođen, a ona je svoj suvlasnički udio usmeno darovala njemu (tuženiku pod 9 I. M.). Na dijelu čest. zem. 17/10 stare izmjere zv. G. izgradio je obiteljsku kuću, koju je započeo graditi još u vrijeme podnošenja tužbe. Pored tih nespornih činjenica sud prvog stupanja zaključuje da nije stekao pravo vlasništva građenjem, a ni dosjelošću, jer mu nedostaje savjesnost, a nepostojanje savjesnosti sud obrazlaže time što je znao da iza K. M. nije provedena ostavinska rasprava, te da postoje i drugi nasljednici. Takvo je obrazloženje kontradiktorno kada se uzme u obzir da je tužiteljica povukla tužbu u odnosu na ovu česticu, pa kada je sud utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena, M. R. kao prvotna tužiteljica se žalila, te obrazložila da nije mislila na cijelu parcelu, već na onaj dio na kojem je izgrađena kuća. To znači da niti za tužiteljicu pitanje gradnje kuće nije bilo sporno, niti je dovodilo u pitanje ovlaštenje tuženika da gradi, a ni njegovu savjesnost. Prema odluci suda prvog stupnja proizlazi da sud na savjesnost pazi po službenoj dužnosti, koja se praksa protivi odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), da se savjesnost predmnijeva. Ističe da nikada nije tvrdio da bi bio vlasnik cijele parcele 17/10 k.o. P., već samo onog dijela na kojem je izgradio kuću, jer su za gradnju svi nasljednici znali, ali mu nisu prigovorili, osim tužiteljice M. R., koja je kasnije povukla tužbu u tom dijelu i priznala mu da je vlasnik dijela na kojem gradi kuću. Ističe da je nejasan stav prvostupanjskog suda glede pitanja zastare prava potraživati ostavinu. Taj je prigovor istaknuo u odnosu na ½ dijela koje je stekao darovanjem od tete K., jer iza nje nije vođen ostavinski postupak. Prigovor zastare prava potraživati ostavinu ima pravo isticati svatko tko smatra da ima neko pravo u odnosu na predmet spora koje je jače u odnosu na pravo zakonskih nasljednika. Tužiteljica M. R. mogla je u odnosu na udio K. M. pokrenuti i ostavinski postupak da je htjela, ali je umjesto toga gledala ga kako gradi i nije reagirala sve do podnošenja tužbe 1986. Ističe da je od samog početka tvrdio da je istu stekao darovanjem od tete, o čemu su svoje izjave dali svjedoci B. B. i M. N., a isto su potvrdile i tužiteljica M. R. i tužena Z. G., a nesporno je da je na predmetu darovanja izgradio kuću, pa je ugovor o darovanju realiziran.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja: 1. I. R. pok. I., 2. C. R., 3. D. P., 4. S. V., 5. J. R. L., 6. E. L., kao nasljednika prvotne tužiteljice M. R. pok. Š., kojim traže da se utvrdi da su nasljeđivanjem Š. M. pok. B. i K. M. pok. B. i to I. R., Z. R. i S. V. stekli pravo suvlasništva svaki za po ¼ dijela, a tužitelji J. R. L. i E. L. svaki za po 1/8 dijela od ¼ dijela čest. 1773 (koja odgovara čest.zgr.18/2),čest.2065 (koja odgovara čest.zem. 190/6), 2081 (koja odgovara čest.zem.190/11), čest.731 (koja odgovara čest.zem. 361/9), čest.160 (koja odgovara čest.zem. 454), čest.141 (koja odgovara čest.zem.458/2), čest.500 (koja odgovara čest.zem.482), čest.778 (koja odgovara čest.zem.485/2), čest.80 (koja odgovara čest.zem. 539/11,539/14 i 539/13), čest.1791 (koja odgovara čest.zgr.18/7), čest.1625 (koja odgovara čest.zem. 17/11,28/2,17/16,28/1 i 17/10), čest.2372 (koja odgovara čest.zem.116/1), čest. 2148 (koja odgovara dijelu čest.zem. 201/5), čest. 2271 (koja odgovara čest.zem.233/1), čest.700 (koja odgovara čest.zem. 345), čest.2679 (koja odgovara čest.zem. 91/14), 1612/2 (koja odgovara čest.zem. 539/126) i 156, sve k.o. P., kao i čest.zem. 550/2 i 634/1 k.o. D., pri čemu je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da među strankama nema spora bi sve ove nekretnine izvorno bile u suvlasništvu za ½ dijela Š. M. pok. B. i sestre mu K. M. pok. B..

 

Prvostupanjski je sud pobijanom presudom, imajući u vidu činjenicu da je pravomoćnom Dosudnicom Kotarskog suda u Zadru, poslovni broj O-1046/48 iza smrti Š. M. pok. B. njegovim nasljednicima označena udova K., sinovi Š. i I., te kćeri Z. G. i M. R. (tužiteljica), na jednake dijelove, te da je R. o nasljeđivanju poslovni broj O-580/63 od 31. ožujka 1964. prvostupanjskog suda, iza smrti majke stranaka K. M. udove Š., rođene P., utvrđeno da su njezini nasljednici, kćeri M. R. (tužiteljica), Z. G., te sinovi I. i Š., svi pok. Š., za po ¼ dijela, zaključio da je obujam ostavine spomenutih ostavitelja i sastav ostavinske imovine već utvrđen pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju, pa smatra da je time isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem dosjelosti od strane tuženika pod 9) I. M., jer mu nedostaje poštenje kao osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

 

Glede suvlasničkog udjela od ½ dijela nekretnina K. M. pok. B., preminule u prosincu 1968., iza koje nije vođen ostavinski postupak, prvostupanjski sud smatra da se u konkretnome, s obzirom na prigovor zastare tuženika pod 9), ne radi o nasljedničkoj tužbi (petitio hereditatis), jer je nasljednička tužba moguća samo između osoba koje se spore o pravu nasljedstva, od kojih jedna ističe svoje jednako ili jače pravo nasljedstva prema osobi koja posjed stvari ostavine također temelji na pravu nasljedstva, a s obzirom da tuženik pod 9) tvrdi da je 1/2 utuženih nekretnina stekao darovanjem od očeve sestre K. M. pok. B., svoje tete, smatra da ta činjenica ukazuje na to da se ne radi o nasljedničkoj tužbi. Prvostupanjski sud u konkretnome zaključuje da je u postupku ključno utvrditi da li je valjana usmena darovna pogodba na koju se tuženik pod 9) poziva, odnosno da li je usmena darovna pogodba izvršena pravom predajom darovane stvari, sukladno paragrafu 943.Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje kao pravno pravilo temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91 - dalje: OGZ).

 

Prvostupanjski je sud zaključio da je između K. M. pok. B. kao darovatelja i tuženika pod 9) I. M. pok. Š. kao daroprimca 1962., zaključen usmeni ugovor o darovanju uz pravu predaju darovane stvari, što se očituje u činjenici da je daroprimac utužene nekretnine koristio samovlasno, jer je stupio u njihov isključiti posjed još u vrijeme dok je bio u zajedničkom domaćinstvu s tetom, o čemu svjedoči i evidencija posjeda nekretnina, kao i činjenica da prednica tužitelja i nije podnijela prijedlog radi provođenja ostavinskog postupka iza smrti tete K. M. pok. B. .

 

Prvostupanjski sud, isto tako, glede čest. zem. 1625 k.o. P. zaključuje da tuženik pod 9), iako se tijekom postupka pozivao na stjecanje prava vlasništva građenjem, smatra da pravo vlasništva na ovoj nekretnini nije mogao steći građenjem, s obzirom na vrijeme gradnje (1986.), te uz činjenicu da je bio nesavjesni graditelj, jer je znao da gradi na zajedničkoj, nepodijeljenoj zemlji.

 

Žalbenim navodima žalitelji su (tužitelji pod 1) - 4), te tuženik pod 9), po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, doveli u pitanje pravilnost ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te posljedično i pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pravilno je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključio da sukladno odredbi čl. 232. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 127/13 i 33/15 - dalje: ZN) pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i zapisu veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, odnosno pravilno je utvrdio da su prednici stranaka: M. R., Z. G., I. i Š. M., svi pok. Š., na jednake dijelove naslijedili oca Š. i majku K. za ½ dijela utuženih nekretnina.

 

Glede teze tuženika pod 9) da je utužene nekretnine za (drugu) ½ dijela stekao temeljem usmenog darovnog ugovora s tetom K. M. pok. B. još 1962., jer je s bratom Š. bila suvlasnica istih, za kazati je da je u vrijeme sačinjenja spornog darovnog ugovora bio na snazi Zakon o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine", broj 52/73), koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZVDSP.

 

Prema odredbi čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, za valjanost ugovora o prometu nekretnina tražila se pismena forma. Darovna pogodba nije bila regulirana pozitivnim zakonodavstvom, pa su se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91) na tu pogodbu primjenjivala pravna pravila bivšeg OGZ.

 

Po tim pravnim pravilima za takav se ugovor tražila pisana isprava, a ako daroprimcu nije bila izvršena prava predaja stvari (što znači da s nekretninom može raspolagati u svakom smislu), onda je, u vrijeme sačinjenja spornog ugovora, za ugovor bila potrebna forma sudskog zapisnika. Bez prave predaje nekretnina ili bez forme sudskog zapisnika, ugovor o darovanju je bez pravne važnosti.

 

Prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza, posebno izjava B. B. od 20. lipnja 1986. i M. N. od 28. kolovoza 1986., koje su ovjerene pred G. konzulatom SFRJ u N. Y., smatra da je između K. M. pok. B. i njezinog nećaka I. M. pok. Š. zaključen usmeni darovni ugovor. Isto tako smatra da je taj darovni ugovor realiziran, odnosno da je izvršena prava predaja tuženiku pod 9) u posjed, jer je tuženik pod 9) kao daroprimac nekretnine koristio kao samovlasnik; stupio je u njihov isključivi posjed još u vrijeme zajedničkog domaćinstva s tetom, na što ukazuje posjedovna evidencija i činjenica da prednica tužitelja M. R. nikada nije pokretala ostavinski postupak iza smrti K. M. pok. B..

 

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenica da je K. M. pok. B., kao neudata živjela u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima, a potom s nećakom I. sve do svoje smrti 1968., da je tuženik pod 2) u svibnju 1967. otišao u A. u kojoj je nastavio živjeti i po prvi put se u P. vratio 1985., da je bila u suposjedu utuženih nekretnina, sve do smrti i na svojim zemljištima čuvala ovce, o čemu je iskazivala i Z. G., sestra tuženika pod 9) i prednice tužitelja, potire tezu tuženika pod 9) o pravoj predaji nekretnina u samostalni posjed i navodi na zaključak da se ne bi radilo o realnom darovanju. Naime, tuženik pod 9) I. M. pok. Š., a ni u postupku saslušani svjedoci ne spominju kada je i na koji način tuženik pod 9) stupio u samostalni, vlasnički posjed nekretnina kojih je za ½ dijela K. M. pok. B. bila vlasnica.

 

Iako B. B. i M. N. u svojim izjavama od 20. lipnja 1986. (l.s. 21), odnosno 28. kolovoza 1986. (l.s. 22), tvrde da su osobno nazočili kada je K. M. pok. B. rekla da svoj dio zemlje i kuće ostavlja tuženiku pod 9), iz iskaza neposredno saslušanog M. N. od 4. lipnja 2002. proizlazi da je taj svjedok, opisujući konkretni događaj iz 1962., odnosno, sporno darovanje, naveo da je "… I. M. nju pitao kome će ostaviti svoje nekretnine …", pa se sadržaj spomenutih izjava iz 1986. u takvom kontekstu može vrednovati kao njezino obećanje da će svojom imovinom raspolagati u korist nećaka I. M., ali koje obećanje ne bi imalo značenje usmenog i realiziranog darovnog ugovora.

 

Pri tome je za apostrofirati i činjenicu da je svjedok M. N. 2002. prilikom saslušanja pred sudom prvog stupnja, ocjenjujući izvedene dokaze naveo da ima 55 godina, pa bi, dakle, 1962., kada tvrdi da je došlo do usmenog darovanja, imao svega 15 godina, bio je maloljetan, što i dodatno dovodi u pitanje vjerodostojnost njegove Izjave iz 1986., o onome što se dogodilo 24 godine prije (1962.).

 

Stoga je prvostupanjski sud, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pogrešno zaključio da je K. M. pok. B. svojim nekretninama u k.o. P. 1962., raspolagala usmenim darovnim ugovorom i da je izvršena prava predaja nekretnina tuženiku pod 9) kao daroprimcu.                                                                            

 

              Glede čest.zem. 1625 k.o. P. nove izmjere, koja odgovara čest.zem. 17/10, čest.zem 17/11, čest.zem 17/16, čest.zem 28/1 i čest.zem. 28/2 k.o. P. stare izmjere, za kazati je da je sama prednica tužitelja M. R. tijekom postupka navela da prepušta tuženiku pod 9) onaj dio "…gdje je tuženik izvršio građenje" (l.s. 129), slijedom čega je na ročištu od 2. prosinca 2016. izvršena identifikacija ove nekretnine, izgrađenog dijela i nalazom građevinskog vještaka, ing. I. B., u skladu s izvedenim stanjem zgrade, uz uvažavanje odredbi P. plana, utvrđena  je veličina građevinske čestice nužne za redovitu upotrebu (P= 594,75 m² - l.s. 362), odnosno, Dopunom nalaza i mišljenja od 2. svibnja 2017. određena je granica dijela čest.zem. 1625 k.o. P., na kojem je dijelu tuženik pod 9) 80-tih godina prošlog stoljeća izgradio obiteljsku kuću.

 

              Suprotno stavu prvostupanjskog suda koji smatra da tuženik pod 9) nije stekao pravo vlasništva na dijelu čest.zem. 1625 k.o. P. građenjem, za kazati je da je sama prednica tužitelja M. R. tijekom postupka navela da prepušta tom tuženiku onaj dio ("gornji dio parcele") gdje je tuženik sagradio kuću (l.s. 129), što ukazuje na činjenicu da se građenju, u tom dijelu, nije protivila, odnosno, ne dovodi u pitanje pravo vlasništva tuženika pod 9), u tom dijelu.

 

              Slijedom iznesenog, s obzirom da su tužitelji jedinstveni i nužni suparničari, trebalo je, po čl. 373.a toč.2. ZPP preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, u toč. I. i II. izreke.

 

              Nepobijano rješenje suda prvog stupnja u toč. 1. i 2. izreke ostaje neizmijenjeno.

 

              Naime, odredbom čl. 166. st. 2. ZPP propisano je da će sud odlučiti o troškovima cijelog postupka u situaciji kada preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek. Međutim, kako je prvostupanjski sud u toč. 1. izreke rješenja već odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, to rješenje suda prvog stupnja u toč. 1. ostaje neizmijenjeno, jer su stranke djelomično uspjele u sporu (čl. 154. st. 2. ZPP).

 

              Isto tako, nepobijano rješenje suda prvog stupnja u toč. 2. izreke ostaje neizmijenjeno.

 

U Zadru 30. kolovoza 2018.