Broj: Gž-5/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz Z.,  OIB…, kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika I. Š. iz Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-2828/17 od 10. studenog 2017., u sjednici održanoj 26. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-2828/17 od 10. studenog 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tražilo utvrđenje da oporuka pokojnog Đ. Š. od 20.09.1991. nije istinita ni pravno valjana dok je rješenjem naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u svoti od 2.916,63 kune u roku od 15 dana.

 

Ovu presudu i rješenje pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba, u relevantnom dijelu, nije osnovana.

 

Naime, predmet spora s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, koji je posljedica rješenja ostavinskog suda kojim je tužitelj upućen u parnicu, je istinitost i pravna valjanost oporuke s obzirom na tvrdnju da oporuku nije napisao i potpisao pok. Đ. Š., te da je ista prerezana na pola.

 

Tijekom parničnog postupka stranke su se sporile i oko sadržaja oporuke, premda zbog toga nisu upućene u parnicu, a niti se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje sadržaja oporuke, na što je već ukazano u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda. No, i u obrazloženju sada pobijane presude prvostupanjski se sud bavi pitanjem tumačenja sporne oporuke i prema tumačenju kojeg daje, pored utvrđenja da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je ostavinski sud uputio tužitelja na ovu parnicu i zbog kojih je parnica pokrenuta (da oporuku nije napisao i potpisao oporučitelj, te da je ista prerezana na pola), zaključuje da je oporuka istinita i pravno valjana zbog čega tužbeni zahtjev odbija.

 

S obzirom na navedeno ponovno se ukazuje da je predmet ove parnice valjanost (istinitost i pravna valjanost) oporuke samo s obzirom na tvrdnju da oporuku nije pisao niti potpisao pok. Đ. Š., te s obzirom na činjenicu da je prerezana po pola, dakle da li je time oporuka, ako ju jest napisao i potpisao Đ. Š., opozvana uništenjem od strane ostavitelja (članak 64. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju, "Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 – dalje: ZN).

 

Sadržaj oporuke nije predmet spora, jer sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP-a), a takav zahtjev koji bi se ticao sadržaja oporuke uopće nije bio predmetom tužbenog zahtjeva kakav je onaj o kojem je presuđeno i koji nije izmijenjen od podnošenja tužbe u kojoj se samo i jedino isticalo da postoji sumnja u to da bi pok. Đ. Š. napisao i potpisao spornu oporuku, te činjenice da je oporuka prerezana po pola, neovisno o tome što se tijekom postupka kao sporno ukazalo i tumačenje oporuke, odnosno dijela oporuke s obzirom da je u ostavinskom postupku predana samo polovica papira na kojem je oporuka napisana, dakle postoji samo dio teksta oporuke.

 

Također se smatra potrebnim još jednom ukazati da oporuka nije valjana jedino onda kada je njome određen jedan ili više oporučnih nasljednika, ona je valjana i kada njome nisu određeni oporučni nasljednici, pa je nasljeđivanje zakonsko, ali je ostavljen npr. kakav zapis (članak 45. ZN-a), kakvo raspolaganje u dopuštene svrhe i osnivanje zaklade (članak 46. ZN-a), ili je određen zamjenik nasljednika (ne samo oporučnog već i zakonskog, članak 44. ZN-a). Dakle, nije uvjet valjanosti oporuke postojanje oporučnog nasljednika kako to, čini se, smatra prvostupanjski sud. Stoga odbijanje tužbenog zahtjeva i zbog toga što je oporuka sadržajno valjana jer njome jest određen oporučni nasljednik - tuženik, nije relevantno za ovaj spor, pa se stoga ovaj sud nije niti bavio valjanošću u obrazloženju iznesenih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda o tumačenju sadržaja oporuke.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a izvan navedenog, prema stavu ovog suda, nepotrebnog, pa i upitnog, utvrđivanja i obrazlaganja da je tuženik oporučni nasljednik, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a ni onu iz odredbe članka 8. u vezi 354. stavak 1. ZPP-a.

 

Naime, žalbena tvrdnja da je nalaz vještaka grafologa valjalo tumačiti uzimajući u obzir činjenicu da je pravomoćno odlučeno kako je ništetan Ugovor o darovanju iz 1999. kojim je pok. Đ. Š. darovao tuženiku stan koji se spominje i u spornoj oporuci, jer taj ugovor nije potpisao pok. Đ., već očito netko tko je imao pristup njegovoj osobnoj karti nije prihvatljiva. Naime, neovisno o tome što okolnosti slučaja mogu ukazivati na to da bi Ugovor o darovanju umjesto pok. Đ. potpisao tuženik ili neka njemu bliska osoba, to ne može imati utjecaja na nalaz grafološkog vještačenja, točnije na činjenicu da je na tužitelju teret dokaza da oporuku nije napisao i potpisao Đ. Š.. Tvrdnja da je oporuka prerezana po pola voljom osobe u čijem je posjedu bila a sadržaj oporuke joj nije odgovarao (što je logičan zaključak) ukazuje: 1) da oporuka nije opozvana jer nije uništena voljom oporučitelja i 2) nije ju sačinio odnosno falsificirao onaj na koga se odnosi sačuvani dio oporuke (tuženik), jer bi u tom slučaju sigurno sadržajno bila drugačija i vrlo vjerojatno joj ne bi nedostajao dio. 

 

Žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud pogrešno primjenjivao sada važeći ZN, a ne onaj koji je bio na snazi u vrijeme pisanja sporne oporuke (1991.) nije osnovana. Naime, odredbom članka 253. stavak 1. ZN-a propisano je da će se prava u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva, a to je trenutak smrti (članak 122. ZN-a), u konkretnom slučaju 11.10.2006., dakle u vrijeme kad je na snazi bio sada važeći ZN.

 

Slijedom navedenog ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud valjano odlučio da nije osnovan tužbeni zahtjev jer nije utvrđeno da oporuku nije napisao i potpisao pok. Đ. Š.., niti da je oporuku opozvao uništivši je.

 

Pravilno je stoga prvostupanjski sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove koju odluku žalitelj posebno nije niti problematizirao.

 

Odlučeno je stoga kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 26. rujna 2018.