Broj: Gž-646/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić,   kao predsjednice vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz O., OIB…, koje zastupaju punomoćnici S. N. V., odvjetnica u O. i S. V., odvjetnik u O., protiv tuženika V. B. iz O., OIB…., kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u O., radi osporavanja oporuke, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku br. P-50/15 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 10. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana a u manjem dijelu prihvaća i presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-50/15 od 25. svibnja 2018. se:

 

a)      potvrđuje u dijelu pod točkom I,

 

b)     preinačuje u dijelu pod točkom II na način da se tužitelju B. B. nalaže tuženiku V. B. platiti parnične troškove u svoti od 40.000,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              ""I/ O d b i j a  se tužitelj B. B. iz O., OIB…., s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je pisana oporuka M. I., umrle dana 13.08.2014.g., ovjerena od javnog bilježnika M. G.-D. dana 12.11.2009.g. pod brojem … opozvana, te je ista bez pravnog učinka.

Nalaže se tuženiku V. B. da tužitelju B. B. naknadi prouzročeno parnični trošak u roku od 8 dana."

 

              kao    n e o s n o v a n i m   u cijelosti."

 

II/ Nalaže se tužitelju B. B. iz O.,  OIB…., da naknade trošak parničnog postupka tuženiku V. B. iz O., OIB….. u iznosu od 41.325,00 kn, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, a pod prijetnjom prinudne ovrhe.""

 

Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – dalje u tekstu: ZPP – dalje: ZPP) i predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati i naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, podredno da istu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora, na koji je tužitelj upućen rješenjem donesenim u ostavinskom postupku, je utvrđenje da je oporuka pok. M. I. od 12.11.2009. opozvana i bez učinka.

 

Tužitelj svoju tvrdnju o tome da je oporuka opozvana temelji na odredbi članka 66. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15), te činjenici da je oporukom ostaviteljica ostavila tuženiku novčani iznos koji je oporukom njoj ostavio njezin izvanbračni suprug, a što je bilo predmetom osporavanja i sudskih postupaka koje je u vrijeme pisanja oporuke vodila s djecom pok. supruga, te činjenice da je nakon pisanja oporuke ostaviteljica sudske postupke uspješno okončala i novčanu tražbinu djelomično naplatila od suprugove djece, te naplaćenim dijelom dalje raspolagala.   

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da je ostaviteljica dio oporučno joj ostavljene novčane svote dobila od jednog djeteta svog pok. supruga izvansudskim putem, dobrovoljno, uplatom na ostaviteljičin račun, dok je od drugog suprugovog djeteta naplata išla prisilno, u ovršnom postupku, u kojem je još za života ostaviteljice naplaćen dio tražbine i to uplatom na račun njezine punomoćnice, odvjetnice S. N. V. (koja sada zastupa tužitelja).

 

Prvostupanjski je sud zaključio da time što je ostaviteljica za života raspolagala dijelom novčanih sredstava dobivenih oporukom od supruga, nije time opozvala oporuku u odnosu na preostali novčani iznos, koji je polučen u ovršnom postupku, a kojim za života nije sama raspolagala.

 

Žalbom se napada utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da novcem polučenim u ovršnom postupku ostaviteljica nije uopće raspolagala i da je on na računu njezine punomoćnice i bit će isplaćen u cijelosti po okončanju ostavinskog postupka u kojem će se utvrditi tko je njezin nasljednik i to osnovano. Naime, iz podneska tužitelja, a ne odvjetnice S. N.. V., kako to navodi prvostupanjski sud, koji je ona doduše pisala, ali ne u svoje ime nego kao tužiteljeva punomoćnica (list spisa 59-61), ne proizlazi da se sva sredstva koja su naplaćena u ovršnom postupku i sada nalaze na računu odvjetnice N. V., već naprotiv da je ta odvjetnica imala ovlaštenje da (cit.) „…za njezin račun prima novčana sredstva i o tome izdaje potvrde, te su novčana sredstva djelomično i isplaćena za života M. I..“ te „…da su novčana sredstva koja su u ovršnom postupku namirena nakon smrti M. I. plaćena na žiro račun imenovane odvjetnice. Ta će novčana sredstva biti u cijelosti isplaćena po okončanju ostavinskog postupka iza pok. M. I. osobi koja bude utvrđena njezinim nasljednikom.“ No, ovaj sud smatra da za odluku o tužbenom zahtjevu, a to je da li je oporuka opozvana time što je ostaviteljica za života raspolagala dijelom novčane tražbine na koju se oporuka odnosi, a što među strankama nije sporno,  nije relevantno da li je raspolagala svime što je za njena života naplaćeno ili ne. Raspolaganjem dijelom novčanih sredstava na koja se oporuka odnosi, ni po stavu ovog kao ni po onom prvostupanjskog suda, ne znači da je oporuka opozvana, već da se samo ne odnosi na onaj dio novčanih sredstava kojima je ostaviteljica nakon oporuke, za života, sama raspolagala. O kojoj je svoti riječ za odluku o tužbenom zahtjevu u ovom postupku nije relevantno, pa stoga nije niti bilo potrebe utvrđivati (barem u ovom postupku) kome je, kada i koliko novaca ostaviteljica dala, o čemu su različito iskazivali saslušani i svjedoci i stranke, čije iskaze prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije niti posebno cijenio.

 

Stoga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer nisu ocijenjeni iskazi svjedoka, niti je nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući je riječ o činjenicama koje za ovaj parnični postupak i nisu relevantne.

 

Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kako tvrdi žalitelj, kada navodi da je ostaviteljica raspolagala za života i većom svotom od one na koju se oporuka odnosi, čime se u biti ponovno poziva na odredbu članka 66. ZN-a koja glasi: „Svako kasnije oporučiteljevo voljno raspolaganje stvarju ili pravom koje je bilo nekome oporukom namijenjeno smatra se opozivom namjene te stvari, odnosno prava.“ Kao prvo, raspolaganje dakle mora biti voljno, a iz raspravne građe ne proizlazi da je takvo raspolaganje bilo, makar u odnosu na, za života ostaviteljice, nenaplaćenu svotu svega što joj pripada s obzirom na oporuku njenog izvanbračnog supruga.

 

Pogrešna je jedino odluka o troškovima i to u dijelu u kojem je tuženiku dosuđena svota od 1.325,00 kuna na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu, jer iz spisa ne proizlazi da je ista plaćena, pa niti da je tuženik, koji je u odgovoru na tužbu tražio oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe, pozvan da to učini.

 

Stoga je u odnosu na odluku o glavnoj stvari odlučeno kao pod a) izreke ove presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1., a kao pod b) na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 10. listopada 2018.