Broj: Gž-2947/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika D. L. iz Z., OIB:…, koga zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženika-protutužitelja L. L. iz Z., OIB:…, koga zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja ništavosti oporuke, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6137/13-52 od 4. rujna 2017., u sjednici održanoj dana 18. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja-protutuženika D. L. i tuženika-protutužitelja L. L. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6137/13-52 od 4. rujna 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja D. L. kojim je traženo da se utvrdi da je pravno nevaljana i ništava oporuka sačinjena dana 13. ožujka 2004. kojom je oporučitelj S. L. iz Z., za svog jedinog nasljednika odredio tuženika L. L. iz Z., (točka I. izreke). Također je istom presudom odbijen i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja L. L. kojim je traženo da se utvrdi da je ništetna oporuka pokojnog S. L. od dana 17. studenog 2006. (točka II. izreke). Određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude obje stranke su podnijele žalbu.

 

Tužitelj-protutuženik D. L. (dalje: tužitelj) pobija presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene odredaba ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači tako da se prihvati tužiteljev tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova žalbe tužitelju.

 

Tuženik-protutužitelj L. L. (dalje: tuženik) pobija presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu svih parničnih troškova  tuženiku, kao i troškova za sastav žalbe i sudskih pristojbi.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Postupajući u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Tužitelj u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba ZPP-a jer su razlozi i zaključci suda potpuno nelogični i kontradiktorni te proturječe sami sebi i razlozima presude te zapisnicima i iskazima danim u postupku na zapisniku kao i ispravama koje se nalaze u spisu, štoviše, da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Tuženik u žalbi u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da je obrazloženje pobijane presude nejasno i nerazumljivo i da iz njega nije razvidno zbog čega je prvostupanjski sud odlučio kao u pobijanom dijelu kojim je odbio protutužbeni zahtjev, čime i on opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Prema sadržaju izreke odbijeni su tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženikov protutužbeni zahtjev, a u obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da navedeni zahtjevi nisu osnovani.

 

Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Okolnost što žalitelji ne prihvaćaju zaključke prvostupanjskog suda izvedene iz provedenih dokaza i iznose drukčije stavove o pravnoj odlučnosti utvrđenih činjenica ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom prvostupanjskog postupka i donošenjem pobijane presude nije počinio ni jednu od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavom oporuke oporučitelja Stjepana Lackovića sastavljene 13. ožujka 2004. kojom je za svoga jedinoga nasljednika odredio tuženika te protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje da je ništetna oporuka oporučitelja S. L. od 17. studenoga 2006.

 

Nije sporno da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj O-2018/13 od dana 23. rujna 2013. prekinut ostavinski postupak iza smrti S. L. te da je tužitelj upućen na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja da ostavitelj nije bio pri punoj svijesti u trenutku sastavljanja oporuke od 13. ožujka 2004. a niti je navedenu oporuku sastavio slobodnom voljom, dok je tuženik upućen na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja da ostavitelj nije bio pri punoj svijesti u trenutku sastavljanja oporuke od 17. studenog 2006., niti je navedenu oporuku sastavio slobodnom voljom.

 

U odnosu na žalbu tužitelja

 

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti oporuke oporučitelja S. L. od 13. ožujka 2004. temelji na tvrdnji da oporučitelj u vrijeme sastavljanja sporne oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje i da oporuku nije vlastoručno potpisao te da je oporuku sastavio pod prisilim tuženika.

 

Prema odredbi članka 26. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/03 i 33/15,u daljnjem tekstu: ZN) oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života. Odredbom stavka 2. istog članka je propisano da je oporuka ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem.

 

Odredbom članka 31. stavka 1. ZN-a je propisano da oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati. Prema stavku 2. članka 31. ZN-a svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.

 

Prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica te činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio ove odlučne činjenice:

 

- da je sada pok. S. L. dana 13. ožujka 2004. sastavio pisanu oporuku pred svjedocima B. M. i I. M. kojom je svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu kao i sva svoja potraživanja prema trećim osobama ostavio svojem sinu L. L., u ovom sporu tuženiku,

 

- da je provedenim grafološkim vještačenjem po vještaku M. K. utvrđeno da je oporučitelj S. L. vlastoručno potpisao oporuku sastavljenu dana 13. ožujka 2004.,

 

- da je oporučitelj oporuku potpisao u prisutnosti svjedoka oporuke B. M. i I. M., te izjavio pred njima da je to njegova oporuka,

 

- da su se svjedoci B. M. i I. M. potpisali na samoj oporuci uz naznaku da su svjedoci oporuke,

 

- da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku prim. G. M., dr. med., utvrđeno da nema jasnih i nedvojbenih medicinski utemeljenih dokaza u vidu izražene psihopatološke simptomatike koja bi po svojoj vrsti, naravi i intenzitetu dovodila u pitanje sposobnost za rasuđivanje pokojnog S. L. u vrijeme sastavljanja oporuke dana 13. ožujka 2004.,

 

- da iz provedenog dokaznog postupka sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je pok. S. L. pod prisilim i bez slobodne volje sastavio oporuku od 13. ožujka 2004. te da je tuženik iskoristio na prijevaran način teško fizičko i psihičko stanje oporučitelja jer tužitelj, na kojemu je teret dokazivanja takve relevantne činjenice, to nije dokazao.

 

Za navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjski je sud naveo valjane, logične i uvjerljive razloge, koji imaju podlogu u rezultatima provedenog postupka, a koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja, zbog čega ovaj sud te razloge prihvaća kao pravilne i na njih upućuje tužitelja da se nepotrebno ne bi ponavljalo.

 

Na žalbene navode tužitelja koji se odnose na rezultate medicinskog vještačenja treba reći da je medicinski vještak na temelju brižljive analize brojne medicinske dokumentacije koja je priložena u spisu svoj nalaz i mišljenje opširno obrazložio i da je prvostupanjski sud kritički ocijenio nalaz i mišljenje vještaka, te obrazložio svoj zaključak zašto prihvaća mišljenje vještaka da je oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke od 13. ožujka 2004. bio sposoban za rasuđivanje. S pravom je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije ni s kojim valjanim razlogom doveo u pitanje nalaz i mišljenje medicinskog vještaka o oporučiteljevoj sposobnosti za rasuđivanje, pa nije bilo potrebe za dopunskim vještačenjem.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad su ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

 

To iz razloga što tužitelj nije dokazao da bi oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke bio nesposoban za rasuđivanje i za sastavljanje oporuke i da nije vlastoručno potpisao pisanu oporuku pred svjedocima od 13. ožujka 2004. već je naprotiv utvrđeno da je oporučitelj bio sposoban za sastavljanje oporuke i da je oporuku vlastoručno potpisao te da nije dokazano da je navedenu oporuku sastavio pod prisilom i bez slobodne volje. Stoga navedena oporuka nije pravno nevaljana kako to neosnovano tvrdi tužitelj.

 

U odnosu na žalbu tuženika

 

Tuženik protutužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je vlastoručna oporuka oporučitelja S. L. sastavljena 17. studenoga 2006. ništetna u smislu članka 35. stavka 2. i članka 36. ZN-a jer je tu oporuku pored oporučitelja potpisao i tužitelj kao svjedok.

 

Prema odredbi članka 30. stavka 1. ZN-a oporuka je valjana ako ju je oporučitelj  vlastoručno napisao i ako ju je potpisao, time da je stavkom 2. istog članka propisano da za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena.

 

Odredbom članka 35. stavka 2. ZN-a je propisano da ne mogu biti svjedoci pri sastavljanju pisane oporuke pred svjedocima ili javne oporuke, niti oporuku sastaviti po oporučiteljevu kazivanju u svojstvu ovlaštene službene osobe: oporučiteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegovi predci i posvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba ni oporučiteljev bračni drug.

 

Prema članku 36. ZN-a ništave su oporučne odredbe kojima se nešto ostavlja osobi koja je oporuku sastavila, svjedocima pri njezinu sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim predcima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja srodstva i bračnim drugovim svih tih osoba.

 

Odlučujući o protutužbenom zahtjevu tuženika, prvostupanjski sud je na temelju grafološkog vještačenja utvrdio da je oporučitelj S. L. dana 17. studenoga 2006. u K. vlastoručno napisao i potpisao oporuku od 17. studenoga 2006. Utvrđeno je da su navedenu oporuku potpisala i dva svjedoka: T. S. i A. H.. Također je utvrđeno da se na navedenoj oporuci nalazi i potpis tužitelja, ali tužitelj nije oporuku potpisao u svojstvu svjedoka.

 

Za navedene odlučne činjenice u obrazloženju pobijane presude su navedeni valjani i uvjerljivi razlozi koje tuženik nije doveo u sumnju žalbenim navodima, pa te razloge ovaj sud prihvaća kao pravilne.

 

Na tako utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno stanje kada je ocijenio neosnovanim protutužbeni zahtjev.

 

Oporučitelj je spornu oporuku od 17. studenoga 2006. napisao svojom rukom i vlastoručno potpisao, dodavši i kad je i gdje oporuka sastavljena, pa su ispunjene sve pretpostavke za valjanost vlastoručne oporuke predviđene člankom 30. ZN-a.

 

I po pravnom shvaćanju ovoga suda nije od utjecaja na pravnu valjanost vlastoručne oporuke to što su oporuku potpisala dva svjedoka i što je oporuku potpisala osoba koja je oporukom određena nasljednikom. Odredbe članka 35. stavka 2. i članka 36. ZN-a, koje govore o ništavosti oporučnih odredaba koje se odnose na raspolaganja u korist ovlaštene osobe, svjedoka i  njihovih bližih srodnika, primjenjuju se samo u slučaju pisane oporuke pred svjedocima i javne oporuke, ali ne i kada se radi o vlastoručnoj oporuci.

 

O troškovima postupka pravilno je odlučeno primjenom članka 154. stavka 2. ZPP-a jer je svaka od stranaka podjednako djelomično uspjela u parnici.

 

Zbog svega navedenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 18. listopada 2018.