Broj: Gž-900/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i Katije Hrabrov, kao predsjednice vijeća, Franke Zenić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Igora Delina, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz K. L., J. O …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz T., M. G. 18, protiv tuženice M. F. iz P., P…, zastupane po punomoćnicama - odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. M. J. i I. B. iz Z., radi utvrđenja ništavosti. odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-2166/16-108 od 29. svibnja 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 19. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja D. M. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-2166/16-108 od 29. svibnja 2018. u točki I., II., III. i IV. izreke.

 

2. Odbija se djelomično žalba tužitelja D. M. i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u točki V. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju isplatiti tuženici M. F. na ime parničnog troška iznos od 53.329,50 kuna u roku od 15 (petnaest) dana, dok se djelomično preinačuje prvostupanjska presuda u točki V. izreke i u preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova postupka, odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da je ništav ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 01. srpnja 2003. između pok. J. M. iz P. i tužene M. F. rođ. P.

 

Dužna je tužena trpjeti uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na način da se izvrši brisanje prava vlasništva čest. zem l020 ZU 3405 k.o. P. čest. zgr. 108/2 ZU5038; čest. zem. 1604/2; čest. zem. 4545/1; čest. zem. 4545/3 čest. zem. 4546/3 sve ZU 1509;. čest. zem. 62/IZU 1432; čest .zgr. 204; čest. zgr. 800ZU 1433, čest. zem. 55; čest. zem. 56; čest. zem. 1604/1 čest. zem. 1605; čest. zem. 4470/l; čest. zem.4542, čest. zem. 4543/1; čest. zem. 4643/2; čest. zem. 4573/1 i čest. zem. 4573/2 sve ZU1434 sve k.o. P., te čest. zem. 1142/2; čest. zem. 1172 i čest. zem. 1243 sve ZU 140 k.o. D. i čest. zem. 142/1 ZU 140 k.o. D. sa imena tužene M. F. i upiše ranije zemljišno knjižno stanje na ime J. M..

 

Dužna je tužena naknaditi parnični trošak.

 

II. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Poništava se ugovor o doživotnom uzdržavanju između J. M. iz P. i M. F. iz P. zaključen dana 01. srpnja 2003.

 

Dužna je tužena M. F. trpjeti uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja na način da se izvrši brisanje prava vlasništva čest. zem. 1020 ZU 3405 k.o. P. čest. zgr. 108/2 ZU5038; čest. zem. 1604/2; čest. zem. 4545/1; čest. zem. 4545/3; čest. zem. 4546/3 sve ZU 1509;, čest. zem. 62/IZU 1432; čest. zgr. 204; čest. zgr. 800ZU 1433, čest. zem. 55; čest. zem. 56; čest. zem. 1604/1; čest. zem. 1605; čest. zem. 4470/l; čest. zem. 4542, čest. zem. 4543/1; čest. zem. 4643/2; čest. zem. 4573/1 i čest. zem. 4573/2 sve ZU1434 sve k.o. P., te čest. zem. 1142/2; čest. zem. 1172 i čest. zem. 1243 sve ZU 140 k.o. D. i čest. zem. 142/1 ZU 140 k.o. D. sa imena tužene M. F. i upiše ranije zemljišno knjižno stanje na ime J. M. .

 

Dužna je tužena naknaditi parnični trošak."

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da je ništava oporuka J. M. napisana pred svjedocima 22. lipnja 2003., te se imovina ostala iza smrti M. J. ima rasporediti prema zakonskom redu nasljeđivanja.

 

IV. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Poništava se oporuka J. M. sačinjena dana 23. lipnja 2003. te se imovina ostala nakon smrti J. M. ima rasporediti prema zakonskom redu nasljeđivanja.

 

Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak.

 

V. Nalaže se tužitelju da tuženoj namiri parnični trošak u iznosu od 103.091,30 kuna u roku 15 dana."

 

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP), jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati, jer sud prvog stupnja neosnovano ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. D. S., koji u svom nalazu jasno navodi da u vrijeme sačinjenja spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju i oporuke pok. J. M. nije bila sposobna štititi svoja prava i interese i uopće nije bila sposobna vladati svojom voljom i postupcima, odnosno nije bila sposobna za rasuđivanje. Kao podlogu za izradu tog vještva, vještak je koristio cjelokupni spis, posebno liječničku svjedodžbu dr. I. Š. od 9. listopada 2001. u kojoj navodi da je J. M. bila paranoidna osoba. Na raspravi održanoj 20. listopada 2014. vještak je naveo da u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju, imajući u vidu iskaze svjedoka, nalaz dr. Š., te činjenicu da je pokrenut postupak oduzimanja poslovne sposobnosti pri Centru za socijalnu skrb. Što se tiče izraza "paranoidnost", znači da je pokojnica iznosila sumanute ideje proganjanja, to znači da je bila psihotična, odnosno odstupala od realiteta. Sud prvog stupnja nije prihvatio vještvo dr. S., nalazeći da se isto temelji na analizi iskaza svjedoka koji su saslušani tijekom postupka, a upravo vještvo medicinskog fakulteta se temelji prvenstveno na iskazima svjedoka s naglaskom na vjerodostojnost iskaza državnih dužnosnika sutkinje V. Š. i njene tajnice G. Š., iskaze ovih svjedoka uzima kao vjerodostojne, premda isti ne moraju biti istiniti, niti su oni procesni ili drugim pravilima određeni kao iskazi koji bi u ovom kontekstu imali veću vjerodostojnost.  Nadalje, očitovanje vještaka od 25. svibnja 2017. da nisu postojali objektivni medicinski podaci koji bi ukazivali na značajno poremećeno psihičko funkcioniranje, jer liječnička svjedodžba, a ne kako to pogrešno nazivaju i vještaci "bilješke" dr. Š., upravo predstavljaju objektivnu medicinsku dokumentaciju, jer liječnička svjedodžba je javna isprava koja ima svoju dokaznu snagu. I na saslušanju pred sudom dr. M. se poziva na iskaze svjedoka V. Š. i G. Š., budući se radi o državnim službenicima s dugogodišnjim radnim iskustvom, pa smatra da sud prvog stupnja slijepo vjeruje vještvu koje je izradio Medicinski fakultet, iako je prema svim objektivnim i stručnim mišljenjima drugih vještaka koje je tužitelj konzultirao kao vještvo dr. S. stručno i nepristrano, dok je vještvo Medicinskog fakulteta takvo da nema nikakvu stručnu niti drugu vjerodostojnu snagu. Tijekom postupka, tužitelj je angažirao dr. Ž. S., stalnog sudskog vještaka za rukopise, koji je izradio nalaz i mišljenje i naveo da sporni potpis sada pok. J. M. na Ugovoru o doživotnom uzdržavanju od 1. srpnja 2003. ima značajke koje ukazuju na tešku psihičku bolest J. M. u trenutku potpisa Ugovora, dakle, radi se o grafološkom vještačenju sa posebnim aspektom na psihofizičke sposobnosti sada pok. J. M.. Također je pogrešan zaključak suda prvog stupnja, iz kojeg slijedi da prihvaća iskaze svjedoka V. Š. i G. Š., jer se radi o državnom službeniku i dužnosniku sa dugogodišnjim radnim iskustvom, slijedom čega su njihovi iskazi vjerodostojni. Međutim, zaboravlja da je sutkinja V. Š. sudjelovala u postupku lišenja poslovne sposobnosti pok. J. M., da je ista opstruirala okončanje ovog postupka, da je tužitelj dugo godina tražio ukidanje klauzule pravomoćnosti, što ista sutkinja nije željela učiniti, zbog čega je i tražio njezino izuzeće. Također, sud prvog stupnja se poziva na iskaz svjedoka E. Š., koja se baš tog dana zatekla u kući J. M., sasvim slučajno, te susrela I. i A. T., svjedoke oporuke, koji su joj kazali da idu kod pokojnice radi potpisivanja oporuke, pa je njezin iskaz u cijelosti pristran i u interesu tuženice. U ovom postupku je provedeno grafološko vještačenje po vještaku V. D., koji navodi da je potpis na oporuci i Ugovoru o doživotnom uzdržavanju vjerojatno pisan rukom J. M.. Ovu vjerojatnost vještak ničim ne potkrjepljuje i u protivnosti je sa vještvom dr. S. S obzirom na činjenicu da je odluka o pravomoćnosti rješenja o obustavi postupka ukinuta i izdana nova pravomoćnost s danom 9. kolovoza 2010., to je očito da je u vrijeme ovjere Ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo na snazi rješenje o imenovanju privremenog skrbnika u osobi D. V.. Što se tiče utvrđenja suda prvog stupnja da je oporuka valjana, odnosno da ostaviteljica je mogla čitati i pisati, te u nazočnosti dva svjedoka izjaviti da je to njezina oporuka, te je pred njima potpisati, navodi da se iz rješenja HZMO, Područne službe u R., zaključuje da pok. J. M. je bila slijepa i kao takva je ostvarila pravo na porodičnu mirovinu, pa je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je u trenutku sačinjenja oporuke pok. J. M. istu pročitala. Što se tiče drugog uvjeta za valjanost pisane oporuke pred svjedocima, znači da oporučitelj istu oporuku potpiše pred dva istodobno nazočna svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka, a što se ne može zaključiti iz iskaza saslušanih svjedoka A. i I. T., koji su svoje iskaze mijenjali tijekom postupka, a usuglasili na raspravi 23. svibnja 2013. dakle, tvrdi da navedena oporuka je sačinjena protivno čl. 31. Zakon o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 - ZN). Također, prigovara odluci o troškovima postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, ali je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja je pravilno ocijenio izvedene dokaze, te zaključke opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Iz spisa predmeta slijedi da je sada pokojna J. M., teta tužitelja, rođena 19. travnja 1920., umrla 13. srpnja 2003., a što proizlazi iz iskaza stranaka, svjedoka, kao i smrtnog lista od 22. listopada 2003., klasa: 223-04/03-03/88, ur.br. 2198-11-03-2 (l.s. 6), te da je njezin brat pok. Š. bio otac tužitelja, da je pok. J. M. sa tuženicom zaključila Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. srpnja 2003. (ls. 4), kao i da je načinila oporuku od 23. lipnja 2003. (l.s. 44,112), a takav zaključak je osnovan kako temeljem iskaza stranaka i svjedoka, te samih ovih dokumenata, tako i temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka za rukopis, dokumente, vrijednosne papire i novčanice od 6. rujna 2014. (l.s. 272-281), iz kojeg je evidentno da je skriptor potpisa navoda punog imena i prezimena J. M. ispisanog pod rubrikom "Primaoc uzdržavanja" na "Ugovoru o doživotnom uzdržavanju" datirana na Pagu 1. srpnja 2003. na listu 3A omota spisa broj R-24/03, vjerojatno pisan rukom J. M.; kao i da je skriptor potpisa navoda punog imena i prezimena J. M. ispisanog pod rubrikom "Oporučitelj" na "Oporuci" datirana na Pagu 23. lipnja 2003., prileže na listu A44 i 112 omota spisa broj P-78/09, vjerojatno pisan rukom J. M..

 

Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 1. srpnja 2003., J. M. kao primateljica uzdržavanja i M. F. kao davateljica uzdržavanja su dogovorile da J. ostavlja M. nekretnine označene kao zem. čest. 1142/1, čest. zem. 1142/2, čest. zem. 1243/1 i čest. zem.1243/2, sve upisano u Posjedovni list broj 316 k.o. D. i čest. zem. 1604/4, čest. zem. 3008, čest. zem.3011/2 i čest. zem.12538 (stari broj: čest. zem. 55, čest. zem.62/1 i čest. zem.62/3), čest. zem.12539 (stari broj: čest. zem.56), čest. zem.13539 (stari broj: čest. zem.1020), čest. zem.13541, čest. zem.13929 (stari broj: čest. zem.1589, čest. zem.1604/1,čest.zem.1604/2 i čest.zem.1604/3) i čest.zem.15833 (stari broj: čest. zem.108/2), sve upisano u Posjedovni list broj 435 k.o. P., te zgr.čest. 108/2 upisane u z.k.ul.br. 5038 k.o. P., kuća sa 66m2, kao i dinarski štedni ulog upisan na dinarsku štednu knjižicu R. b. d.d. R. P.J. P. br. 1-130-05919-8, kao i preostalu imovinu, pokretnine i nekretnine, koje bude posjedovala u času svoje smrti. Istim ugovorom se M. F. obvezala uzdržavati J. M. do kraja njezina života, a predaja njezine imovine u vlasništvo davateljice uzdržavanju odgođena je do smrti primateljice uzdržavanja. Tim ugovorom su utanačena prava i obveze supotpisnika, te je isti ovjeren pred Općinskim sudom u P. istog dana pod posl.br. R2-21/03-3, a gdje je naznačeno da se potvrđuje da je prilikom ovjere tog ugovora sudac V. Š. pročitala ugovor i upozorila ugovornike na posljedice istog sukladno čl. 122. st. 4. i 5. ZN, te da je utvrđen identitet ugovornih stranaka koje su ga potpisale.

 

Navod tužitelja kako je kod ovjere ovog ugovora sud izvršio identifikaciju J. M. "samo" uvidom u Domovnicu sud prvog stupnja ne smatra bitnim za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, u kasnijem tijeku postupka sutkinja V. Š. koja je saslušana kao svjedok (l.s. 45-46,299), a koja je ovjerila predmetni ugovor, je navela da je kod identifikacije pok. J. M. izvršen uvid u njezinu Domovnicu, no i da je ista njoj godinama osobno poznata kao sumještanka i kao stranka iz drugih postupaka, pa da nije bilo potrebe za drugom vrstom utvrđivanja njezina identiteta.

 

Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 4. ožujka 2004. i donesena presuda 22. svibnja 2006. pod posl.br. P-77/04-28 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da bi predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju bio ništav i da je tuženica dužna trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a odbijen alternativni zahtjev tužitelja kojim je zatraženo poništenje istog ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (l.s. 69-82), koja presuda je potvrđena presudom od 15. veljače 2007. broj Gž-1842/06 (l.s. 89-92).

Tuženica je izjavila reviziju 5. travnja 2007. pa je Vrhovni sud RH rješenjem od 4. ožujka 2009. broj Rev-596/07-2 (l.s. 103-105) ukinuo presudu Županijskog suda u Zadru i presudu Općinskog suda u Pagu, te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u uputi iz obrazloženja tog rješenja slijedi da je postupak R1-43/01 obustavljen, J. M. je sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju mogla sklopiti samostalno pod uvjetom da je u vrijeme sklapanja istog bila ubrojiva odnosno poslovno sposobna, a koja činjenica u dotadašnjem tijeku postupka nije utvrđivana, te da je potrebno u ponovnom postupku vještačenjem putem liječnika psihijatra utvrditi ovu činjenicu i ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Stoga je, skladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud prihvatio dokazne prijedloge stranaka, te odredio provođenje grafološkog vještačenja potpisa ostaviteljice pok. J. M. na oporuci od 23. lipnja 2003. i njezinog potpisa na Ugovoru o doživotnom uzdržavanju od 1. srpnja 2003., te je odredio i provođenje medicinskog vještačenja po psihijatru o zdravstvenom stanju iste u vrijeme sastavljanja oporuke i Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Nalazom i mišljenjem vještaka za rukopise od 6. rujna 2014. (l.s. 272-281), utvrđeno je da su potpisi na "Oporuci" od 23. lipnja 2003. i na "Ugovoru o doživotnom uzdržavanju" od 1. srpnja 2003. pisani rukom J. M..

 

Međutim, dvojbenim se za sud prvog stupnja ukazao nalaz i mišljenje vještaka dr.med.spec.psihijatra D. S. od 14. listopada 2014. (l.s. 285-290), koji je zaključio da u vrijeme potpisivanja predmetne oporuke i Ugovora o doživotnom uzdržavanju pok. J. M. nije uopće bila sposobna štititi svoja prava i interese, da nije uopće bila sposobna vladati svojom voljom i postupcima, te da nije bila sposobna za rasuđivanje. Ovaj vještak je nalaz i mišljenje temeljio na iskazima svjedoka saslušanih tijekom postupka u koje je imao uvid pregledom parničnog spisa, te je ključnim dokumentom iz spisa za izradu nalaza i mišljenja, odnosno za procjenu psihičkog stanja pok. J. M., kako je sam u iskazu naveo, smatrao bilješke dr. Šuprahe koji je bio osobni liječnik (opće prakse) pok. J., a posebice njegovu bilješku da je ona bila paranoidna.

 

No, dr. Š. je u svom iskazu (l.s. 47-48 i 298-299) zapravo pojasnio i rastumačio termine koje je koristio u svojim bilješkama i razloge za njihovo korištenje, posebno ističući kako je pojam "paranoidnosti" na koji se u bitnom naslanja nalaz i mišljenje dr. S., zapravo koristio kolokvijalno. Na ročištu 10. studenoga 2005. kazao je da se pok. J. M. mogla orijentirati u vremenu i prostoru, a da je on liječnik opće prakse i da točnu ocjenu njenog mentalnog stanje može dati samo specijalist psihijatar, no da iz svog iskustva može reći da je ona bila orijentirana u vremenu i prostoru, da misli da ona nije bila psihički primijenjena, da nije bila paranoidna; te je na ročištu održanom 17. ožujka 2015. kazao da kada je koristio izraz "paranoidnost" u odnosu na pok. J. je zapravo koristio kao kolokvijalni izraz, te da on zna npr. svojoj supruzi ili medicinskoj sestri kazati da bi bile paranoidne kada pretjerano i neosnovano misle da će se nešto negativno dogoditi, a realno je misliti da zapravo neće. Istakao je kako smatra da je vještak psihijatar spomenutu "paranoidnost" postavio kao okosnicu nalaza naslanjajući se na paranoju koja je zapravo teška šizofrena bolest, no da pok. J. nije imala karakteristike paranoje i da ona niti u jednom razdoblju kada ju je on liječio nije pokazivala znakove ludosti, odnosno paranoje i da nije uzimala nikakve lijekove te vrste. D. je da je pok. J. iako je bila konfliktna i asocijalna osoba, je normalno razgovarala i nije bila psihički bolesnik, da se sjeća da je bila "kratkog fitilja", no to ne ukazuje na psihičku bolest, te da je u komunikaciji kod dolaska u ambulantu kod njega bila razborita i mogla shvatiti sve što joj je govorio i tumačio, a k tome bila je tvrdoglava, pa da je po njegovom shvaćanju ona mogla štititi svoje interese i bila sposobna za rasuđivanje. Čak misli da je prvenstveno i isključivo štitila samo svoje interese, a da dok je on bio njezin liječnik nije bila upućena u psihijatrijsku ustanovu, niti joj je dijagnosticirana kakva psihička bolest, te ne postoji medicinska dokumentacija da bi bila upućena na liječenje u psihijatrijsku ustanovu.

 

Iako se sud prvog stupnja slaže s dr. S. da se medicinskim terminima ne bi smjelo konstatirati kolokvijalno, smatra da je dr. S. kod svojih zaključaka zapravo imao minimum podataka za izradu nalaza i mišljenja. Naime, iako ovaj vještak nedvojbeno raspolaže znanjima i vještinama potrebnim za izradu psihijatrijskih nalaza i mišljenja, da mu je manjkao najvažniji element, a to je neposredni kontakt s pok. J. M., kojeg su tijekom njezina života gotovi svi svjedoci imali, čak i duži niz godina, što uključuje i razdoblje kada su sklopljeni sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju i oporuka, pa je nevjerodostojna sigurnost utvrđenja vještaka glede karaktera J. M. i njezine osobnosti, a bez da je ikada sa njom ostvario neposredan osobni kontakt za života. Dr. S. je čak svoj nalaz temeljio na analizi iskaza svjedoka koji su saslušani tijekom parničnog postupka, no isti nije ovlašten tumačiti njihove iskaze, s obzirom je on vještak medicinske struke, a na tumačenje iskaza svjedoka je prvenstveno pozvan sud; te je on po viđenju suda prvog stupnja izvukao i citirao samo dijelove iskaza svjedoka ili dijelove određenih rečenica, a nije kako čini sud sagledao i ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaza zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP kako bi se donio valjan zaključak.

 

Nastavno na prethodno, zaključenje da se iz iskaza saslušanih svjedoka može upravo suprotno zaključiti o osobnosti, karakteru, pa i stanju svijesti pok. J., a koji svjedoci su imali neposrednih i posrednih saznanja, te kontakata s pok. J. M. tijekom njezina života bilo kao sumještanke, bilo kao susjede, bilo kao stranke ili kao pacijenta, te su svi oni tvrdili da bi J. bila osoba "teška karaktera", svojeglava, škrta, da se teško s njom moglo komunicirati, neuredna i prljava, da se uvijek držala onoga što je zacrtala, tvrdoglava, ali bistra, razborita i štedljiva, da je vodila računa o svojoj imovini, te da je što se tiče uma bila u dobrom stanju, a fizički u lošem, svadljiva kad bi netko dirao u njezinu kuću (A. T.), da je bila pametna, išla po sudovima (A. K.) ili da je sređivala u katastru svoju zemlju, da je dolazila po izvode i znala što traži (N. O., te dugogodišnja susjeda M. F.), a što zajedno sagledano navodi sud na zaključak da je realno moguće da dr. S. nije donio ispravan zaključak, a posebice u svjetlu šturih dokaza kojima je raspolagao i manjka bitne činjenice za nalaz: osobnog kontakta s pok. J. M., jer činjenica da bi bila "na svoju ruku" ne može nikako znači da je bila neubrojiva. Socijalna radnica D. V. je na ročištu 10. studenog 2005. kazala da je pok. J. imala probleme s ekstremitetima, da nije mogla hodati, da je u fizičkom smislu  djelovala bolesna i to u pogledu ekstremiteta odnosno nogu. No, da po njezinom mišljenu bez obzira na nepokretnost da je mogla donositi odluke i brinuti se o sebi, odnosno donositi odluke o sebi, da je u to vrijeme kad je dolazila mogla brinuti o svojim interesima u smislu da donosi odluke o svome stanju, raspolaže sredstvima i imovinom, jer zna da je u to vrijeme ona davala novce susjedima da joj se donese iz trgovine jer nije mogla ići.

Unatoč činjenici dvojbenosti nalaza dr. S., sud prvog stupnja nije prihvatio dokazni prijedlog tuženice za provođenjem novog/drugog vještačenja po vještaku psihijatru, smatrajući isto suvišnim i nepotrebnim, a usmjerenim na odugovlačenje postupka u kojem je također podnesen zahtjev za suđenje u razumnom roku, jer je to u toj fazi postupka nakon dugogodišnjeg trajanja istog smatrao nepotrebnim, a posebice uz druge provedene dokaze, te svakako pored činjenice da ni drugi vještak ne bi imao više ili drugih elemenata za nalaz i mišljenje od dr. S., a posebice činjenice da bi i njemu manjkala bitna karika za nalaz i mišljenje: osobni kontakt s pok. J. M..

 

Tumačeći iskaze G. Š. i V. Š., (kao i svjedokinje Javnog bilježnika E. Š. glede predmetne oporuke) kojima poklanja posebnu vjeru, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o državnom službeniku i državnim dužnosnicima sa dugogodišnjim radnim iskustvom, zaključuje kao logično da bi iste tijekom radnog staža stekle i po svojoj stručnoj naobrazbi imale dovoljno znanja i sposobnosti da donesu određene zaključke i prosudbe kod različitih pravnih poslova i radnji, pa stoga i u konkretnom slučaju kada su njih dvije osobno pristupile u kuću M. F., ovdje tuženice, u P., P.., kako bi ovjerile Ugovor o doživotnom uzdržavanju predmetnoga dana, a iste su jasno, nedvojbeno i nedvosmisleno u svojim iskazima suglasno navele (l.s. 42,45-46,299) kako je pok. J. M. tijekom života dolazeći često na sud, te u prilikama kada su je susretale u gradu, a i predmetnoga dana kada je ovjeren osporavani ugovor, smatrale bistrom, prisebnom, tvrdoglavom, razboritom, a nikako neubrojivom i nesposobnom za rasuđivanje.

 

Posebno je uredujući sudac V. Š. mogla, trebala, a čak i morala, sukladno zakonskim odredbama i službenoj dužnosti koju je obavljala u tom konkretnom slučaju da je uočila bilo kakvu naznaku mentalne nesposobnosti ili umanjenog mentalnog funkcioniranja ili eventualno neki oblik zablude kod pok. J. M., obustaviti postupanje radi ovjere predmetnog ugovora, budući je ona kao službena osoba zadužena za utvrđivanje postojanja ili odsustva određenih pretpostavki potrebnih za poduzimanje konkretnih radnji u konkretnim postupcima.

 

Konkretno, glede situacije i postupka ovjere predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju svjedokinja G. Š. je navela da je zajedno sa sutkinjom V. Š. pristupila u kuću gdje je boravila pok. J. koja ih je dočekala sjedeći u krevetu, da je bila obučena u bijelu majicu, da ju je sutkinja pitala kako je i da je ona odmah govorila M. F. da ide skuhati sucu kavu, jer to priliči. Nakon toga sutkinja je s njom razgovarala, čitala joj ugovor, te je na čitanje J. komentirala u smislu da je sita, napita i sređena, te da je po njezinoj procjeni cijelo vrijeme pokazivala da je radosna, odnosno zadovoljna, te izgledala sasvim dobro. Zatim je ugovor potpisan, a da kad je u dijelu dok je iščitavala da sve ostavlja M. pok. J. komentirala riječima "sve M.", a kad je sutkinja pojašnjavala iz ugovora što M. treba pružiti hranu, odjeću i druge obveze iz ugovora pok. J. je komentirala riječima u smislu "ja imam sve, vidite me".

 

U bitnom je suglasno iskazala i svjedokinja V. Š., koja je navela da kada su došli na ovjeru da je sa pok. J. razgovarala i šalila se, te da je utvrdila da je bila potpuno mentalno sposobna za rasuđivanje i da je znala što hoće, da je bila razgovorljiva, svjesna, da se nije moglo zaključiti neko teško bolesno stanje, osim teže pokretljivosti, a iz razgovora i šala da je zaključila da je ona potpuno razumno zaključivala, te da je predmetni Ugovor ovjeren u skladu s propisima, te da se sjeća da ju je pitala više puta da li želi taj ugovor što je ona potvrdila, a na kraju da ju je pitala da li može potpisati ili staviti otisak prsta, da je J. rekla da može i da će svakako potpisati, te da joj je prilikom razgovora prije potpisivanja J. rekla i da je M. F. i prije nju pomagala i brinula se o njoj.

 

Uvidom u spis Općinskog suda u Pagu, broj R2-24/03 (R2-21/03) utvrđeno je da je započet 1. srpnja 2003. na licu mjesta u P. po prijedlogu predlagatelja: 1) M. F. i 2) J. M., radi ovjere Ugovora o doživotnom uzdržavanju, te je uzet na zapisnik prijedlog istih, te je na zapisnik utvrđen identitet predlagateljica i konstatirano da se čita predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između njih, kao i da je sud upozorio ugovorne strane na posljedice ugovora. Također, jasno je naznačeno u zapisniku da je sudac V. Š. pri dolasku na lice mjesta u P., P…, (dakle u kuću tuženice) razgovarajući s J. M. utvrdio da je ista razumna, da zna što će potpisati, da je svjesna i da želi da dođe do zaključenja ovog Ugovora. Ugovorne stranke su na zapisnik izjavile da su pročitani ugovor razumjele, te da ga u znak prihvata vlastoručno potpisuju.

 

Temeljem navedenog sud prvog stupnja, dakle, dopušta mogućnost da se dr. Š. izrazio kolokvijalno, koliko god to bilo neprofesionalno, no u svjetlu ostalih provedenih dokaza nema sumnje da bi J. M. kod potpisivanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju i oporuke bila neubrojiva i nesposobna za rasuđivanje, jer svi provedeni dokazi upućuju na zaključak da nalaz i mišljenje dr. S. nisu osnovani, već da su isticanjem termina "paranoidnost" u liječničkoj svjedodžbi dr. Š. zapravo istog navele na pogrešan zaključak u tom smjeru, a liječnik specijalist obiteljske medicine dr. Š. svakako nije kvalificiran postaviti dijagnozu iz domene specijalista psihijatra, a isti je, ako je sumnjao dok je liječio J. M. da bi postojala mogućnost ili naznaka kakve psihičke bolesti, trebao istu uputiti na daljnje liječenje specijalisti psihijatru.

 

Nadalje, u pravcu potvrđivanja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju i predmetne oporuke pok. J. M. bila ubrojiva, odnosno poslovno sposobna izvršen je uvid u spis Centra za socijalnu skrb Zadar, Podružnica Pag, te utvrđeno da se prve bilješke odnosno dopisi odnose na 2001. godinu i to 9., 12. i 15. listopada 2001. (l.s. 118), u obliku službenih bilješki socijalne radnice D. V., da ju je kontaktirao obiteljski liječnik J. M., tražeći njezinu pomoć i sudjelovanje, ističući da ima problem s njom, jer ona pati od ušljivosti, navedeno je kako ona u kući nema kupaonicu, da je J. i ranije bila neuredna, no da do tada s njezinim zdravljem i ponašanjem nije bilo većih problema. Navela je i kako je i u slučajnim susretima i kontaktima s njom na ulici pokušavala je uvjeriti da prihvati smještaj u ustanovi socijalne skrbi, no da je ona to odbijala. U spisu je liječnička svjedodžba dr. Š. od 9. listopada 2001., kao i prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti i rješenje o privremenom skrbništvu od 12. listopada 2001., klasa: UP/I-552-02/01-02/60, ur.br. 2198-19-01-01 (l.s. 111,123), iz kojih proizlazi da je J. M. stavljena pod privremeno skrbništvo D. V. po prijedlogu iz liječničke svjedodžbe dr. Š. od 9. listopada 2001. (l.s. 124-126), u kojoj je naveo da mu se pacijentica J. M. koja živi sama u kući u zadnjih 20 dana javila u tri navrata zbog svrbeža u vlasištu, a isto tako i po cijelom tijelu, te da joj je on propisao terapiju, u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti radi lišavanja poslovne sposobnosti J. M.. Nadalje, spisu  prileži nekoliko istovrsnih podnesaka koje je Centar uputio na različite adrese (Caritas Nadbiskupije Z., Zavod za socijalnu zdravstvenu zaštitu B., Zavodima za socijalnu zdravstvenu zaštitu B., B., L., L., N., T., O. i Z.-Z.) radi hitnog smještaja J. M.. Na ova traženja u većini odgovoreno kako je potrebno utvrditi dodatne podatke odnosno kako su kapaciteti popunjeni, te su zaključcima od 17. studenog 2003., klasa: UP/I-552-02/01-02/1, ur.br. 2161-19-02-2 (l.s. 121) proizlazi da je postupak lišavanja poslovne sposobnosti J. M. obustavljen po službenoj dužnosti, jer je ona u međuvremenu umrla.

 

Uvidom u spis Općinskog suda u Pagu, broj R1-15/10 (ranije R1-43/01), utvrđeno je da je prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti Centra za socijalnu skrb Zadar, Podružnica Pag od 12. listopada 2001., klasa: UP/I-552-02/01-02/1, ur.br. 2198-19-01-01 (l.s. 122) podnesen kod suda 12. listopada 2001., a prethodno je rješenjem Centra za socijalnu skrb Z. od 12. listopada 2001., klasa: UP/I-552-02/01-02/60, ur.br. 2198-19-01-01 (l.s. 123) D. V. imenovana privremenim skrbnikom J. M.. Utvrđeno je tijekom postupka da nakon ročišta 28. studenog 2001. i 26. travnja 2002. na koja su uredno pozvane stranke nitko nije pristupio, na ročištu 19. rujna 2002. odlučeno da se ovaj postupak obustavlja rješenjem, broj R1-43/01-5 (l.s. 96,130). Ovo rješenje je postalo pravomoćno 9. kolovoza 2010. s time da je prvotno pravomoćnost istog utvrđena 2. prosinca 2002., a koja klauzula je označena kao ukinuta. Također, zaključkom od 17. studenog 2003. klasa: UP/I-552-02/01-02/1, ur.br. 2161-19-02-2 Centar za socijalnu skrb Zadar, Podružnica Pag je obustavila postupak lišavanja poslovne sposobnosti radi smrti J. M..

 

Tužitelj je 3. kolovoza 2009. podnio prijedlog za ukidanjem pravomoćnosti rješenja o obustavi postupka, broj R1-43/01-5 (l.s. 96,130), te je sud održao ročište 4. veljače 2010. a rješenjem od 4. veljače 2010. broj R1-43/01-12 odbijen je prijedlog za ukidanje pravomoćnosti predmetnog rješenja. No, po žalbi predlagatelja Županijski sud u Zadru je rješenjem od 15. lipnja 2010. broj Gž-1766/10, uvažio žalbu predlagatelja, ukinuo rješenje i predmet vratio na ponovan postupak, pa je sud održao ročište 5. listopada 2010. te je rješenjem od istog dana, broj R1-15/10-19 (l.s. 222) ukinuo pravomoćnost rješenja R1-43/01 od 19. rujna 2002. i utvrdio da je isto postalo pravomoćno 9. kolovoza 2010., a ovo rješenje je postalo pravomoćno 26. studenog 2010.

 

Dakle, sud prvog stupnja zaključuje da je evidentno da su pokrenuti postupci obustavljeni, odnosno da iako su pokrenuti nikada nisu završeni odlukom koja bi se odnosila na predmet postupka, odnosno nikada nije odlučeno o poslovnoj sposobnosti pok. J., a njihovo samo pokretanje ni u kom slučaju ne znači da bi prijedlog bio prihvaćen, onda se uzima kao da i nisu pokrenuti, a činjenica da je pok. J. postavljen skrbnik je samo proceduralna pretpostavka koju propisuje Zakon i ima utjecaja na sami postupak, a ne znači da je stranci protiv koje je pokrenut takav postupak samom činjenicom i činom pokretanja postupka automatski i oduzeta poslovna sposobnost; jer nije, dok god sud ne donese takvu odluku, odnosno ista postane pravomoćna, a koja u konkretnom slučaju takva odluka nije nikada donesena.

 

Glede razloga pokretanja ovog postupka dr. Š. je jasno naveo u iskazu (l.s 47) na ročištu 10. studenog 2005. da je bio liječnik pok. J. i da je ona bila zapuštena asocijalna osoba, nikad se nije prala, imala je uši i sve što takva zapuštena osoba može imati, da je u zadnje vrijeme bila teško pokretljiva, da iako joj je propisivao šampon i prašak nije to koristila, a zalazila je u trgovinu i druga mjesta gdje se okuplja veći broj ljudi, pa radi toga da ne bi došli u situaciju da uši prenese na druge, a s obzirom na njeno odbijanje korištenja lijekova koje joj je dao, da je zvao Centar za socijalnu skrb.

 

U svezi toga socijalna radnica D. V. (l.s. 49) je kazala da je o pok. J. vodila brigu 2001. da ju je tada pokušavala smjestiti u Dom, iako je ona to odbijala i prema njoj se odnosila, upravo zbog toga, na način kao da joj predstavljala prijetnju, pa da je ona u tom periodu inicirala upravo radi njezinog zbrinjavanja postupak lišenja poslovne sposobnosti, a u kojem je od Centra imenovana za privremenog skrbnika pok. J. do konačnosti rješenja koje je trebalo uslijediti. Postupak je iniciran stoga što Jerka zbog svoga zdravstvenog i higijenskog stanja bila prijetnja za sebe i za okolinu u kojoj se kretala i pojasnila da ovdje misli na uši, a u Dom gdje su je htjeli smjestiti je mogla samo po svom pristanku, no kako je ona to odbijala da su upravo namjeravali provesti postupak za lišenje poslovne sposobnosti kako bi netko (skrbnik) to mogao umjesto nje potpisati. Dodatno je pojasnila da zna što znači oduzimanje poslovne sposobnosti, da u momentu kada je pokrenut postupak se nikada ne može znati je li netko osoba kojoj bi trebalo oduzeti poslovnu sposobnosti, jer da zavisi o nalazu vještaka što će on predložiti: da se oduzme u cijelosti ili potpuno, ili da se odbaci prijedlog; te da ona kao privremeni skrbnik nije trebala biti prisutna kod zaključenja ugovora, jer pok. J. nije bila lišena poslovne sposobnosti, a u smislu rješenja i prakse ona bi trebala intervenirati samo u slučajevima kada bi štićenik trebao raditi protiv sebe.

 

Iz spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci, broj: MO-111509 (l.s. 256), vidljivo je da je rješenjem od 5. travnja 1984. Š. M. (bratu pok. J. M., a otac tužitelja) kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog bolesti/ozljede izvan posla priznaje se počevši od 26. prosinca 1983., pravo na invalidsku mirovinu; rješenjem od 14. lipnja 1984. mu je odobrena mirovina s zaštitnim dodatkom; rješenjem od 19. rujna 1985. priznato mu je pravo na doplatak za pomoć i njegu. Potom je rješenjem od 16. veljače 1988. odlučeno da se isplata mirovine istom obustavlja, jer je umro 22. srpnja 1987. a rješenjem od istog dana je J. M. kao sestri korisnika mirovine utvrđeno pravo na ostvarivanje porodične mirovine nakon smrti pokojnog osiguranika u povodu zahtjeva od 22. listopada 1987. Rješenjem od 4. travnja 1991. zahtjev J. M. za priznanje prava na zaštitni dodatak uz mirovinu je odbijen kao neosnovan. Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Rijeci broj: MO-111509-UP-140-06/94-01/119 od 28. travnja 1994. (l.s. 202-203), priznato je J. M. pravo na doplatak za pomoć i njegu počevši od 28. ožujka 1994., jer je J. M. kao slijepi korisnik ostvarila pravo na porodičnu mirovinu, a prema nalazu i mišljenju invalidske komisije u Rijeci br. DN.49-II.

 

Dovodeći provedeni dokaz pribavljen uvidom u spis HZMO u vezu sa ostalim dokazima, gdje je naznačeno da bi pok. J. M. bila slijepa, iako je to navedeno kao utvrđenje Invalidske Komisije, sud prvog stupnja isti ne prihvaća, odnosno uzima da nije bila slijepa, jer niti jedan svjedok to nije naveo, tijekom godina od 1994. (kada je doneseno to rješenje), do smrti J. 2003. pa ostaje nejasno i nepotpuno zašto je tako navedeno, ne spominje se stupanj sljepoće, niti medicinska dokumentacija temeljem koje je to utvrđeno.

 

K tome, dr. Š. je u liječničkoj svjedodžbi od 16. veljače 2012. (l.s. 214), naveo da je J. M. bila njegov pacijent, da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da je dolazila sama u ordinaciju u 2003. te da je bila slabovidna, ali da nije bila slijepa, niti koristila štap za slijepe osobe, te da je socijalna radnica D. V. sastavila izjavu od 15. veljače 2012. (l.s. 212), u kojoj je navela da kao socijalna radnica i skrbnica pok. J. M. može posvjedočiti da se ona sama skrbila o svojim potrebama do svibnja 2003. kada je o istoj preuzela brigu druga osoba, jer više nije mogla izlaziti iz kuće zbog problema sa hodom, te da ju je do tada viđala po trgovinama i na javnim površinama grada, posebno zimi na klupi na M., u blizini njezinog ureda, gdje je zavjetrina i gdje se grijala na suncu, jer kod kuće nije imala grijanje. Dodala je da se susretala s njom i razgovarala, te da joj je poznato da je bila slabovidna, ali da se kretala samostalno po kući i van kuće, odlazila u dućan, a što ne bi mogla da je bila slijepa, te da Centru nije bilo poznato da bi ona bila slijepa osoba, jer bi ta činjenica bila navedena i od obiteljskog liječnika u postupku lišavanja poslovne sposobnosti. Ovo sve su isti potvrdili i svojim iskazima pred prvostupanjskim sudom.

 

Navode tuženice da je vodila brigu o J. potvrdio je svjedok A. T., koji je sa suprugom I. često pomagao J. kad bi nešto trebala ili tražila, pa tako da su po traženju J. nakon što je otišla gospođa iz Z. koja je o njoj vodila brigu (A. K.) da su zvali A. T., no da je ona otišla nakon 2-3 dana što je vodila brigu o njoj, pa da su po J. traženju zvali tuženicu, te da su se one nešto dogovorile, da je Marija pazila čistila, pomagala, kao i njezina djece i nevjesta, jer je J. bila bolesna, da ju je preselila u svoj kuću  i da je po njoj vodila brigu oko mjesec dana. Ove navode je potvrdila i svjedokinja I. T., a inicijativu J. da joj se zove tuženica kako bi o njoj vodila brigu potvrdila je i J. D. (l.s. 41), a navode ove potonje svjedokinje i tužiteljice potvrdila je i A. F. (l.s. 41), kao i da tužitelja nikada nije vidjela, a živjela je kao i supružnici T. u istoj ulici kao i pok. J..

 

Svi saslušani svjedoci, koji su imali priliku vidjeti pok. J. dok je o njoj brigu vodila tuženica, su suglasno kazali da je bila dobro zbrinuta, u čistom, toplom, suhom, sita, i slično (V. Š., dr. Š., G. Š., D. V., E. Š.), a što se tiče trajanja i duljine vremenskog razdoblja u kojem je tuženica vodila brigu o pok. J., sud prvog stupnja se priklanja navodu tuženice kako okolnost da je primateljica uzdržavanja umrla kratko vrijeme nakon sklapanja ugovora nikako ne može biti razlogom ništavosti ugovora zato što ona nije zaključila ugovor u namjeri da eventualno iskoristi visoku životnu dob primateljice uzdržavanja, već isključivo zato da joj pomogne, te da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svom značenju aleatoran. Zato nije relevantno je li je davatelj uzdržavanja na osnovi takvog ugovora dobio više nego što je dao na temelju svoje obveze uzdržavanja, te da ona nije mogla znati da će primateljica uzdržavanja nakon zaključenja spornog ugovora živjeti samo 13 dana, jer da njezino zdravstveno stanje nikako nije ukazivalo na to.

 

Ovo je temeljeno i na zdravstvenom kartonu pok. J. (l.s. 215) iz posljednje bilješke dr. Š. proizlazi da je kontrolni pregled J. M. obavio 2. lipnja 2003., kada nije konstatirano ništa posebno; zatim je 10. lipnja 2003. naznačena dijagnoza lumbago/ischialgia. Kontrolni pregledi su obavljeni 20. i 27. lipnja 2003. a 30. lipnja 2003. je naznačeno u anamnezi da pacijentica osjeća slabost i umor, da samo leži, da je prisebna i da je orijentirana u prostoru i vremenu. Nakon toga su izvršeni kontrolni pregledi 7. i 10. srpnja 2003. kada nisu naznačeni nikakve posebne dijagnoze, a 11. srpnja 2003. je navedeno da joj je trenutno opće stanje loše, da su u plućima obostrano prisutni bazalno vlažni hropci, da je dezorijentirana, da ne jede i da slabo uzima tekućinu na slamku.

 

Dakle, sud prvog stupnja zaključuje iz ovakvih bilješki dr. Š., suprotno navodima tužitelja, da je zdravstveno stanje pok. J. u vrijeme potpisivanja spornog Ugovora bilo relativno dobro, te da se pogoršalo naglo 11. srpnja 2003., a što je svakako činjenica koju nitko, pa ni tuženica nije mogla pretpostaviti kao moguću prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora, makar se radilo i o samo 12 dana prije smrti pok. J., pa stoga smatra da se nisu ostvarili uvjeti propisani čl. 103. u svezi čl. 56. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) da bi se u konkretnom slučaju radilo o ništavom pravnom poslu.

 

Glede navoda tužitelja iznesenih u tužbi da nije dokazao da bi u više navrata pokušavao usmjeriti tetu pok. J. i pomoći da svoj način života učini prihvatljivim kako njoj tako i okolini, te da je sve bilo bez uspjeha, jer ove navode sud prvog stupnja u cijelosti smatra neosnovanim i pretjeranim, a temeljeći ih na činjenici da su gotovo svi svjedoci naveli kako pok. J. nije voljela nećaka (tužitelja), kako je on živio u K., kako nije dolazio, kako se nikada nije raspitivao o njoj; čak je svjedok A. T. naveo da ga nikada nije vidio, da je J. govorila o njemu i da nikada nije bio kod nje, da ga je klela, njegova oca i brata, jer da su ju opljačkali i orobili, te je i dr. Š. u svojoj liječničkoj svjedodžbi naveo da pok. J. ne kontaktira s nećakom, a upravo ovo je navela i socijalna radnica D. V. u spisu Centra i u iskazu 10. studenog 2005. (l.s. 50).

 

Daljnji navod tužitelja kako tuženica nikada nije pomagala pok. J. M., već da je to činila A. T. iz P. koja je njezina susjeda, a s kojom je on u svibnju 2013. sklopio "Dogovor" o pružanju pomoći J. pobila je u cijelosti svojim iskazom svjedokinja A. T. (l.s. 48), iako su svjedok J. T. i P. S. jedini iskazivali u korist tužitelja, potvrđujući njegove navode o sklapanju ovog dogovora. No, A. T. je jasno i nedvojbeno kazala kako ju je susjeda I. (I.) T. zvala u lipnju 2003. da je J. poručila da dođe kod nje, te kada je došla da joj je rekla da je hrani i čuva, a da će joj ona za to prepisati kuću, pa da je tako vodila brigu o J. 19 dana, no da joj je sin rekao da prestane obzirom J. nije učinila kako je obećala, te da ju je u to vrijeme zvao tužitelj D. M., te da joj je rekao da ostavi njegovu tetu, da će ju on smjestiti u Dom, te da joj je za to što je hranila J. platio 700,00 kn. Također je iskazala kako tužitelja nikada prije nije vidjela i da se s njim nije dogovorila oko uzdržavanja pok. J. i plaćanja te usluge, te je po predočenom pisanom "Dogovoru" kazala da ne zna čitati, no da je moguće da je potpis na istom njezin, jer se zna samo potpisati, te je također kazala kako su se samo ona i pok. J. dogovorile za pomoć i uzdržavanje, a da je predočeni "Dogovor" potpisala nakon što je dobila 700,00 kn od tužitelja za brigu o J..

 

Neosnovanost navoda tužitelja glede rukom pisanog "Dogovora" oko pružanja pomoći pok. J. M. od 31. svibnja 2003. (l.s. 5), pobila je i svjedokinja A. K. (l.s. 36-37), koja je navela da je A. T. u lipnju 2003. došla k njoj s namjerom da pita kada će doći tužitelj, da li je to njoj poznato, jer da je htjela s njim vidjeti tko će joj platiti to što nosi jesti J., pa je sud prvog stupnja zaključio da ukoliko je tužitelj s A. T. potpisao predmetni dogovor 31. svibnja 2003. da je ona u lipnju trebala znati tko će joj to platiti. Ova svjedokinja je također navela kako joj je A. T. rekla da je napravljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju između pokojne J. i M. F.. Također, je i sutkinja V. Š. rekla u iskazu da se sudu nitko od rodbine pok. J. nije obraćao, već samo D. V. i dr. Š..

U pogledu tvrdnje tužitelja da pokojna J. nikada ne bi svoje nekretnine nikome ustupila već da je svima govorila da će ostati njemu kao njezinom "neputu", sud prvog stupnja ističe da nijedan svjedok to nije kazao, pa je i ova tvrdnja tužitelja ostala nepotvrđena, odnosno nedokazana. Također, nije dokazan niti navod tužitelja da pok. J. nije dobro čula niti dobro vidjela, jer su gotovo svi svjedoci, a posebice njezin liječnik dr. Š. i socijalna radnica D. V., iskazali kako je J. živjela sama, kako je sama često šetala i kretala se po gradu, te da nije imala posebnih problema fizičke naravi, a što uključuje sluh i vid, već kako je dr. Š. naveo imala je staračkih tegoba primjerenih njezinim godinama. Također, nitko osim tužitelja tijekom postupka nije spominjao da bi pok. J. imala bilo kakve tjelesne deformacije, a posebice lijevog oka te da na isto ništa nije vidjela, kao i da zbog poodmakle dobi i bolesti nije ni na drugo oko mogla vidjeti čitati.

Stoga, temeljem cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, procjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno u međusobnom odnosu, sud prvog stupnja zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je po svim svojim karakteristikama aleatoran, te da nema mjesta tvrdnjama tužitelja da bi bio nemoralan i protivan dobrim poslovnim običajima i osnovnim načelima prava, pa stoga i ništav, kao niti tvrdnjama da je isti pok. J. potpisala u potpunosti nesvjesna svojih čina, te u bitnoj zabludi bilo vezano uz osobu davatelja uzdržavanja ili predmet ugovora, kao i sačinila oporuku.

 

Svjedoci predmetne oporuke su bili supružnici i J. susjedi I. i A. T.; a I. je kazala da ju je M. F. pozvala da bude svjedok, tako da su ona i njezin muž svjedočili potpisivanju jednog dokumenta u kući pok. J. na katu, pri čemu su bili prisutni pok. J. i M., a sjeća se da je Javna bilježnica pitala pok. J. da li ona ostavlja M. svoje i da li to čini pri punoj svijesti na što je pok. J. izjavila da to radi pri punoj svijesti i vlastoručno se potpisala, zatim se potpisala ona kao svjedok, te je glede osoba koje su bile prisutne prilikom potpisivanja predmetnog dokumenta kazala da su bili: Javna bilježnica, M. F., pok. J., njen suprug A. T. i ona, a što se tiče psihičkog stanja J. smatra da je bila svjesna, jer iako je svjedokinja rekla da je J. živjela u svom svijetu pod tim podrazumijeva da nije voljela da nitko u nju dira, ali je normalno išla u trgovinu i sve obavljala sama.

 

Prvotne nesuglasnosti oko načina, mjesta i vremena potpisivanja oporuke koje je A. T. iznio, iskazujući na ročištu 22. rujna 2005. navodeći u dijelu drugačije od svoje supruge, a nakon što je potvrdio da prepoznaje svoj potpis i potpis svoje supruge i da mu je pročitani dokument poznat, isti je otklonio u naknadnom iskazu na ročištu kada su suočeni ovi svjedoci 23. svibnja 2013. kada je naveo da se jasno sjeća da je tuženica došla u njihovu kuću u lipnju, možda oko podne, da mu je rekla da ju je poslala teta J. da potpiše oporuku, pa da su on i supruga I. zajedno s tuženicom pošli u kuću pok. J. gdje su istu zatekli, kao i E. Š.. Istakao je da se sjeća da je pok. J. kazala: "Potpisati ćeš mi ovaj testament da me spasiš", pa je ona potpisala oporuku, nakon nje njegova supruga Ika, a nakon nje on, te dodao da je pok. J. bila pismena i znala se potpisati punim imenom i prezimenom, te da je ona uredno čitala novine da ih približi licu i da nije koristila naočale.

 

Tada je i svjedokinja I. T. navela da sve što je naveo suprug A. ona potvrđuje, da se sve dogodilo kako je on rekao, da im je pok. J. rekla usmeno da ostavlja svu svoju imovinu M. F., a da oni nisu čitali oporuku.

Kod ukazivanja prvostupanjskog suda A. T. na razlike u njegovom iskazu danom na ročištu 20. lipnja 2011. je istakao da mora pojasniti kako je toga dana kada je davao iskaz, zapisnik sastavljen drugačije od onoga što je on govorio, da uredujući sudac nije unio što je on govorio, da je tadašnji odvjetnik tužitelja na svako pitanje punomoćnika suprotne strane se nervirao, bacao naočale i stvarao nervozu, pa da je tako cijela situacija bila napeta i da se on osjećao ucijenjen od strane istog odvjetnika, pa smatra ono što je navedeno u tom zapisniku kao njegov iskaz da bi bilo laž. Dodao je da ga je bivši punomoćnik tužitelja na ročištu 2011. provocirao i pitao zašto nije čitao tekst oporuke, da je on potpisao na temelju riječi pok. J.. Istakao je da tuženica nije donijela oporuku na potpis njemu i supruzi, već da su oni potpisali u kući pok. J., te da ne postoji mogućnost da sada prilagođava iskaz tuženici i da stoji iza ovoga što je sada kazao.

Upravo glede ovog dana i događanja koja su se tada odigrali, svjedokinja E. Š. je kazala da je po drugom poslu posjetila pok. J. po pozivu tuženice, kada je zaključila da je J. orijentirana u prostoru i vremenu i da ima svijest, odnosno da je ona bila u funkciji svijesti, jer da je s njom razgovarala, pitala je kako je, što je, a ona da joj je rekla da želi se prikloniti gospođi M., da je stara i nemoćna, a da je M. ta koja će se o njoj brinuti, te da bi napravila oporuku, odnosno oporučno ostavila M., iako ju nije pitala, niti joj je ona govorila kako oporuka treba izgleda, niti je ona oporuku njoj pokazivala. Tada dok su razgovarale da su u sobi bile njih dvije i M. F., a kada je krenula prema stepenicama da su nailazili istovremeno I. i A. T. koje osobno poznaje i oni da su rekli da idu kod pok. J. M. radi potpisivanja oporuke, te da ih je propustila, a kada se vratila u prostoriju nakon 4-7 minuta da je zamijetila da je J. tada baš potpisivala jedan list papira, a nakon toga taj isti papir su potpisali prvo I. T., a zatim A. T., kao i da nije znala što je u stvari taj papir, a da je zaključila da se radi o oporuci.

 

Prema tome, sud prvog stupnja zaključuje da pok. J. M. u vrijeme potpisivanja predmetne oporuke nije bila lišena niti poslovne sposobnosti, niti je imala bilo kakvog skrbnika, te da je bila sasvim razumna, svjesna svojih postupaka i da je predmetna oporuka bila odraz njezine stvarne volje, a koju je osobno potpisala i to u nazočnosti dva svjedoka, potvrđujući da je tekst koji je napisan odraz njezine volje sukladno čl. 31. ZN.

 

Prvostupanjskom presudom broj P – 1406/15 od 19. lipnja 2015. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja jer je sud prvog stupnja iako je proveo medicinsko vještačenje po dr. S. koji je naveo da ostaviteljica, odnosno pok. J. M. u trenutku potpisivanja oporuke i ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bila sposobna štititi svoja prava i interese i nije bila sposobna vladati svojom voljom i postupcima, drugim riječima nije bila sposobna za rasuđivanje, zaključio upravo suprotno imajući u vidu ostale dokaze koji su provedeni tijekom postupka. Postupajući po žalbi tužitelja ovaj drugostupanjski sud svojim rješenjem Gž-3247/15 od 25. listopada 2016., ukinuo je navedenu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s pozivom na čl. 250. i čl. 261. st. 2. ZPP, s uputom da u situaciji kada sud ne prihvaća nalaz vještaka kao stručan i objektivan, tada je nužno provesti novo medicinsko vještačenje, kako je to i predlagala tuženica.

 

U nastavku postupka, sud prvog stupnja je proveo vještačenje kojeg je izradio Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i to doc.dr.sc. D. M., spec. psihijatar sub. spec. biologijske psihijatrije i docent dr.sc. Z. M., psihijatar, sub. sec. dječje i adolescentne psihijatrije, koji su u svom nalazu i mišljenju, nakon uvida u spis, zaključili da medicinska dokumentacija i iskazi svjedoka ukazuju da kod pok. J. M. nisu postojali objektivni medicinski podaci koji bi ukazivali na značajno poremećeno psihičko funkcioniranje u trenutku potpisivanja ugovora, po pitanju shvaćanja prirode i značenja svojih postupanja, te voljnog upravljanja njima u stvarnom i pravnom smislu. Sukladno tome smatraju kako je pok. J. M. tada bila sposobna za rasuđivanje, izražavanje svoje volje i sagledavanje posljedica, odnosno bila u takvom duševnom stanju u kojem je bila sposobna shvatiti prirodu i značenje svojih postupaka i voljno upravljati njima u stvarnom i pravnom smislu (l.s. 374-383).

 

Budući je tužitelj prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, isti su se pismeno očitovali (list spisa 402-404) na način da su na prigovore naveli da su oba vještaka stalni sudski vještaci za psihijatriju, a subspecijalizacije koje imaju nisu u suprotnosti u obavljanju poslova sudskog vještaka za koji su ovlašteni; da imaju iskustvo i praksu s vještačenjem zdravstvenog stanja osoba starije životne dobi, kao i višegodišnju praksu u liječenju i dijagnosticiranju osobe starije životne dobi u kliničkim uvjetima, odnosno uvjetima stacionara, dnevne bolnice i polikliničke službe, kao i kroz hitnu službu unatoč subspecijalizacijama; da su detaljno proučili svu dokumentaciju u spisu i elaborirali u nalazu i mišljenju od 16. ožujka 2017., kao i detaljno proučili vještačenje dr. D. S. i uzeli ga u razmatranje; da su detaljno proučili nalaz dr. Š. i sve druge relevantne medicinske nalaze u spisu kao i iskaze svih svjedoka, te zaključuju da su temeljem medicinske dokumentacije i uvida u kompletni spis, ustanovili kako nema sigurnih elemenata za to da je sposobnost za rasuđivanje i shvaćanje pok. J. M. bila narušena. Naime, medicinska dokumentacija i iskazi svjedoka ukazuju da kod iste nisu postojali objektivni medicinski podaci koji bi ukazivali na značaj poremećenog psihičkog funkcioniranja u trenutku potpisivanja oporuke i Ugovora o doživotnom uzdržavanju, po pitanju shvaćanja prirode i značenja svojih postupaka, te voljnog upravljanja njima u stvarnom i pravnom smislu, pa smatraju kako je pok. J. M. tada bila sposobna za rasuđivanje, izražavanje svoje volje i sagledavanje posljedica, odnosno da je bila u takvom duševnom stanju u kojem je bila sposobna shvatiti prirodu i značenje svojih postupaka i voljno upravljati njima u stvarnom i pravnom smislu.

 

Budući je tužitelj opet prigovorio nalazima vještaka, sud prvog stupnja je pozvao na ročište vještake dr. S. i dr. M. 20. travnja 2018., koji su u bitnome ostali kod svojih nalaza i mišljenja, s tim da je dr. M. dodao da je nalaz dr. Š. vrlo bitan, a da je još bitniji njegov iskaz dan na ročištu 17. ožujka 2015. i gdje dr. Š. detaljno opisuje određene karakterne promjene kod J. M., kao i to da je jasan opis nepostojanja duševne bolesti kod iste. Naime, da se radilo o duševnoj bolesti gotovo sigurno bi pokazivala eksternalizirane simptome, pa u tom slučaju bi je obiteljski liječnik bio dužan uputiti psihijatru ili barem na hitnu psihijatrijsku službu kako bi se odredila terapija. Simptome duševne bolesti obiteljski liječnik je dužan navesti u kartonu pacijenta i ovi su vrlo jasni u skladu s kriterijima, a to su: paranoidne ideje do razine sumanitosti, vidne i slušne halucinacije, simptom samoubilačkog, heteroagresivno ponašanje, a u kontekstu konkretnog slučaja da je bitna razlika simptoma paranoidnosti koji postoji kod značajnog postotka populacije koja nema duševnu bolest i razlikovati paranoidnost od sumanutosti. Sumanutost uključuje duševnu bolest, dok paranoidnost može biti obilježje ličnosti, a tek u težoj formi ono je simptom duševne bolesti.

 

Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sud prvog stupnja je isti prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan i jasan iz kojeg nesporno slijedi da pok. J. M. u trenutku potpisivanja ugovora i oporuke je bila sposobna za rasuđivanje, drugim riječima da je analizom svakog dokaza zasebno i svih zajedno zaključio da nema mjesta tvrdnjama tužitelja da bi bio nemoralan i protivan dobrim poslovnim običajima, kao niti tvrdnjama da je isti pok. J. M. potpisala nesvjesna svojih čini, te u bitnoj zabludi bilo vezano za osobu davatelja uzdržavanja ili predmeta ugovora, pa sve navedeno da je primjenjivo i u odnosu na predmetnu oporuku. Također da ista u vrijeme potpisivanja oporuke i ugovora nije bila lišena poslovne sposobnosti niti imala skrbnika, da je bila razumna, svjesna svojih postupaka, da je predmetna oporuka bila odraz njezine stvarne volje koji je osobno potpisala u nazočnosti dva svjedoka.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja temeljem čl. 375. st. 5. ZPP.

 

Tužitelj prigovara da je ugovor ništav budući da je pok. J. M. bila lišena poslovne sposobnosti i imala skrbnika, a da zaključenju ugovora nije bila nazočna skrbnica D. V..

 

Međutim, iz revizijske odluke broj Rev-596/07 od 4. ožujka 2009. jasno slijedi da kada je postupak za lišenje poslovne sposobnosti J. M. obustavljen, tada su prestali i pravni učinci citiranog rješenja o postavljanju privremenog skrbnika, koje je doneseno u povodu pokrenutog postupka za lišenje njezine poslovne sposobnosti, budući se privremeni skrbnik postavlja osobi o kojoj je pokrenut postupak, a u konkretnom slučaju taj je postupak obustavljen. Stoga, pok. J. M. je sporni ugovor mogla sklopiti samostalno, pod uvjetom da je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila ubrojiva, odnosno poslovno sposobna, pa je na takav način pogrešno primijenjena odredba čl. 56. st. 1. i čl. 103. st. 1. ZOO, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11) i čl. 184. st. 2. i čl. 185. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11).

 

Nadalje, tužitelj prigovara da je pok. J. M. u trenutku zaključenja ugovora bila neubrojiva, međutim, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza i iskaza svjedoka, posebno dr. Š., te nalaza i mišljenja vještaka Sveučilišta u Zagrebu, sa sigurnošću utvrdio da je pok. J. M. u trenutku zaključenja spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju bila sposobna za rasuđivanje, izražavanje svoje volje i sagledavanje posljedica, odnosno bila u takvom duševnom stanju u kojem je bila sposobna shvatiti prirodu i značenje svojih postupaka i voljno upravljati njima u stvarnom i pravnom smislu, kao i to da iz raspoložive medicinske dokumentacije i iskaza svjedoka slijedi da kod pok. J. M. nisu postojali objektivni medicinski podaci koji bi ukazivali na značajno poremećeno psihičko funkcioniranje u trenutku potpisivanja oporuke i ugovora, po pitanju shvaćanja prirode i značenja svojih postupaka, te voljnog upravljanja njima u stvarnom i pravnom smislu.

 

Budući je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. S. i za to dao valjano obrazloženje, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. ZPP.

 

Tužitelj u žalbi ističe da je postupku provedeno vještačenje po vještaku grafologu V. D. koji u svom nalazu navodi da potpisi na oporuci i Ugovoru o doživotnom uzdržavanju su vjerojatno pisani rukom pok. J. M., dok iz vještva dr. Ž. S. slijedi da je dio slova oblikovan teže vođenim potezima, a što je vrlo vjerojatno prouzročeno dobi, možebitnim bolestima, kao psihofizičkim stanjem skriptora, valja navesti da je vještvo dr. Ž. S. izrađeno na prijedlog  tužitelja, a da se u postupku pred sudom odlučuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka koje sukladno čl. 251. ZPP određuje sud, to dalje znači da značaj nalaza i mišljenje vještaka u parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojega je u tom svojstvu odredio sud u konkretnoj parnici, bez obzira na to što se radi o stalnom sudskom vještaku. Nadalje, tužitelj prigovara da sud prvog stupnja pogrešno tumači čl. 31. ZN, kojim je propisano da oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku, tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio izjaviti pred dva istovjetno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka, te je pred njima potpisati. Kod činjenice da iz spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje slijedi da je pok. J. M. priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu od 28. ožujka 1994. jer je kao slijepi korisnik ostvarila pravo na porodičnu mirovinu, jasno ukazuje da pok. J. M. nije mogla sačiniti oporuku, jer je bila slijepa, a drugi uvjet za valjanost pisane oporuke pred svjedocima također nije bio ispunjen, jer nisu istovremeno bili nazočni A. i I. T. koji dovode u pitanje zaključak suda da su bili prisutni pisanju oporuke.

 

Što se tiče zdravstvenog stanja pok. J. M. iz iskaza dr. Š., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je ista bila njegov pacijent, da je dolazila sama u ordinaciju 2003., da je bila slabovidna ali ne i slijepa, a iz iskaza socijalne radnice D. V. slijedi da se pok. J. M. skrbila o svojim potrebama do svibnja 2003. kada je o istoj preuzela brigu druga osoba, da ju je do tada viđala po trgovima i na javnim površinama grada, posebno zimi na klupi na M., da se susretala s njom i razgovarala, da se kretala samostalno po kući i van kuće, a što ne bi mogla da je bila slijepa, te da Centru nije bilo poznato da je J. M. slijepa osoba, što bi upućivalo na činjenicu da u trenutku pisanja sporne oporuke pok. J. M. nije bila slijepa. U odnosu na nazočnost svjedoka I. i A. T., sud prvog stupnja zaključuje da ih je M. F. pozvala da budu svjedoci oporuke, a što se tiče prvotne nesuglasnosti oko načina i mjesta i vremena potpisivanja oporuke koje je A. T. iznio na ročištu 22. rujna 2005., isti je potvrdio da prepoznaje svoj potpis i potpis svoje supruge, da mu je pročitali dokument poznat, koje je otklonio na ročištu od 23. svibnja 2013., te naveo da se jasno sjeća da je tuženica došla u njihovu kuću u lipnju radi potpisa oporuke, te da su on i supruga zajedno sa tuženicom došli u kuću pok. J. gdje su zatekli i javnog bilježnika E. Š., pa je pravilno zaključio da oporuka nije sačinjena protivno čl. 31. ZN. Svakako pri tome treba imati u vidu iskaze dr. Š. (list spisa 47-48 i 298 i 299), koji je detaljno opisao zdravstveno stanje pok. J. M. i to kao obiteljski liječnik koju poznaje od 1989. kada je živjela sa svojim bratom Š., njezino ponašanje prije nego što je tuženica preuzela brigu o njoj i kasnije, koji poriče bilo kakvu mogućnost da je pok. J. M. bila paranoidna osoba, da nije bila psihički promijenjena, da nije imala psihičkih bolesti jer bi inače od njih bila liječena, niti da postoji mogućnost da je bila slijepa ali da je bila slabovidna.

 

Odredbom čl. 103. ZOO propisano je da ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja u odnosu na tvrdnje tužitelja i postavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju od 1. srpnja 2003., te oporuke koja je sačinjena 22. lipnja 2003. utvrdio da isti nisu ništavi, jer je pok. J. M. u trenutku sačinjenja bila sposobna za rasuđivanje i mogla upravljati svojim postupcima, nakon iste nije bila prisutna, niti dokazana bitna zabluda u osobi s kojom zaključuje ugovor, niti predmeta ugovora, a niti je tužitelj dokazao da bi pisana oporuka pred svjedocima bila sačinjena suprotno čl. 31. ZN, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I., II., III. i IV. izreke.

 

Međutim, osnovano tužitelj u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o troškovima postupka riješio kao u točki V. izreke prvostupanjske presude.

 

Naime, tuženica zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika na glavnoj raspravi od 20. travnja 2018. predala je obračun troškova uz napomenu da tuženica potražuje i trošak koji je predan na ročištu 11. svibnja 2015. Stoga je tuženici koja je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika valjalo priznati zatraženi trošak sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) za ročišta održana 20. lipnja 2011.; 15. rujna 2011.; 5. listopada 2012.; 23. svibnja 2013.; 17. ožujka 2015.; 14. travnja 2'15., 11. lipnja 2015.; 24. siječnja 2017.; 26. siječnja 2018. i 20. travnja 2018. po 250 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 4. prosinca 2014. 250 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) uvećano za PDV d 25 %, te troškove vještačenja od 4.500,00 kuna; 3.542,00 kune i 10.912,50 kuna ili ukupno 53.329,50 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan, pa je preinačena prvostupanjska presuda u točki V. izreke temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP. 

 

U Zadru 19. listopada 2018.