Broj: Gž-878/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice V. B. iz P., OIB:……, drugotužiteljice N. F. iz P., OIB: … i trećetužiteljice N. K. iz M., R. S., OIB: …., koje zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u R., protiv tuženice M. S. iz P., OIB: …., kao nasljednice pok. P. S. iz P., koju zastupa punomoćnica A. M., odvjetnica u D. S., radi vraćanja dara zbog povrede nužnog dijela, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-2599/15-60 od 17. svibnja 2016., u sjednici održanoj 16. studenoga 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se djelomično žalba prvotužiteljice V. B., drugotužiteljice N. F. i trećetužiteljice N. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, poslovni broj P-2599/15-60 od 17. svibnja 2016. u toč. I III., I IV. i V. izreke.

2. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u toč. I I. i I II. izreke, tako da se sudi:

 

I. U ostavinsku imovinu iza pok. S. A. vraća se dar učinjen tuženiku P. S., na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. godine i to u odnosu na nekretnine označene kao k.č.br. 829/2, upisane u zk.ul.br. 1541 k.o. P., nekretnine označene kao k.č.br. 1063, 1003/1, 1004, 986/1, 985/13, 985/12, 985/10, 2033, 2076 i 2077, upisane u zk.ul.br. 301 k.o. P. i to u 3/8 dijela, radi namirenja nužnog dijela tužiteljica V. B., N. F. i N. K., svakoj u 1/8 dijela.

II. U ostavinsku imovinu iza pok. S. A. vraća se dar učinjen tuženiku P. S., na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. godine i to u odnosu na nekretnine označene kao k.č.br. 611 upisane u zk.ul.br. 453 k.o. P., zatim nekretnina označena kao k.č.br. 613/1, upisana u zk.ul.br. 1438 k.o. P., kao i nekretnine označene kao k.č.br. 857/4, 875/6, 876/1, 934/14, 1060, upisane u zk.ul.br. 456 k.o. P., nekretnine označene kao k.č.br. 937/1 upisane u zk.ul.br. 70 k.o. P. te nekretnine označene kao k.č.br. 985/11 upisane u zk.ul.br. 262 k.o. P., u 3/8 idealnog dijela radi namirenja nužnog dijela tužiteljica V. B., N. F. i N. K., svakoj u 1/8 dijela.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.              U ostavinsku imovinu iza pok. S. A. vraća se dar učinjen tuženiku P. S., na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. godine i to u odnosu na nekretnine označene kao k.č.br. 829/2, upisane u zk.ul.br. 1541 k.o. P., nekretnine označene kao k.č.br. 1063, 1003/1, 1004, 986/1, 985/13, 985/12, 985/10, 2033, 2076 i 2077, upisane u zk.ul.br. 301 k.o. P. i to u 3/8 dijela, radi namirenja nužnog dijela tužiteljica V. B., N. F. i N. K., svakoj u 1/8 dijela.

II.              U ostavinsku imovinu iza pok. S. A. vraća se dar učinjen tuženiku P. S., na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. godine i to u odnosu na nekretnine označene kao k.č.br. 611 upisane u zk.ul.br. 453 k.o. P., zatim nekretnina označena kao k.č.br. 613/1, upisana u zk.ul.br. 1438 k.o. P., kao i nekretnine označene kao k.č.br. 857/4, 875/6, 876/1, 934/14, 1060, upisane u zk.ul.br. 456 k.o. P., nekretnine označene kao k.č.br. 937/1 upisane u zk.ul.br. 70 k.o. P. te nekretnine označene kao k.č.br. 985/11 upisane u zk.ul.br. 262 k.o. P., u 3/8 idealnog dijela radi namirenja nužnog dijela tužiteljica V. B., N. F. i N. K., svakoj u 1/8 dijela.

III.              U ostavinsku imovinu iza pok. S. A. vraća se dar učinjen tuženiku P. S., na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. godine i to u odnosu na nekretninu z.č.br. 1418, u naravi kuća i dvorište, upisane u zk.ul.br. 928 k.o. P., i to u 9/40 dijela radi namirenja nužnog dijela tužiteljica V. B., N. F. i N. K., svakoj u 3/40 dijela.

IV.              Utvrđuje se da je nekretnina opisana kao k.č.br. 1418, upisana u zk.ul. 928 k.o. P. predstavlja bračnu stečevinu pok. D. S. r. Š. i A. S. pok. Š., oboje iz P., svakog u 1/2 suvlasničkog dijela, pa se slijedom toga utvrđuje da su tužiteljice V. B., N. F. i N. K. nasljeđivanjem iza pok. D. S., svoje majke, kao nasljednice stekle svaka 1/8 suvlasničkog dijela ove nekretnine, a što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljica u označenom suvlasničkom dijelu, uz istodobni upis brisanja svoga suvlasništva u 3/8 suvlasničkog dijela opisane nekretnine."

V.              Svaka stranka snosi svoje troškove."

              Protiv citirane presude žalbu su izjavili prvotužiteljica, drugotužiteljica i trećetužiteljica (dalje tužiteljice), pobijajući je zbog svih žalbenih razloga. Ostavinski postupak iza pok. oca tužiteljica i prednika tuženice, pok. A. S., prekinut je rješenjem ostavinskog suda zbog spora sunasljednika o sastavu ostavine te su tužiteljice upućene u parnicu. Brat tužiteljica, sada pok. P. S., osporavao je tužiteljicama pravo na njihov nužni dio u ostavini iza pok. oca A. S., smatrajući da je sporni darovni ugovor ustvari bio ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji stav je protivan sadržaju samoga ugovora. Prvostupanjski sud smatra da zahtjev za vraćanje dara uopće nije moguće ostvarivati u parnici, a u slučaju spora o bitnim činjenicama o kojima ovisi pravo na nasljeđivanje ne može se raspravljati u ostavinskom postupku, već se takvi zahtjevi raspravljaju u parničnom postupku. Prednik tuženice je na temelju spornog darovnog ugovora odmah postigao uknjižbu prava vlasništva na svim nekretninama koje su trebale predstavljati ostavinsku imovinu pok. A. S., tako da tužiteljice svoje pravo na nužni dio mogu ostvariti samo u parničnom postupku ishođenjem presude kojom će tuženik biti obvezan na povrat takvog dara u ostavinu u dijelu kojim je povrijeđen njihov zakonski nužni dio. Pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je izostala ocjena provedenih dokaza i odgovarajuća utvrđenja zasnovana na tim dokazima. Iako je ugovor sačinjen još 1986. godine, potreba za pomoći pok. roditeljima nastupila je znatno kasnije, a logično je i životno da sin pomaže svojim roditeljima s kojima živi u zajedničkoj kući, sukladno njihovim potrebama.

              U odnosu  na toč. IV. tužbenog zahtjeva, sud je propustio pažljivo ocijeniti izvedene dokaze, neosnovano se pozivajući na odredbu čl. 221.a Zakona o parničnom postupku. Površno je ocijenjen iskaz svjedokinje L. R. koji je konfuzan i kontradiktoran u pojedinim bitnim dijelovima. Ukazuju na ugovor o stambenom kreditu kojega je uzeo pok. A. S. radi dovršetka kuće i koji je do umirovljenja plovio kao pomorac, dok je njegova supruga D. brinula o obitelji te se bavila poljoprivrednom i prodajom poljoprivrednih proizvoda tijekom sezone. Sredstva dobivena prodajom ranije, zajedničke kuće, roditelji su uložili u izgradnju sporne obiteljske kuće u P., iz čega se zaključuje da je pok. D. S. bila suvlasnica u ½ dijela te nekretnine. S obzirom na sadržaj iskaza svjedoka i stranaka, kao i ugovor o stambenom kreditu, proizlazi zaključak o postojanju bračne stečevine roditelja stranaka na spornoj nekretnini. Ostvaren je i žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava, i to odgovarajućih odredaba Zakona o nasljeđivanju i Zakona o parničnom postupku. Predlažu preinaku pobijane presude prihvaćanjem tužbenih zahtjeva u cijelosti, uz dosudu parničnog troška, a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskog suda.

              U odgovoru na žalbu, tuženica osporava žalbene navode tužiteljica, ističući da je prednik tuženice stekao pravo vlasništva na temelju Darovnog ugovora od 21. siječnja 1986. kojim se davatelj uzdržavanja obvezao oca i majku do njihove smrti uzdržavati i pomagati, da taj ugovor o sadržaju predstavlja ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te da je životno i logično što je otac odlučio svoju imovinu u znak zahvalnosti oko brige, skrbi, truda i ostalih usluga učinjenih za njega i suprugu, ostaviti u vlasništvo svome sinu s kojim je živio. Također, nije dopušteno osporavanje sastava ostavine nakon pravomoćno dovršenog ostavinskog postupka koji je iza pok. D. S. okončan rješenjem javnog bilježnika od 17. lipnja 2009., koje rješenje sprječava da se u ovoj parnici utvrđuje opseg njezine ostavinske imovine te zahtjev tužiteljica s naslova bračne stečevine njihove majke, slijedom čega je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti zbog presuđene stvari, a ne odbiti taj dio tužbenog zahtjeva. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

              Žalba je djelomično osnovana.

              Predmet spora su zahtjevi tužiteljica:

              - da se u ostavinsku imovinu iza pok. A. S. vraća dar učinjen predniku tuženice P. S. na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. u odnosu na nekretnine označene u toč. I. i II. tužbenog zahtjeva i to u 3/8 dijela, radi namirenja nužnog dijela tužiteljica, svakoj u 1/8 dijela,

              - da se u ostavinsku imovinu iza pok. A. S. vraća dar učinjen predniku tuženice P. S. na osnovi Ugovora o darovanju od 21. siječnja 1986. u odnosu na z.č.br. 1418 k.o. P., u naravi kuća i dvorište, i to u 9/40 dijela, radi namirenja nužnog dijela tužiteljica, svakoj u 3/40 dijela,

              - za utvrđenje da z.č.br. 1418 k.o. P. predstavlja bračnu stečevinu pok. D. i A. S., svakog u ½ suvlasničkog dijela, pa se utvrđuje da su tužiteljice nasljeđivanjem majke stekle svaka 1/8 dijela ove nekretnine, što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljica u tom suvlasničkom dijelu, uz upis brisanja svoga suvlasništva u 3/8 suvlasničkog dijela.

              Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza zaključio da se nužni dio nasljednika utvrđuje u ostavinskom postupku, tako da je povredu nužnog dijela potrebno utvrđivati u tom postupku, u kojemu se utvrđuje vrijednost nužnog dijela, vrijednost dara, vrijednost ostavine, što se smatra darom, red umanjena i vraćanje dara, slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje dara u ostavinsku imovinu iza pok. A. S..

              Što se tiče tužbenog zahtjeva u toč. IV., utvrđeno je da kuća sagrađena tijekom braka A. i D. S., da je u predmetnu kuću ulagao i njihov sin P. S. s obitelji, da je zemlja na kojoj je kuća sagrađena bila posebna imovina pok. A. S., pa kako sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li pok. D. S. bila suvlasnica idealnog dijela kuće ili nije odbio je tužbeni zahtjev u tom dijelu primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP).

              Dakle, predmet spora u toč. I. do III. tužbenog zahtjeva je vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela tužiteljica, na temelju odredbe čl. 77. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.; dalje ZN), po kojoj nužnom nasljedniku pripada pravo da zahtjeva vraćanje darova ako je ukupna vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela.

              Među strankama nije sporno da su tužiteljice i prednik tuženice pok. P. S. nužni nasljednici pok. A. S., njihova oca, koji je za života 21. siječnja 1986. zaključio Darovni ugovor sa sinom P. S., kao daroprimateljem, kojim je prednik stranaka darovao sinu sve svoje nekretnine te mu dozvolio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

              Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica za vraćanje dara u ostavinsku imovinu iza pok. A. S. smatrajući da se isključivo u ostavinskom postupku utvrđuje vrijednost nužnog dijela, vrijednost dara, vrijednost ostavine, što se smatra darom, red umanjena i vraćanje.

              S tim u vezi, ovaj drugostupanjski sud je u svom ukidnom rješenju broj Gž-2569/10-2 od 27. veljače 2013. naveo da se pravo na povrat dara u pravilu ostvaruje u ostavinskom postupku i to nasljedničkom izjavom te da u slučaju spora zbog povrede nužnog dijela i vraćanja dara nužni nasljednik može zahtijevati samo da se u ostavinsku imovinu iza ostavitelja koji je darom povrijedio njegov nužni dio, vrati dar učinjen određenoj osobi u dijelu kojim će namiriti njegov nužni dio, što dalje znači da se takvim zahtjevom ne može osnovano zahtijevati utvrđenje prava vlasništva, izdavanje tabularne isprave i predaja u posjed, što su tužiteljice zahtijevale prvotnim tužbenim zahtjevom.

              U konkretnom slučaju ostavinski postupak iza pok. A. S. je u prekidu, a nije sporno da su tužiteljice njegove kćerke, a prednik tuženice sin, dakle da su stranke njegovi potomci, koji na temelju čl. 69. st. 1. ZN spadaju u krug nužnih nasljednika.

              Kako prema odredbi čl. 129. st. 1. ZN u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo te kako je pravo na nužni dio nasljedno pravo (čl. 70. st. 1. ZN), tako i pravo na nužni dio nasljednik stječe časom smrti iza ostavitelja, na koje pravo se mora pozvati jer ostavinski sud na njegovu povredu ne pazi po službenoj dužnosti.

              Nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo, ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje dara može se ostvariti jedino u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997.).

              U situaciji kada je ostavinski postupak u prekidu, tužiteljice jedino tužbom mogu ostvarivati svoje pravo budući da je trogodišnji rok u kojem zastarijeva zahtjev za ostvarenje prava na vraćanje dara objektivni rok i počinje teći od smrti ostavitelja.

              U čl. 1. Darovnog ugovora od 21. siječnja 1986. ostavitelj A. S. daruje sinu P. S. svoje čest. zem. 829/2, 1063, 1003/1, 1004, 986/1, 985/13, 985/12 i 985/10 upisane u z.k.ul. 301 k.o. P., čest. zem. 2033, 2076 i 2077 upisane u z.k.ul. 928 k.o. P. te čest. zem. d.611, d.613, 875/4, 875/6, 876/1, 934/14, d. 937/1, d.985/11 i 1060 upisane u z.k.ul. 453 k.o. P. u cijelosti te mu dozvoljava uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime.

              Budući da je Darovnim ugovorom pok. A. S. raspolagao cjelokupnom svojom imovinom te da su tužiteljice njegove nužne nasljednice (kćerke), to je tim ugovorom povrijeđen njihov nužni nasljedni dio, koji iznosi jednu polovicu onog dijela koji bi im pripao po zakonskom redu nasljeđivanja (čl. 70. st. 3. u vezi čl. 9. ZN), pa je osnovan njihov zahtjev da se u ostavinu iza pok. A. S. vrati dar učinjen predniku tuženice na osnovi Darovnog ugovora u 3/8 dijela, radi namirenja njihovog nužnog dijela.              

              Stoga je na temelju čl. 373. toč. 2. ZPP trebalo djelomično preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u toč. I I. i I II. izreke te odlučiti kao u toč. 2. izreke ove drugostupanjske presude.

              U toč. III Darovnog ugovora pok. A. S. sinu P. ostavlja zgradnu česticu br. 1418 (kuća i dvorište), upisanu u z.k.ul. 928 k.o. P., s tim da gleda njega i svoju majku D. S. do njihove smrti. Ukoliko se sin ne bude pridržao po članku III stav 1. tog ugovora, onda će Darovni ugovor povući i dat će onome tko ga bude gledao i uzdržavao njega i njegovu suprugu.

              Iako je čest. zgr. 1418 k.o. P. ostavljena predniku tuženice u ugovoru koji je nazvan Darovni ugovor, stipulacija kojom se ostavlja kuća i dvorište s tim da sin uzdržava oca i majku do njihove smrti upućuje da se u odnosu na tu nekretninu sadržajno radi o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju.

              Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja) do njezine smrti, a druga se strana obvezuje prenijeti joj za života – (odmah po potpisu ugovora) svu ili dio svoje imovine. Toč. III Ugovora između pok. A. S. i P. S. odgovara sadržaju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kojim je primatelj uzdržavanja prenio kuću i dvorište u vlasništvo davatelja uzdržavanja odmah, za života.

              U vrijeme kad je ugovor sačinjen (21. siječnja 1986.) takva vrsta ugovora nije bila posebno uređena ni tada važećim Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO) niti Zakonom o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71., 47/78. i 56/00.) pa se valjanost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prosuđuje na temelju općih propisa obveznog prava, pa i odredbe čl. 67. st. 1. ZOO, kojom je propisano da sklapanje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

              S obzirom da je ostavitelj kuću i dvorište prenio u vlasništvo sinu ugovorom koji u tom dijelu po svom sadržaju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, dakle dvostrano obvezni i naplatni ugovor, to se prijenos sporne nekretnine ne može smatrati darom u smislu odredbe čl. 72. ZN, iz kojeg razloga nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica kojim traže vraćanje te nekretnine u ostavinu ostavitelja zbog povrede nužnog dijela.

              Prvostupanjski sud je, kako je već kazano, odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da predmetna kuća i dvorište predstavljaju bračnu stečevinu pok. D. i A. S. pa da su tužiteljice nasljeđivanjem iza majke stekle svaka 1/8 suvlasničkog dijela te nekretnine te da je tuženica dužna trpjeti uknjižbu njihovog prava suvlasništva, uz obrazloženje da je kuća sagrađena u braku prednika stranaka, u koju je ulagao pok. P. S. sa svojom obitelj, da je zemljište na kojoj je kuća sagrađena bilo posebna imovina pok. A. S. te da se nije mogla sa sigurnošću utvrditi činjenica je li pok. D. S. bila suvlasnica ½ dijela predmetne kuće, primjenom pravila o teretu dokazivanja.

              Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika E. Š., kao sudske povjerenice Općinskog suda u Pagu, broj O-89/08, UPP/OS-107/2008 od 17. lipnja 2009., utvrđeno je koja imovina predstavlja ostavinsku imovinu iza pok. D. S. te su njezinim nasljednicima proglašene kćerke V. B., N. F. i N. K. i sin P. S., svako po ¼ dijela imovine, s tim da u ostavinsku imovinu ostaviteljice nije ušla čest. zem. 1418 k.o. P., kuća i dvorište.

              Prema odredbi čl. 232. st. 1. ZN, smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja.

              S obzirom da su tužiteljice sudjelovale u ostavinskom postupku iza smrti majke, u kojemu su proglašene nasljednicama za dio od po ¼ dijela, te da su vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju i u odnosu na sastav ostavine, a u tom postupku nije bilo spora o sastavu ostavine niti je itko od nasljednika upućen na parnicu, to ne mogu tužiteljice u ovoj parnici radi vraćanja dara zbog povrede nužnog dijela iz ostavinskog postupka iza smrti pok. oca stranaka, utvrđivati opseg ostavinske imovine pok. majke stranaka, slijedom čega je njihov zahtjev za utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu roditelja, da su nasljeđivanjem stekle suvlasništvo te nekretnine te da je tuženica dužna trpjeti uknjižbu toga prava u zemljišnim knjigama, dakle zahtjev koji je postavljen šire od samog utvrđenja sastava ostavine iza majčine smrti, neosnovan.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužiteljica kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u toč. III. i IV. izreke, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude.

              S obzirom da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, valjalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.              Uzimajući u obzir da su tužiteljice uspjele s dijelom tužbenog zahtjeva na vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela u odnosu na nekretnine darovane pravnom predniku tuženice, a da nisu uspjele sa zahtjevom za vraćanje dara u odnosu na kuću i dvorište te sa zahtjevom za utvrđenje bračne stečevine i stjecanje te uknjižbu prava suvlasništva, ocjena je ovoga suda da je uspjeh stranaka u ovoj parnici razmjerno podjednak, pa valja odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 2. ZPP).

              Kako je i prvostupanjski sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, trebalo je odbiti žalbu tužiteljica kao neosnovanu i potvrditi odluku o parničnom trošku (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

U Zadru 16. studenoga 2018.