Broj: Pž-6388/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. R., R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. u R., protiv tuženika P. B. Z. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L i p. u Z., radi isplate iznosa od 919.800,09 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i dijela rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3137/11-17 od 20. travnja 2012., 13. listopada 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3137/11-17 od 20. travnja 2012.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3137/11-17 od 20. travnja 2012. u pobijanoj točki II. izreke.

 

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 11.500,00 kn kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 919.800,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2011. do isplate po zakonom propisanoj stopi na odnose iz trgovačkih ugovora. U točki I. izreke prvostupanjskog rješenja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti kao neosnovan, dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 28.474,00 kn.

 

Iz sadržaja obrazloženja proizlazi da tužitelj tužbom potražuje isplatu iznosa od 919.800,09 kn jer pravni prednik tuženika R. B. d.d. R. u ovršnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1563/98 (kasnije poslovni broj
Ovr-1021/00) nije postupio prema rješenju o obustavi ovrhe, odnosno, jer kao banka drugoprotivnika osiguranja R. S. iz postupka osiguranja koji se vodio kod istog suda pod poslovnim brojem Ovr-1738/99 (kasnije poslovni broj Ovr-998/09) nije postupio po rješenju o obustavi postupka osiguranja te po dopisu Općinskog suda u Rijeci od 1. rujna 2009. i izvršio povrat iznosa od 919.800,09 kn na račun tužitelja, što je bio dužan učiniti.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da se odredbe čl. 182. i čl. 177. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 289/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje: OZ) koje propisuju odgovornost banke zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, odnosno odredba čl. 297. st. 6. OZ-a koja ovlašćuje predlagatelja osiguranja (tužitelja) da od banke kao dužnika protivnika osiguranja u parnici potražuje naknadu štete zbog postupanja protivno privremenoj mjeri određenoj radi osiguranja novčane tražbine odnosno protivno zabrani iz čl. 297. st. 4. i. 5. OZ-a, analogno mogu primijeniti i u slučaju kada ovršenik, odnosno protivnik osiguranja pretrpi štetu uslijed propusta banke da postupi po rješenju o obustavi ovrhe, odnosno obustavi postupka osiguranja. U svakom slučaju, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, banka odgovara i ovrhovoditelju (predlagatelju osiguranja) i ovršeniku (protivniku osiguranja) po općim načelima o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) u vezi s čl. 1062. ZOO-a. Zato nalazi da je pravna osnova tužbenog zahtjeva potraživanje s osnove naknade štete, pri čemu je tužitelj dužan dokazati nezakonitost ili nepravilnost postupanja tuženika ili njegova pravnog prednika u postupku ovrhe, odnosno osiguranja, koja mu je prouzročila štetu.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka, tijekom kojeg je izvršio uvid u sadržaj priklopljenih spisa Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1021/00 (ranije poslovni broj Ovr-1563/98) i poslovni broj Ovr-988/09 (ranije poslovni broj Ovr-1738/99), prvostupanjski sud je nespornim utvrdio:

 

- da je Općinski sud u Rijeci 23. studenoga 1998. donio rješenje o ovrsi poslovni broj
Ovr-1563/98 po prijedlogu ovrhovoditelja I. M. iz R. protiv ovdje tužitelja kao ovršenika;

- da je tom ovrhom naloženo Zavodu da novčane iznose za koje je određena ovrha (glavnica u iznosu od 83.598,59 kn, 1.895,24 kn i 141.646,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i trošak ovršnog postupka u iznosu od 4.055,00 kn) isplati ovrhovoditelju s računa ovršenika (ovdje tužitelja) koji se vodi kod Zavoda za platni promet Rijeka na račun punomoćnika ovrhovoditelja –odvjetnika R. S. koji se vodi kod R. b. d.d. R. (pravnog prednika tuženika);

- da pravni prednik tuženika u tom ovršnom postupku nije bio ovršenikov dužnik u smislu odredbe čl. 180. st. 1. OZ-a, već je u njemu sudjelovao kao banka ovrhovoditelja (ovrhovoditeljeva punomoćnika) na čiji račun je provedbom ovrhe isplaćen iznos za koji je određena ovrha;

- da je predmetna ovrha (pravomoćno) obustavljena rješenjem poslovni broj
Ovr-1021/00 od 18. lipnja 2009. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4320/09-2 od 3. rujna 2010. iz razloga jer je ovršna isprava na osnovi koje je bila određena u međuvremenu pravomoćno proglašena ništavom;

- da je ovrha u cijelosti provedena isplatom na račun ovrhovoditeljeva punomoćnika još 6. lipnja 1999., dakle, prije obustave ovrhe, pa čak i prije nego je ovršna isprava proglašena ništavom.

 

Već i slijedom utvrđenja da pravni prednik tuženika u ovršnom postupku nije bio ovršenikov dužnik nego banka ovrhovoditeljeva punomoćnika, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik ne može biti štetnik, pa stoga ni pasivno legitimiran u ovom postupku sve i da se u provedbi obustave ovrhe doista postupalo nezakonito i nepravilno, dok na temelju činjenice da je ovrha u cijelosti provedena prije obustave, izvodi daljnji zaključak da u provedbi ovrhe nije bilo propusta, odnosno nepravilnog i nezakonitog rada pravnog prednika tuženika uslijed nepostupanja po rješenju o obustavi ovrhe.

 

Glede pak odgovornosti tuženika zbog nepostupanja po rješenju o obustavi postupka osiguranja, a slijedom utvrđenog činjeničnog stanja:

 

- da je na prijedlog predlagatelja osiguranja (ovdje tužitelja) Općinski sud u Rijeci 15. rujna 1999. donio rješenje o određivanju privremene mjere kojim je naloženo pravnom predniku tuženika da drugoprotivniku osiguranja R. S. iz R. uskrati s njegova računa isplatu iznosa od 919.800,09 kn;

- da je predmetna mjera ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj
Gž-2201/99-2 od 18. svibnja 2000;

- te da je Općinski sud u Rijeci o tome obavijestio pravnog prednika tuženika dopisom od 3. prosinca 2001.,

prvostupanjski sud je zaključio da je kod takvog stanja stvari jedina obveza tuženikova pravnog prednika bila uspostaviti stanje kakvo je bilo prije provedbe privremene mjere odnosno dozvoliti drugoprotivniku osiguranja R. S. da raspolaže sredstvima na svom računu, što je i učinio, pa stoga ocjenio da je i u postupku osiguranja pravni prednik tuženika kao dužnikov dužnik postupao kako je trebao i poduzeo radnju koju je trebao poduzeti.

 

              Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, činjenica da je Općinski sud u Rijeci dopisom do 1. rujna 2009. izvijestio tuženika da bi sredstva koja su bila predmet privremene mjere trebao vratiti tužitelju kao ovrhovoditelju iz ovršnog postupka poslovni broj Ovr-1563/98 nije relevantna jer takav dopis ne predstavlja zakonsku osnovu za postupanje tuženika kao dužnika protivnika osiguranja u postupku osiguranja. Jedina obveza tuženika bila je postupiti sukladno ovršnim sudskim rješenjima, odnosno na temelju rješenja donesenih u smislu odredbe čl. 297. st.1. t. 5. OZ-a. Do vraćanja novčanog iznosa prenesenog provedbom ovrhe moglo je doći samo u postupku protuovrhe na pokretanje koje je, radi opravdanja privremene mjere, tužitelj (kao predlagatelj osiguranja) bio obvezan rješenjem o određivanju privremene mjere poslovni broj Ovr-1738/99 od 15. rujna 1999., a prvostupanjski sud je utvrdio da takvo pravomoćno rješenje suda ne postoji. Zato prvostupanjski sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu tuženika pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. O trošku postupka odlučio je primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

Protiv ove presude i točke II. izreke rješenja u kojoj je sadržana odluka o trošku tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku) te predložio drugostupanjskom sudu pobijanu presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak.

 

U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud pogrešno interpretira činjenice jer nije pravni prednik tuženika „oslobodio“ sredstva na žiro-računu drugoprotivnika osiguranja već je to učinio tuženik i to početkom 2011. godine. Kako je upravo tuženik postupio protivno uputama Općinskog suda u Rijeci on je štetnik u ovoj pravnoj stvari jer je njegovo postupanje prouzročilo tužitelju štetu u iznosu od 919.800,09 kn. Blokada sredstava trajala je sve do početka 2011. godine, nakon što je ovrha po kojoj su sredstva zaplijenjena obustavljena. Zato se i Općinski sud dopisom od 1. rujna 2009. obraća tuženiku s uputom da (blokirana) sredstva treba vratiti tužitelju što tuženik nije učinio. Uz navedeno, obustavom ovrhe ukinute su sve provedene ovršne radnje, što znači da njih više nema, pa je novac trebao biti vraćen tužitelju. U odnosu na postupak osiguranja, tužitelj ukazuje da je isti obustavljen tek rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-988/09 od 26. siječnja 2011., pa prednik tuženika koji tada više nije ni postojao nije ni mogao poduzimati određene radnje kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud, već su te radnje poduzete za postojanja tuženika, nakon što je prednik tuženika pripojen tuženiku. Tuženik je protivno nalogu suda propustio vratiti blokirana sredstva tužitelju i potpuno zanemario posljedice obustave ovrhe i ukidanja provedenih ovršnih radnji.

 

U odgovoru na žalbu, tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda u cijelosti i u bitnom istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku te da je nakon ukidanja privremene mjere jedina obveza tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika bila da više ne uskraćuje isplatu s računa drugoprotivnika osiguranja. Posebno ukazuje da rješenjem kojim je ukinuta privremena mjera na računu drugoprotvnika osiguranja nije naloženo nikakvo postupanje tuženiku u odnosu na tužitelja, već je njime tuženiku samo dano do znanja da više nije dužan uskraćivati od isplate sredstva koja su bila predmetom mjere. Dopis Općinskog suda u Rijeci od 1. rujna 2009. ne može predstavljati nalog tuženiku za bilo kakvo postupanje jer nije u zakonom propisanoj formi rješenja sa izrekom kojim se sudionicima postupka nalaže obvezujuće postupanje. Zato tuženik predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku u iznosu od 11.500,00 kn.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13; dalje: ZPP), pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je presuda prvostupanjskog suda pravilna i na zakonu osnovana.

 

Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni one na koje ukazuje žalitelj.

 

Neosnovani su žalbeni navodi da pobijana odluka ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, nije proturječna razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi na temelju kojih provedenih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, žalitelj za navedene žalbene razloge nije određeno ni naveo u čemu se sastoje.

 

Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje žalitelj ukazuje u žalbi. Za odgovornost tuženika za štetu u ovoj pravnoj stvari nije od odlučnog značaja kada je tuženik kao banka kod koje se vodio račun drugoprotivnika osiguranja istome doista omogućio slobodno raspolaganje uskraćenim novčanim sredstvima u iznosu od 919.800,09 kn, odnosno je li to doista učinio pravni prednik tuženika nakon donošenja rješenja Županijskog suda u Rijeci o ukidanju privremene mjere poslovni broj
Gž-2201/99-2 od 18. svibnja 2000. (list 30.-35. priklopljenog spisa Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-988/09 (ranije poslovni broj Ovr-1738/99)) a prema obavijesti sadržanoj u dopisu Općinskog suda u Rijeci od 3. prosinca 2001. (list 47. priklopljenog spisa Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-988/09 (ranije poslovni broj Ovr-1738/99)) ili pak tuženik nakon donošenja rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-998/09-9 od 26. siječnja 2011. o obustavi postupka osiguranja i ukidanju provedenih radnji na računu drugoprotivnika osiguranja.

 

Odlučno je samo je li tuženik ili pak njegov pravni prednik (R. b.a d.d.) kao banka kod koje se vodi(o) račun drugoprotivnika osiguranja, dakle, kao dužnikov dužnik, postupio sukladno zakonskoj obvezi koja za njega proistječe iz predmetnih sudskih odluka, a to je uspostaviti stanje kakvo je bilo prije određivanja privremene mjere, odnosno omogućiti drugoprotivniku osiguranja slobodno raspolaganje novčanim sredstvima na računu koja su mu provedbom te mjere bila uskraćena. Naime, kao što je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, to je bila jedina obveza pravnog prednika tuženika odnosno tuženika kao sudionika postupka osiguranja nakon ukidanja privremene mjere (odnosno obustave postupka osiguranja), a nije sporno da je tuženik tako postupio. Zato i ovaj sud nalazi da je u postupku osiguranja poslovni broj Ovr-1738/99 tuženik odnosno njegov pravni prednik poduzeo sve radnje koje je kao dužnikov dužnik trebao poduzeti.

 

Premda se iz sadržaja dopisa tuženika od 25. ožujka 2009. (list 9. priklopljenog spisa Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-998/09) može zaključiti da su sredstva na računu drugoprotivnika osiguranja doista ostala ustegnuta od isplate i nakon ukidanja privremene mjere 18. svibnja 2000., iako za to prema ocjeni ovog suda više nije bilo pravne osnove, a onda slijedom toga i da je upravo tuženik, i to tek nakon donošenja rješenja o obustavi postupka osiguranja od 26. siječnja 2011. omogućio drugoprotivniku osiguranja slobodnu raspoložbu tih sredstava, navedeno nikako ne znači da je tuženik ta sredstva, koji su očigledno još jedno dulje vremensko razdoblje ostala „blokirana“ na računu drugoprotivnika osiguranja (odnosno u ovršnom postupku punomoćnika ovrhovoditelja) bio dužan vratiti tužitelju zato jer je ovrha na temelju koje su bila izvorno isplaćena na predmetni račun u međuvremenu obustavljena.

 

Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik nije bio ni dužan ni ovlašten navedena sredstva vratiti tužitelju nakon obustave ovrhe i ukidanja ovršnih radnji te postupiti sukladno višekratnim dopisima Općinskog suda u Rijeci kojima poziva tuženika da izvrši povrat sredstava. Kad sud obustavi ovrhu i ukine provedene ovršne radnje, time im samo oduzima pravni značaj odnosno onemogućava im daljnje proizvođenje pravnih posljedica, ali ne poništava pravne posljedice koje su takva rješenja već proizvela. To bi u slučaju da predmetna ovrha nije bila u cijelosti provedena do trenutka obustave značilo obvezu banke da zaustavi svaku daljnju provedbu ovrhe pljenidbom i prijenosom sredstava sa računa ovršenika na račun ovrhovoditelja odnosno ovrhovoditeljeva punomoćnika, ali isključivo obvezu banke ovršenika (ovdje tužitelja) kao dužnikova dužnika, a nikako obvezu tuženika odnosno njegova pravnog prednika kao banke ovrhovoditeljeva punomoćnika. Međutim, kako je ovrha u cijelosti provedena prije obustave, to znači da su sve pravne posljedice takvog postupka već nastale prije toga, pa u tom smislu nije postojala nikakva daljnja obveza sudionika u postupku vezano za konkretni ovršni postupak.

 

Zato je pravilna ocjena prvostupanjskog suda temeljena na odredbi čl. 1045. ZOO-a i relevantnim odredbama Ovršnog zakona da na strani tuženika ne postoji odgovornost za štetu jer on u odnosu na tužitelja s obzirom na svoj položaj u ovršnom postupku ne može biti štetnik, dok je u odnosu na postupak osiguranja postupio u skladu sa zakonom.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe čl. 1045 st. 1. ZOO-a (ocijenivši da nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

I odluka o trošku postupka, pravilno je donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te obrazložena glede osnove i visine.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer ovaj sud zatraženi trošak nije našao potrebnim za vođenje parnice.

 

U Zagrebu 13. listopada 2015.