Broj: Pž-52/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Alice Pelicarić, suca izvjestitelja, i Gorane Aralice Martinović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., O., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u O., protiv tuženika E. F. S. U. O., O., kojeg zastupa punomoćnik N. Z., odvjetnik u O., radi isplate iznosa od 171.878,85 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-7/11-32 od 28. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-7/11-32 od 28. listopada 2011. u pobijanim točkama I. i III. izreke i sudi:

 

I. Ukida se platni nalog Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Pl-89/10-2 od 8. prosinca 2010. za iznos 158.201,25 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za osam postotnih poena koja teče na iznos od 97.316,25 kn od 8. listopada 2010. do isplate i na iznos od 60.885,00 kn od 8. studenoga 2010. do isplate, te za trošak platnog naloga u iznosu od 3.298,78 kn, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 18.450,00 kn u roku od osam dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan preostali tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.225,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Presudom poslovni broj P-7/11-32 od 28. listopada 2011. djelomično je održan na snazi platni nalog Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Pl-89/10-2 od 8. prosinca 2010. za iznos 158.201,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 97.316,25 kn od 8. listopada 2010. do isplate i na iznos od 60.885,00 kn od 8. studenoga 2010. do isplate, te za trošak platnog naloga u iznosu od 3.298,78 kn (točka I. izreke), djelomično ukinuo platni nalog Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Pl-89/10-2 od 8. prosinca 2010. za iznos 13.677,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke), tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.058,00 kn u roku od osam dana (točka III. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.075,00 kn (točka IV. izreke).

 

              Prvostupanjski sud je o prihvaćanju pretežnog dijela tužbenog zahtjeva odlučio na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), u vezi s odredbama čl. 21. i 22. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09), nakon provedenog dokaznog postupka, u kojemu je na temelju dokumentacije (računa, Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 26. ožujka 2009., aneksa br. 1. navedenog ugovora od 8. svibnja 2009., korespondencije među strankama, zapisnika i otkaza Ugovora o zakupu od 1. lipnja 2010.) i saslušanja stranaka  utvrdio da je između stranaka bio sklopljen Ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme od pet godina (tužitelj je bio zakupoprimac, a tuženik zakupodavac), da je uz navedeni ugovor sklopljen aneks br. 1. na temelju kojega su stranke ugovorile da će se na ime iznosa zakupoprimčevih (tužiteljevih) ulaganja u poslovni prostor za 50% umanjivati ranije ugovoreni mjesečni iznosi zakupnine, da je zakupoprimac (tužitelj) jednostranom izjavom otkazao navedeni ugovor 1. lipnja 2010. zbog poslovnih problema koji su mu nastali zbog odluke nadležnog ministarstva da više ne subvencionira privatne ugostitelje u prostorima sveučilišta, te da se do otkaza provodila spomenuta odredba aneksa o umanjivanju mjesečnih iznosa za izvršena ulaganja u adaptaciju. Dosuđeni iznosi predstavljaju neplaćenu razliku između izvršenih ulaganja koja nije pokrivena umanjenjima zakupnine do kojih bi došlo da Ugovor o zakupu nije otkazan (po računu broj 44/10), odnosno vrijednost uložene opreme – linije za pripremu hrane, perilice posuđa, stolice, stolovi i PVC plašt (po računu broj 47/10). Dio tužbenog zahtjeva u točki II. izreke odbijen je iz razloga što tužitelj svoje potraživanje za PVC plašt nije potkrijepio računom ili kakvim drugim dokazom. Odluka o troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te je precizirano za koje je radnje tužitelju dio traženog parničnog troška priznat, a za koji nije, i iz kojih razloga.

 

Protiv te odluke tuženik je pravovremeno podnio žalbu, pobijajući je sadržajno u dijelu u kojem nije uspio u sporu (u točkama I. i III. izreke), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je u ovom predmetu postupak pokrenut tužbom s prijedlogom za izdavanje platnog naloga kojim tužitelj traži plaćanje dva računa, i to računa broj 44/10 na iznos od 97.316,25 kn i računa broj 47/10 na iznos od 74.562,60 kn, nije vidljivo koje je materijalno pravo sud primijenio, odnosno, drži da je pogrešno sud primijenio odredbu čl. 369. ZOO-a o raskidu ugovora, jer tužitelj u tužbi nikad nije tražio raskid ugovora, već traži plaćanje računa za ulaganje u poslovni prostor koji je koristio. Ističe da je do prestanka poslovnog odnosa došlo isključivo voljom tužitelja, suprotno odredbama Ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog na određeno vrijeme (pet godina), te da je volja stranaka prilikom sklapanja Ugovora i Aneksa bila da ugovorni odnos traje dulje vrijeme, pa je upravo iz tog razloga tuženik kao vlasnik prostora pristao na to da se za vrijednost tužiteljeva ulaganja u zakupljeni prostor kompenzira kroz 50% umanjene iznose mjesečnih zakupnina, što se i izvršavalo (da je tuženik htio sam adaptirati prostor, sam bi financirao adaptaciju). Jednostrani otkaz Ugovora o zakupu sklopljenog na određeno vrijeme tuženik drži nezakonitim i suprotnim Zakonu o zakupu poslovnog prostora, jer prema odredbi čl. 23. tog Zakona takav ugovor sklopljen na određeno prestaje istekom vremena na koje je sklopljen, a otkaz je zakupcu dopušten samo u iznimnim slučajevima, taksativno predviđenima u čl. 28. i 29. tog Zakona, o kojima ovdje nije riječ. Tužitelj je svoj jednostrani otkaz utemeljio na poslovnim problemima uzrokovanima odlukom nadležnog ministarstva, koja je dovela do znatnog smanjenja prometa njegove ugostiteljske djelatnosti. Te je probleme prvostupanjski sud podveo pod odredbu čl. 369. st. 1. ZOO-a, tj. pod izvanredne i nepredvidive okolnosti zbog kojih bi tužitelj mogao zatražiti raskid ugovora, međutim, niti je to tužitelj tražio, niti je ispunio pretpostavke za traženje raskida (obavijest druge strane čim sazna da su takve okolnosti nastupile), naprotiv, tužitelj je nakon saznanja za odluku ministarstva investirao u opremu, a tek pet mjeseci kasnije jednostrano otkazao ugovor. Ističe da je tužitelja u više navrata pozivao da preuzme opremu, što ovaj nije učinio, te da prema odredbi čl. 22. Zakona o zakupu poslovnog prostora tužitelj ima pravo odnijeti svoju ugostiteljsku opremu ili prihvatiti da mu vrijednost iste naknadi novi zakupoprimac, ali nema pravo tražiti od tuženika da mu naknadi vrijednost ugostiteljske opreme. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, ili ukinuti i vratiti prvostupanjskome sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

              Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je ona nepravilna i nezakonita u pobijanom dijelu, jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Predmet spora je isplata novčanih iznosa koji predstavljaju razliku troškova ulaganja utužen računom broj 44/10 (79.118,90 kn + PDV) i po računu broj 47/10 (74.562,60 + PDV) koji se odnosi na ugostiteljsku opremu koja je u vlasništvu tužitelja, koji ju je kao raniji zakupoprimac ugradio u zakupljeni prostor, a koju tuženik, raniji zakupodavac, drži u posjedu te ju je dao u najam trećoj osobi.

 

Nije sporno da su tužitelj (ranije pod tvrtkom Ž. d.o.o., O.) kao zakupoprimac i tuženik kao zakupodavac 26. ožujka 2009. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora, i to na pet godina (tj. na određeno vrijeme), a nesporno je i da su 8. svibnja 2009. sklopili Aneks br. 1. tom Ugovoru (list 18. spisa), kojim su između ostalog ugovorili i da će se ulaganja u građevinsku adaptaciju zakupljenog prostora, a prema obostrano usuglašenom troškovniku od 30. travnja 2009. u iznosu od 167.276,25 kn priznati zakupoprimcu (ovdje tužitelju) na način da će se iznos zakupnine iskazan na račun za sljedeći mjesečni zakup umanjiti za 50% iznosa na ime uloženog iznosa u troškove adaptacije sve do otplate ukupne svote ulaganja.

 

S obzirom na navedeno, u pravu je tuženik kada tvrdi da je bitan sastojak njihova ugovornog odnosa bio u tome da se učinjena ulaganja pokriju kroz smanjenje zakupnine. Tužitelj je nesporno taj koji je dopisom od 1. lipnja 2010. (list 45. spisa) jednostrano izjavio da ugovor otkazuje, pozivajući se na vlastite poslovne probleme koje nije uzrokovao tuženik, već su oni posljedica odluke nadležnog ministarstva da prestane subvencionirati privatne ugostitelje u fakultetskim kantinama, što je dovelo do znatnog smanjenja tužiteljeva ugostiteljskog prometa. U tom dopisu nije navedena zakonska osnova koja bi tužitelju davala pravo na takav postupak u opisanoj situaciji, odnosno pravo na otkaz ugovora.

 

Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je ona donesena na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i 4. ZOO-a u vezi s odredbama čl. 21. i 22. Zakona o zakupu poslovnog prostora.

 

Osnovano se tuženik u žalbi poziva na to da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 369. ZOO-a. Naime, navedena odredba tiče se situacije u kojoj netko zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti od suda, a taj bi zahtjev morao izričito ili sadržajno proizlaziti iz same tužbe, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

Naime, u ovom predmetu tužitelj je samo podnio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, i to na temelju računa koji glase na novčane iznose, a sud je tome prvo udovoljio u cijelosti izdavanjem rješenja o ovrsi, a nakon prigovora i provedenog postupka održanjem na snazi pretežnog dijela tog platnog naloga, ocijenivši da je tužitelj računima u pretežnom dijelu dokazao da je nabavio predmetne uređaje i po kojoj ih je cijeni nabavio.

 

Valja naglasiti da je poslovni odnos između stranaka prema navodu samog tužitelja prestao tužiteljevim jednostranim otkazom Ugovora o zakupu sklopljenog na određeno vrijeme, a ne na način da je tužitelj od suda zahtijevao raskid tog ugovornog odnosa. Tuženik ne osporava činjenicu tužiteljeva otkazivanja ugovora, ali ukazuje na nezakonitost takvog postupka, iz čega posredno proizlazi i tuženikovo osporavanje svakog daljnjeg prava na novčano potraživanje koje tužitelj izvodi iz činjenice takvog prestanka poslovnog odnosa, a na toj protuzakonitosti otkaza ugovora na određeno tuženik ustraje i u žalbi. 

 

S obzirom na to, ne ulazeći u ocjenu pitanja jesu li poslovni problemi tuženiku uzrokovani odlukom nadležnog ministarstva svojevrsna viša sila, prvostupanjski je sud pogrešno navedenu situaciju podveo pod odredbu čl. 369. ZOO-a, jer tužitelj nije zahtijevao da se zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, a zbog kojih bi ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ugovor izmijeni ili raskine, nego je otkazao ugovor o zakupu na određeno vrijeme, koji iz takvog razloga uopće nije zakonski predviđen ni moguć.

 

Naime, ni iz povezivanja odredbe čl. 369. ZOO-a s odredbama čl. 21. i 22. Zakona o zakupu poslovnog prostora ne bi proizlazila dužnost tuženika da tužitelju plati dosuđene novčane iznose. Iz odredbe čl. 21. navedenog zakona, na koju se pozvao prvostupanjski sud, proizlazi samo da zakupnik nakon prestanka zakupa ima pravo odnijeti uređaje koje je ugradio u poslovni prostor, ako se time ne oštećuje poslovni prostor. To znači da je tužitelj eventualno mogao zahtijevati da mu tuženik omogući odnošenje uređaja (što nije dokazao da je učinio, a tužiteljeve tvrdnje da je to učinio tuženik je tijekom postupka osporavao), odnosno tužitelj je eventualno mogao tvrditi i dokazivati da odnošenje ugrađenih uređaja ne bi bilo moguće bez oštećivanja poslovnog prostora (što također nije učinio), ali nije bio ovlašten odmah, bez prethodnog ispunjenja navedenih preduvjeta, zahtijevati isplatu cijene tih uređaja, jer za zahtijevanje takve isplate nema zakonskog uporišta.

 

Ako je tužitelj imao namjeru potraživati utužena novčana sredstva primjenjujući neki drugi pravni institut (npr. prema pravilima stjecanja bez osnove ili naknade štete), tada je tužbeni zahtjev trebao postaviti na taj način, i dokazivati da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta, no ni to nije učinio, tj. odabrao je sasvim pogrešan pravni put u namjeri ostvarivanja svojih navodnih potraživanja. Slijedom toga sud iz tako postavljenog tužbenog zahtjeva, čak ni polazeći od samog sadržaja, ne bi mogao donijeti odluku kojom se zahtjev prihvaća, a da ta odluka bude utemeljena na nekoj zakonskoj odredbi.

 

To znači da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 369. st. 1. ZOO-a kada je u pobijanom dijelu presude održao na snazi platni nalog u iznosu od 158.201,25 kn sa zateznima kamatama i troškovima platnog naloga, te je slijedom toga pogrešno odlučio i o troškovima parničnog postupka, koje je, s obzirom na to da je ocijenio da je tužitelj uspio s 90% u postupku, u cijelosti dosudio tužitelju.

 

Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti kao u izreci ove presude.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer je tuženik u cijelosti uspio u parnici. Tuženikov potreban i zatražen trošak sastoji se od troškova prvostupanjskog postupka sadržanih u troškovniku (list 71. spisa) u ukupnom iznosu od 18.450,00 kn, a sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09), i to 250 bodova za sastav prigovora protiv platnog naloga (Tbr. 8. t. 1.), četiri puta po 250 bodova za sudjelovanje na raspravama 17. veljače 2011., 11. svibnja 2011., 9. lipnja 2011. i 18. listopada 2011., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, ili su na njima izvodili dokazi saslušavanjem svjedoka (Tbr. 9. t. 1.), kao i tri puta po 62,5 boda (25%, prema Tbr. 8. t. 3.) za sastav ostalih podnesaka (od 4. ožujka 2011., 9. svibnja 2011. i 2. rujna 2011.) i 62,5 boda (25% prema Tbr. 9. t. 5.) za sudjelovanje na ročištu 24. ožujka 2011., koje je odgođeno prije početka raspravljanja. Ukupno je za opravdano zatražene troškove odvjetnika tuženiku priznato 1500 bodova, odnosno 15.000,00 kn (Tbr. 50.), što uvećano za PDV (Tbr. 42.) po stopi od 23%, koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svih navedenih radnji, iznosi sveukupno 18.450,00 kn. Tuženika je valjalo odbiti za dio troška navedenih podnesaka i ročišta koji je zahtijevao po punoj tarifi (250 bodova), iako je s obzirom na prethodno izložene tarifne brojeve i vrstu tih ročišta i podnesaka imao pravo tražiti samo 25% iznosa, odnosno 62,5 bodova po podnesku ili zastupanju, slijedom čega je odbijen za preostali zatraženi iznos od ukupno 9.225,00 kn. Tuženik nije potraživao naknadu troška sudskih pristojbi i žalbe.

 

U Zagrebu 14. listopada 2015.