Broj: Gž-2284/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Nediljke Radić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. E., iz S., zastupane po Odvjetničkom društvu M., S., protiv tuženika M. D., iz S., zastupanog po punomoćniku V. L. i dr., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pi-475/2 od 21. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pi-475/2 od 21. travnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila obvezati tuženika na isplatu iznosa od 50.000 Euro u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju poslovne banke u mjestu plaćanja na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 21. svibnja 2003. godine do isplate i troškovima postupka (točka I. izreke).

 

Ujedno je obvezana tužiteljica naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 101.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Rješenjem je odbačen prijedlog tužiteljice za oslobađanje od obveze plaćanja sudskih pristojbi.

 

Protiv ove odluke žali se tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 50.000 Euro/kn temeljem Izjave ovjerene kod javnog bilježnika dana 21. svibnja 2002. (dalje: Izjava), a koj iznos da je tuženiku pozajmio njen pokojni brat J. P. dana 1. siječnja 2002. sa rokom vraćanja do 20. svibnja 2003. a kojega je ona naslijedila po rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-2437/02 od 28. ožujka 2003.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica nasljednica pok. J. P. temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-2437/02 od 28. ožujka 2003.;

 

- da je tuženik potpisao Izjavu i ovjerio potpis kod javnog bilježnika dana 21. svibnja 2002., a kojom izjavljuje da je od J. P. pozajmio iznos od 50.000 Euro, u kunskoj protuvrijednosti, bez kamata, dana 1. siječnja 2002. sa rokom vraćanja do 20. svibnja 2003.;

 

- da je predmetna Izjava neistinita jer da na Novu godinu 2002. nije bilo zajma između tuženika i pok. P. već da se radi o iznuđenoj izjavi povodom ranijih dužničko-vjerovničkih odnosa proizašlih iz ugovora o zajmu iz 1995. kada je tuženik pozajmio od pok. P. iznos od 18.000 DEM uz mjesečnu kamatu od 6% osnovom kojeg zajma je u sljedećih pet godina vratio ukupno 100.000 DEM što da je razvidno iz iskaza tuženika te i iskaza svjedoka B. Đ. i T. D., a na potpisivanje koje Izjave da je nećak pok. P., M. E. došao u uniformi pripadnika specijalne policije, dok se pok. P. nalazio u bolnici, i odveo tužnika kod javnog bilježnika;

 

- da svjedok M. E. nije potvrdio primopredaju iznosa od 50.000 Euro iako je upravo on bio nazočan kod javnog bilježnika potpisivanju Izjave jer se P. nalazio u bolnici dok je naprotiv, iskazao da su se u bolnici tuženik i pok. P. suglasili o iznosu duga čime taj svjedok ustvari potvrđuje da 1. siječnja 2002. nije bilo nikakvog zajma; da je svjedok V. B. iskazao da je tijekom obavijesnog razgovora sa tuženikom doznao da on vraća M. E. kamate.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je dokazano da je tuženik isplatio pozajmljeni iznos od 18.000 DEM, dok da je Izjava neistinita pa time ne predstavlja valjan osnov za isplatu.

 

Takovo utvrđenje i zaključak prihvaća i ovaj žalbeni sud. Ovo stoga jer predmetna Izjava ne predstavlja Ugovor o zajmu, tijekom postupka nije dokazana primopredaja novca 1. siječnja 2002. dok je sa visokim stupnjem vjerojatnoće dokazano postojanje ranijeg usmenog ugovora o zajmu sa zelenaškom kamatom.

 

U odnosu na žalbene navode tužiteljice glede ocjene iskaza svjedoka od strane prvostupanjskog suda, za navesti je da je sud prvog stupnja dao svoje razloge za danu ocjenu te da nije smatrao da bi nazočnost svjedoka E. u uniformi prigodom potpisivanja Izjave izazvala kod tuženika toliki strah da bi isti samo zbog toga potpisao Izjavu.

 

Naprotiv, sud prvog stupnja iznosi i ocjenjuje i iskaz svjedoka E. koji nigdje ne izjavljuje da je došlo do primopredaje novca već isti iskazuje da se radilo o usaglašavanju postojanja duga čime upravo potkrjepljuje iskaz tuženika da dana 1. siječnja 2002. nije bilo nikakvog zajma kako se to navodi u Izjavi.

 

Nadalje, upravo iz iskaza svjedoka B. Đ. proizlazi da je isti nazočio primopredajama povrata pozajmljenih iznosa od strane tuženika pok. P. u razdoblju dok je bio zaposlen kod tuženika a to je sve prije navodne pozajmice 1. siječnja 2002. (list 32 spisa).

 

Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužiteljica tvrdi da je 1. siječnja 2002. tuženik pozajmio od pok. P. 50.000 Euro/kn da bi sada u žalbi tvrdila da je između njih sačinjen usmeni ugovor o zajmu te da zbog činjenice smrti pok. P. nije moguće utvrditi pravu volju ugovornih stranaka čime zapravo sama dovodi u pitanje opstojnost svojih tvrdnji.

 

Inače, pismeno kao dokaz, pa tako i predmetna Izjava nije apsolutni dokaz postojanja neke činjenice niti je potrebno prethodno istu formalno osporavati u smislu podnošenja tužbe za utvrđenje ništavosti iste ili podnošenja kaznene prijave za iznudu ili prijetnju ili drugo već se isto ocjenjuje u ovom postupku kao prethodno pitanje.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da kritične prigode 1. siječnja 2002. nije došlo do primopredaje novca pa tako i ovaj sud smatra da Izjava ne predstavlja valjan dokaz o postojanju ugovora o zajmu na iznos od 50.000 Euro/kn sukladno odredbi članka 557. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) a kojega je za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11).

 

Sud je prvog stupnja proveo potpuno i svestrano dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka te je dao uvjerljivu ocjenu svih izvedenih dokaza pa se radi nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti upućuje na razloge suda prvog stupnja.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat.

 

Glede prijedloga za oslobađanje od obveze plaćanja sudskih pristojbi tužiteljica uz tužbu nije dostavila potvrdu o imovnom stanju već obavijest o mirovini što nije sukladno odredbi članka 172. i 173., tada važećih, ZPP-a.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti i potvrditi presudu i rješenje u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 12. studenog 2015.