Broj: Gžx-257/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr.sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja - protutuženika 1. I. M. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Z. H. i T. V. Đ., odvjetnicima u Z. i 2. V. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po ocu I. M., tuženiku 1. protiv tuženika - protutužitelja J. N. iz P., zastupanog po punomoćnicima I. R. i V. G. K., odvjetnicima u S., radi vraćanja nekretnine, naknade štete, isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Supetru broj P-473/07 od 9. prosinca 2013.,  u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja - protutuženika, odbija se žalba tuženika - protutužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Supetru broj P-473/07 od 9. prosinca 2013. u:

 

- točki I. izreke, kako u dijelu kojim je tuženiku - protutužitelju naloženo tužiteljima –protutuženicima 1. i 2. predati u posjed nekretninu upisanu u z.u. broj 1755 K.O. P. koja u naravi predstavlja kuću sagrađenu na k.č.br. 206, tako i u dijelu kojim su obvezani tužitelji - protutuženici 1. i 2. na ime izvršenih ulaganja u predmetnu kuću naknaditi tuženiku - protutužitelju iznos od 123.492,41 kunu,

 

- točki IV. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Supetru broj P-473/07 od 9. prosinca 2013. u točkama II. i V. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom naloženo tuženiku -protutužitelju predati tužiteljima –protutuženicima 1. i 2. u posjed nekretnine upisane u z.u. 1755 k.o. P. koja u naravi predstavlja kuću sagrađenu na k.č.br. 206. Ujedno su tužitelji – protutuženici 1. i 2. na ime izvršenih ulaganja u predmetnu kuću obvezani naknaditi tuženiku - protutužitelju J. N. iznos od 123.492,41 kunu. Nadalje je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena solidarna isplata iznosa od 181.387,00 kuna sa zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki III. izreke. Također je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja J. N. kojim je traženo obvezati tužitelja - protutuženika 1. I. M. na ime ispunjenja preuzete obveze sklopiti s tuženikom - protutužiteljem ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zgr. 206 z.u. 1755 k.o. P. za kupoprodajnu cijenu za  60.000 € koje obveze se tužitelj - protutuženik 1. može osloboditi isplatom iznosa od 249.818,76 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2003. do isplate (točka IV. izreke). Odlukom je o parničnom trošku odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka V. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnose obje stranke. Tužitelji - protutuženici pobijaju presudu u dijelu točke II. i III. izreke, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u  pobijanom dijelu preinači, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik - protutužitelj pobija presudu u dijelu točke II. i IV. izreke, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se protutužbeni zahtjev tuženika na isplatu izvršenih ulaganja prihvati, te da se ukine presuda u preostalom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelji - protutužitelji nisu odgovorili na žalbu tuženika - protutužitelja, dok je tuženik - protutužitelj odgovorio na žalbu tužitelja - protutuženika predloživši je odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba tužitelja - protutuženika je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika -protutužitelja osnovana.

 

Bez osnove tuženik - protutužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

U okviru žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 327. ZPP tuženik - protutužitelj neutemeljeno ukazuje da sud nije odlučio o preostalom dijelu njegovog zahtjeva za naknadom daljnjih iznosa od 126.326,35 kuna s osnove izvršenih ulaganja niti o traženim zakonskim kamata na taj iznos, iako je odlučio o isplati iznosa od 123.492,41 kunu na ime isplate uloženih ulaganja.

 

Naime, u ovom je postupku tuženik - protutužitelj podneskom od 22. ožujka 2006. (list 11 A) postavio protutužbeni zahtjev, i to glavni protutužbeni zahtjev kojim je zatražio na ime ispunjenja obveze prodati tuženiku kuću za dogovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 60.000 € koja isplata će biti izvršena realizacijom poduzetničkog kredita. Za slučaj da sud ne prihvati glavni protutužbeni zahtjev, tuženik - protutužitelj je zatražio i alternativni tužbeni zahtjev koji glasi: "Dužan je tužitelj na ime izvršenih ulaganja isplatiti tuženiku kunsku protuvrijednost iznosa od 40.000 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. lipnja 2004. kada su ulaganja završena i kojeg dana je podnesen zahtjev za ishođenje minimalnih tehničkih uvjeta".

 

Međutim, podneskom od 5. travnja 2013. (list 122-123 spisa) tuženik -protutužitelj je preinačio protutužbeni zahtjev zatraživši obvezati tužitelja - protutuženika 1. na ime ispunjenja preuzete obveze sklopiti s tuženikom J. N. ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zgr. 206 upisane u z.u. 1755 k.o. P. kupoprodajnu cijenu od 60.000 €, a koje obveze se ovaj tužitelj - protutuženik može osloboditi isplatom iznosa od 249.818,76 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. lipnja 2003. do isplate.

 

Kod podnošenja protutužbenog zahtjeva 22. ožujka 2006. tuženik - protutužitelj je kao posjednik nekretnine od kojega vlasnik traži predaju istakao prigovor retencije, dakle, prava zadržanja predmetne nekretnine sve dok mu se ne isplate izvršena ulaganja.

 

Međutim, nakon što je tuženik - protutužitelj preinačio protutužbeni zahtjev i postavio ga na način kako je to uređeno podneskom od 5. travnja 2013., prema shvaćanju žalbenog suda, on je odustao od istaknutog prigovora zadržanja odnosno retencije jer je svoj protutužbeni zahtjev postavio kao facultas alternativa budući da je u protutužbi zatražio da se tužitelju - protutuženiku 1. naloži na ime ispunjenja preuzete obveze sklopiti s tuženikom - protutužiteljem ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zgr. 206 upisane u z.u. 1755 k.o. P. za kupoprodajnu cijenu od 60.000 €a koje obveze se tužitelj može osloboditi isplatom iznosa od 249.818,76 kuna, zajedno sa zakonskom zateznim kamatama.

 

Tuženik - protutužitelj je u protutužbi  zatražio da se tužitelju - protutuženiku 1. naloži ispunjenje činidbe na ispunjenje obveze sklapanja ugovora, ali istovremeno izjavio je da je voljan umjesto te činidbe primiti neku drugu činidbu, i baš isplatu određenog novčanog iznosa. U slučaju takvog zahtjeva, sud će odlučiti o osnovanosti zahtjeva za ispunjenje činidbe i ako ga prihvati izreći će u presudi da se tuženik može osloboditi činidbe čije mu je ispunjenje naloženo ako ispuni drugu činidbu.

 

Radi se o facultas alternativa iz članka 327. ZPP. Ovom je odredbom, koja je uvedena u ZPP novelom 2003. generalizirano, slijedeći u tome doktrinu i judikaturu, ranije pravilo po kojemu je samo tužitelj koji je u tužbi zatražio da mu se dosudi stanovita stvar mogao u tužbi do zaključenja glavne rasprave, izjaviti da je voljan umjesto stvari primiti određenu novčanu svotu. Time je uređenje tzv. procesne facultas alternativae usklađeno s institutom građanskopravne facultatis alternativae (članak 308. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91 u vezi s člankom 1163. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne ovine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/05).

 

Tuženik - protutužitelj u ovom slučaju, s obzirom na konačno postavljeni protutužbeni zahtjev čiji sadržaj reproducira i u žalbi, prema tužitelju - protutuženiku 1. ima i ističe samo jedan zahtjev, a to je ispunjenje obveze na zaključenje ugovora o kupoprodaji, dok alternativna mogućnost oslobođenja obveze nije tužbeni zahtjev, već građanskopravna ponuda podvrgnuta pravilima građanskog prava. O alternativnoj mogućnosti sud ne može ni raspravljati ni odlučivati, pa ni ulaziti u ocjenu njezine adekvatnosti. Sud može tužitelja - protutuženika 1. osuditi samo na ispunjenje činidbe na koju je obvezan prema sadržaju građanskopravnog odnosa. Iako se ponuda po slovu zakona unosi u izreku presude, ona time ne gubi svoj građanskopravni značaj, ali se procesna pravila o pravomoćnosti na nju se ne odnose.

 

Sud je, međutim, obvezao tužitelje - protutuženike na ime izvršenih ulaganja u predmetnu kuću naknaditi tuženiku - protutužitelju iznos od 123.492,41 kunu bez kamate, iako takav zahtjev, nakonn preinake protutužbe, u postupku uopće nije bio postavljen. To znači da je sud presudom prekoračio protutužbeni zahtjev na način da je sudio više od onoga što je traženo.

 

Međutim, tužitelj - protutuženik nije istakao žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP (prekoračenje zahtjeva), a na taj žalbeni razlog žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). U takvim okolnostima, a imajući na umu i činjenicu da visinu troškova izvršenih ulaganja tužitelj - protutuženik 1. izrijekom u žalbi nije osporio (u žalbi se navodi "u odnosu na točku II. tužitelji se ne žale u odnosu na visinu utvrđenog iznosa od 123.492,41 kunu nego na osnovanost takve isplate"), žalbeni sud nema ovlaštenje intervenirati povodom ove bitne povrede, već mu je dužnost ispitati je li tuženik - protutužitelj doista izvršio ulaganja u predmetnu nekretninu, o čemu će u nastavku biti riječi.

 

U opisanim okolnostima nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 327. ZPP na način kako to tvrdi tuženik – protutužitelj jer sud nije bio ovlašten dosuđivati tuženiku - protutužitelju kamatu na dosuđeni iznos od 123.491,41 kunu, jednako kao ni odlučivati o daljnjem iznosu od 126.326,35 kuna budući da takav zahtjev u postupku nije niti postavljen i budući da građanskopravna ponuda ne znači (protu)tužbeni zahtjev.

 

Što se, pak, tiče prava zadržanja, odredbom je članka 286. stavka 1. ZOO/91 propisano da vjerovnik dospjelog potraživanje u čijim se rukama nalazi dužnikova stvar ima pravo stvar zadržati dok mu ne bude isplaćeno dospjelo potraživanje. U primjeni ove zakonske odredbe, žalbeni sud izražava stajalište da u situaciji kada vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim rukama se nalazi dužnikova stvar ne istakne prigovor zadržanja, sud može valjano odlučiti o zahtjevu za predaju stvari neovisno o postojanju troškova po osnovi izvršenih ulaganja.

 

U konkretnom je slučaju, prema ocjeni žalbenog suda, vjerovnik odnosno tuženik protutužitelj preinakom protutužbenog zahtjeva kako je to učinio podneskom od 5. travnja 2013. odustao od istaknutog prigovora retencije odnosno prava zadržanja, pa je sud mogao valjano odlučiti o zahtjevu tužitelja – protutuženika za predaju nekretnine bez obzira na moguće pravo retencije tuženika - protutužitelja od kojeg je on odustao zato što na pravo retencije sud ne pazi po službenoj dužnosti.

 

Jednako stajalište sud izražava i u primjeni odredbe članka 164. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP) jer u primjeni ove odredbe pošteni posjednik ima pravo i na retenciju (ius retentionis) tj. pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknade nužni i korisni troškovi. Međutim, to je samo pravo koje on može iskoristiti ili neiskoristiti, a u konkretnom slučaju žalbeni sud ocjenjuje da tuženik -protutužitelj to svoje pravo nije iskoristio jer je odustao od pozivanja na spomenuto pravo postavljanjem protutužbenog zahtjeva na način na koji je to učinio podneskom od 5. travnja 2013.

 

Predmet je, dakle, tužbenog zahtjeva predaja u posjed nekretnine upisane u z.u. 1755 k.o. P. koja u naravi predstavlja kuću sagrađenu na k.č.br. 206 k.o. P., kao i zahtjev za isplatu iznosa od 181.387,20 kuna s pripadajućom kamatom po osnovi zakupnine za razdoblje od 19. lipnja 2006. do prosinca 2007. Predmet je, pak, protutužbenog zahtjeva ispunjenje obveze sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zgr. 206 upisane u z.u. 1755 k.o. P. za kupoprodajnu cijenu od 60.000 € koje se obveze tužitelj - protutuženik može osloboditi isplatom iznosa od 249.818,76 kuna s pripadajućom kamatom. Predmet je ocjene žalbe i zahtjev koji nije postavljen, a o kojem je sud odlučio, tj. isplata izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu u iznosu od 123.492,41 kunu.

 

U postupku je utvrđeno da su pod stranke zaključile ugovor 18. lipnja 2004. kojim je utvrđeno da je tužitelj - protutuženik 1) I. M. vlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. 206 k.o. P. dao tuženiku - protutužitelju J. N. na besplatno korištenje i posjedovanje predmetnu nekretninu za razdoblje od jedne godine odnosno do 18. lipnja 2005., time da je tuženik - protutužitelj J. N. ovlašten navedenim ugovorom u predmetnoj nekretnini obavljati isključivo djelatnost svog obrta i obvezao se za vrijeme korištenja predmetne kuće plaćati potrošenu struju, vodu te komunalnu naknadu i druga slična davanja. U ugovoru nije navedeno da bi tuženik-protutužitelj J. N. bio ovlašten u predmetnu nekretninu izvršiti ulaganja bilo u svoje ime ili u ime I. M.

 

U vezi s ovim zahtjevom, sud je utvrdio da su tužitelji - protutuženici vlasnici nekretnine označene kao čest. zgr. 206 k.o. P. za ½ dijela, i da se tuženik - protutužitelj J. N. nalazi u posjedu ove nekretnine. Kako se tuženik - protutužitelj ugovorom između stranaka obvezao nakon 18. lipnja 2005. napustiti predmetnu nekretninu i kuću vratiti je u posjed tužitelja - protutuženika, što do danas nije učinio, to je sud pravilno primijenio odredbe članka 161. i 162. ZVDSP kada je prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva, pa je u ovom dijelu valjalo odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

 

Što se tiče dijela presude kojom su tužitelji - protutuženici obvezani isplatiti tuženiku - protutužitelju na ime izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu iznos od 123.492,41 kunu, a koji zahtjev nije postavljen, već je ovakvom presudom prekoračen zahtjev, ali s obzirom na činjenicu da tužitelji - protutuženici nisu istakli žalbeni razlog iz točke 12. stavka 2. članka 354. ZPP, a da sud na taj žalbeni razlog drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, valjalo je ispitati je li tuženik - protutužitelj doista izvršio ulaganja u predmetnu nekretninu u ovom iznosu koja bi mu tuženik - protutužitelj bio u obvezi isplatiti.

 

Visinu izvršenih ulaganja koja je sud ocijenio nužnim i korisnim troškovima u smislu odredbe članka 164. stavka 2. ZVDSP sud je utvrdio vještačenjem po vještaku za graditeljstvo, pa je tako utvrđeno da je tuženik - protutužitelj za uređenje prizemlja kuće uložio 72.484,26 kuna, na I. katu izvedena je AB ploča od betona C 25/30 s armiranjem armaturnom mrežu Q 335. Uporaba oplate i podupora te usijecanje utora u kamene zidove, u iznosu od 7.748,15 kuna, izvedba dvaju nužnika za uporabu veličine 2,81 + 3,03 m² ukupno 5,84 m², uključivo školjka, pisoar, umivaonik, zrcalo, držači i drugo, ukupno 30.660,00 kuna, nabavka i postavka sobnih vrata na nužnicima, uključivo dovratnici, brave i kvake 4.600,00 kuna, izvedba izolacije i struje na I. katu 8.000,00 kuna, ukupno 123.492,41 kunu. Tužitelji - protutuženici su u žalbi naveli da ne prigovaraju na iznos utvrđenih ulaganja, a  osporavaju osnovanost smatrajući da isplata ovog iznosa nema utemeljenje na pisanom obliku dogovora, a da bi usmeni dogovor bio nevažeći odnosno ništetan.

 

Žalbeni sud ne prihvaća ovakvo pravno stajalište tuženika – protutužitelja jer u primjeni odredbe članka 164. stavka 2. ZVDSP, pošteni posjednik ima pravo tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, bez obzira jesu li oni ugovoreni uopće, jesu li ugovoreni pismeno ili usmeno. U konkretnom je slučaju sud utvrdio da su se stranke sporazumjele da će tužitelj - protutuženik izvršiti upravo ove radove koje sud s pravom ocjenjuje nužnim i korisnim jer dogovore stranaka tako valja i razumjeti, posebno s obzirom i na žalbene navode kojima se visina ne osporava, a okolnost da to nisu napravili pisanim putem već usmeno ne čini njihov sporazum ništetnim. Tuženik - protutužitelj prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja poduzimao je građevinske radove na predmetnoj nekretnini za koje je od vlasnika imao dopuštenje, ali je on prekoračio granice tog dopuštenja pa je poduzimao i druge radove koje mu sud nije priznao jer ih očito ne smatra ni nužnim ni korisnim. Zbog tih je razloga žalbu tužitelja - protutuženika u ovom dijelu valjalo odbiti.

 

Što se, pak, tiče zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora, sud je odbio ovaj zahtjev polazeći od činjenice da je u postupku utvrđeno pravo tuženika - protutužitelja kao vjerovnika dospjelog potraživanja u čijim su rukama nalazi dužnikova stvar da zadrži u posjedu predmetnu nekretninu dok mu ne bude isplaćeno potraživanje, pa je temeljem odredbe članka 286. stavka 1. ZOO/91 odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da zbog prigovora retencije tužitelj - protutuženik nema pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora.

 

Međutim, kako je tuženik - protutužitelj odustao od svog prigovora retencije valja smatrati da takav prigovor zapravo nije ni postavljen, pa tužitelji - protutuženici imaju pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora prema općim pravilima obveznog prava. Ali sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio visinu zakupnine niti se bavio pitanjem osnovanosti i visine ove štete, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je u ovom dijelu valjalo ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje temeljem odredbe članka 370. ZPP.

 

U nastavku će postupka sud dopuniti činjenično stanje u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnog poslovnog prostora na način ukazan ovim rješenjem te će ponovno odlučiti o njegovoj osnovanosti.

 

Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je ukinuta i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana za ishod postupka (arg. iz članka 154. stavka 1. ZPP) koji u opisanim okolnostima za sada još nije poznat.

 

U Splitu 9. prosinca 2015.