Baza je ažurirana 21.10.2024.
zaključno sa NN 102/24
EU 2024/2679
Broj: Rev 15/12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. P. iz R., kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u R., 2. M. P.1 iz R., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., 3. M. P.2 iz R., kojeg zastupaju punomoćnici B. G. i M. S., odvjetnici u R., protiv tuženika 1. L. R. d.d., R., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R. i 2. C. o. d.d., Z., Filijala R., kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured B. Š., T. Z.-J. i A. J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvo i drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3982/2011-2 od 14. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-618/08 od 1. prosinca 2010., u sjednici održanoj 16. prosinca 2015.,
p r e s u d i o j e
Revizija prvotuženika L. R. d.d. u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3982/2011-2 od 14. rujna 2011. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-618/08 od 1. prosinca 2010. u toč. 1., 2., 4. i 5. izreke odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e
I. U ostalom dijelu revizija prvotuženika L. R. d.d. u odnosu na trećetuženika M. P.2 kao i u odnosu na troškove parničnog troška odbacuje se kao nedopuštena.
II. Revizija drugotuženika C. o. d.d. odbacuje se kao nedopuštena.
III. Odbija se zahtjev prvotužitelja A. P., drugotužiteljice M. P.1 i trećetužitelja M. P.2 za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tuženicima solidarno isplatiti prvotužitelju A. P. 171.404,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. listopada 2007. do isplate, drugotužiteljici M. P.1 171.052,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. listopada 2007. do isplate, te trećetužitelju M. P.2 53.543,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. listopada 2007. do isplate. Isto tako naloženo je prvotuženiku L. R. d.d. prvotužitelju A. P. isplatiti 71.890,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u toč. 4. izreke, drugotužiteljici M. P.1 71.742,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u toč. 5. izreke, te trećetužitelju M. P.2 22.456,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. listopada 2007. do isplate. U toč. 7., 8. i 9. izreke s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva svi tužitelji su odbijeni za iznose pobliže opisane u tim točkama izreke. Nadalje je naloženo tuženicima da solidarno naknade prvotužitelju i trećetužitelju parnični trošak u iznosu od 51.779,71 kn (toč. 10. izreke), a drugotužiteljici 37.722,13 kn (toč. 11. izreke).
Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe drugotužiteljice M. P.1 i trećetužitelja M. P.2, kao i tuženika L. R. d.d. i C. o. d.d. kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6., 10. i 11. izreke.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6., 10. i 11. izreke prvotuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik je predložio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da usvoji reviziju, pobijanu presudu preinači, podredno istu ukine te predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje. Prvotuženik je tražio trošak revizije.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. 1., 2., 3., 10. i 11. drugotuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Drugotuženik je tražio trošak revizije.
U odgovoru na revizije tuženika tužitelji su predložili iste odbiti kao neosnovane. Tužitelji su zatražili trošak odgovora na reviziju.
Revizija prvotuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena, dok je revizija drugotuženika nedopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.
Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Slijedom izloženog, revizija prvotuženika protiv pobijane presude u odnosu na trećetužitelja M. P.2 nije dopuštena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na njega iznosi 76.000,00 kn (53.543,04 kn + 22.456,96 kn). Naime, za taj iznos je zahtjev trećetužitelja prema prvotuženiku L. R. d.d. prihvaćen, a isti ne prelazi iznos od 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP).
Što se tiče revizije drugotuženika, treba reći, da je pobijanim presudama u odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev prvotužitelja prihvaćen za iznos od 171.404,65 kn, za drugotužiteljicu za iznos od 171.052,31 kn, a za trećetužitelja 53.543,04 kn. Prema tome, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude niti za jednog od tužitelja ne prelazi cenzus od 200.000,00 kn za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.
Oba tuženika revizijom pobijaju i odluku o troškovima postupka. Naime, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je tuženike obvezao na naknadu troškova postupka – toč. 10. i 11. izreke prvostupanjske presude.
O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku i u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.
Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da u odnosu na odluku o troškovima postupka nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP za dopuštenost revizije, kako one iz čl. 382. st. 1. ZPP tako ni one iz čl. 382. st. 2. ZPP, a kod činjenice da je ista podnesena protiv rješenja o parničnim troškovima sadržanim u presudi, a koje rješenje ne spada u rješenje o kojem govori odredba čl. 400. st. 1. ZPP.
Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke rješenja.
Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje spora – čl. 166. u vezi čl. 155. ZPP (toč. III. izreke).
U preostalom dijelu pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Prvotuženik u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP citirajući zakonski tekst navedene odredbe, ali pritom određeno ne navodi u čemu se ista sastoji. Stoga, sukladno odredbi čl. 392.a ZPP taj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.
Navodi revizije kojima prvotuženik preocjenjuje izvedene dokaze i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbi čl. 385. ZPP, nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je sada pok. M. P.1 (prednik tužitelja) 24. kolovoza 2007. doživio nezgodu na radu kod prvotuženika u kojoj je smrtno stradao prilikom obavljanja poslova vozača viličara,
- da je sada pok. M. P.1 tada obavljao poslove iskrcaja paketa drva iz kamiona na otvoreni skladišni prostor viličarom kojom prilikom je, nakon što je četvrti paket već bio spušten na treći, došlo do urušavanja složenih paketa te su daske skliznule i pogodile ga u glavu, a pritom nije bio nazočan organizator rada (djelatnik tuženika M. Č.), već su stabilnost složaja kontrolirali M. P.2 i S. S.,
- da je organizator rada M. Č. bio dužan organizirati taj posao, rukovoditi zaposlenim osobljem, usmjeravati njihov rad, kontrolirati stabilnost složaja paketa, prekinuti rad ako se teret ne kontrolira i biti nazočan cijelo vrijeme prilikom slaganja paketa.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju obzirom je djelatnik prvotuženika M. Č. morao biti nazočan pri obavljanju tog posla i kontrolirati stabilnost složenih paketa, a što je u konkretnom slučaju izostalo, da je do štetnog događaja došlo uslijed propusta u organizaciji procesa rada na strani prvotuženika kao poslodavca. Pritom nižestupanjski sudovi ocjenjuju da ne postoji doprinos M. P.2 nastanku štetnog događaja budući nije dokazano da bi do padanja paketa drva došlo zbog nepravilnog rukovanja viljuškarom od strane istog, već upravo zbog nenazočnosti organizatora rada M. Č. obavljanju predmetnog posla sukladno čl. 71. Pravilnika o zaštiti na radu u svezi čl. 23. Pravila zaštite na radu pri utovaru i istovaru tereta, što predstavlja propust u organizaciji procesa rada, a za što je odgovoran protutuženik kao poslodavac.
I prema ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice djelomično, u odnosu na prvotuženika, prihvatili.
Odredbom čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan naknaditi mu štetu po općim propisima obveznog prava.
Člankom 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 56/96 – dalje: ZZR), propisano je da poslodavac odgovora radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava, dok je čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) propisano oslobođenje od odgovornosti u slučaju kada počinjena šteta potječe od više sile, radnje oštećenika ili treće osobe koje on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Sukladno citiranim zakonskim odredbama, poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete rada da može obavljati poslove koji su mu povjereni na siguran način, a u suprotnome odgovara radniku za nastalu štetu i to bez obzira na krivnju, s time da se odgovornosti može osloboditi samo ako dokaže da je šteta nastala krivnjom radnika ili treće osobe odnosno djelovanjem više sile, a kako je to uostalom pravilno zaključio drugostupanjski sud.
Stoga, polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je prvotuženik kao poslodavac odgovoran prvotužitelju i drugotužiteljici za štetu proizišlu iz predmetnog štetnog događaja. Naime, nije sporno da organizator rada (djelatnik poslodavca M. Č.) nije bio prisutan obavljanju poslova istovara paketa drva viličarom koje je obavljao sada pok. M. P.1 i da nije kontrolirao stabilnost složaja paketa drva te je došlo do njihovog urušavanja, a što je bio dužan sukladno čl. 71. Pravilnika o zaštiti na radu u svezi s čl. 23. Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta.
U takvoj situaciji pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je došlo do propusta organizacije procesa rada uslijed kojeg je došlo do predmetnog štetnog događaja i da stoga postoji odgovornost poslodavca (prvotuženika), time da ne postoji doprinos M. P.1 nastanku štetnog događaja. Naime, ponovljenim sada revizijskim navodima, da je do štetnog događaja došlo iz razloga jer je M. P.1 kritične zgode iskočio iz viljuškara, radi čega je isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, odnosno da postoji njegov doprinos u većoj mjeri, jer da prilikom napuštanja viljuškara nije postupio u skladu s Pravilnikom o zaštiti na radu, nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice u odnosu na prvotuženika (djelomično) prihvaćen. To iz razloga jer je drugostupanjski sud pravilno ocijenio takve žalbene navode neosnovanim i za to je dao jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud.
Jednako tako, i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da ne postoje pretpostavke iz čl. 1067. ZOO za oslobođenje, odnosno djelomično oslobođenje prvotuženika od odgovornosti. Prema tome, niti pozivanje prvotuženika na odluku ovog suda broj Rev 3030/94 od 27. rujna 1997. ne može istog dovesti u povoljniju pravnu situaciju.
Konačno, suprotno navodima revizije prvotuženika, u odnosu na prvotužitelja i drugotuželjicu materijalno pravo iz čl. 1101. i čl. 1093. ZOO je pravilno primijenjeno.
Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju prvotuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 16. prosinca 2015.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.