Broj: Revt 19/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. P. d.d., OIB: ..., iz D., kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P., P. i K. d.o.o. u Z., protiv tuženika M. d.d., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 5.881.383,78 kuna po tužbi i radi isplate iznosa od 5.808.511,37 kuna po protutužbi, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5015/10-4 od 15. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5475/01 od 8. siječnja 2010., u sjednici održanoj 13. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja H. P. d.d.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku-protutužitelju platiti tužitelju-protutuženiku iznos od 5.881.383,78 kuna zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos od 30. lipnja 2002. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 76/96), od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 72/02, 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena i to na iznos od 1.514.417,38 kuna od 1. kolovoza 2001. do isplate, na iznos od 1.040.436,07 kuna od 1. kolovoza 2001. do isplate, na iznos od 762.502,42 kuna od 1. studenoga 1998. do isplate, na iznos od 1.357.737,41 kuna od 31. prosinca 1999. do isplate, na iznos od 668.890,50 kuna od 31. srpnja 2000. do isplate i na iznos od 573.400,00 kuna od 15. ožujka 2001. do isplate (stavak I/I izreke) te kojim se nalaže tuženiku-protutužitelju da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena u roku od 15 dana (stavak I/II izreke). Stavkom II izreke naloženo je tužitelju-protutuženiku da plati tuženiku-protutužitelju iznos od 3.841.507,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do 30. lipnja 2002. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. srpnja 2008. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je bila na snazi zadnjeg dana polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena i to na iznos od 3.463.675,83 kuna od 1. kolovoza 2000. do isplate i na iznos od 377.831,56 kuna od 1. lipnja 2000. do isplate, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti odluke. Stavkom III izreke odbijen je tuženik-protutužitelj s dijelom protutužbenog zahtjeva iznad dosuđenog za iznos od 1.867.004,11 kuna dok je stavkom IV izreke tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 966.138,25 kuna u roku od osam dana po pravomoćnosti odluke.

 

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena tužiteljeva žalba i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.829.566,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.040.436,07 kuna teku od 1. kolovoza 2001., na iznos od 1.357.737,41 kuna od 31. prosinca 1999., na iznos od 668.890,50 kuna od 31. srpnja 2000. do isplate i na iznos od 726.502,42 kuna od 1. studenoga 1998. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.

 

Rješenjem suda drugog stupnja pod stavkom I izreke djelomično su prihvaćene tužiteljeva i tuženikova žalba te je ukinuta presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.087.817,38 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 1.514.417,38 kuna teku od 1. kolovoza 2001. te na iznos od 573.400,00 kuna od 15. ožujka 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena te pod stavkom II., III. i IV. izreke presude i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak dok je stavkom II izreke određeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj oduci.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. ZPP-a jer nije ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja, napose da je kontradiktoran zaključak drugostupanjskog suda da je zbog neurednog plaćanja tužitelja, potrebe izvođenja naknadnih radova, viškova radova i izmjene projektne dokumentacije u tijeku izvođenja radova, tuženik došao u zakašnjenje s izvođenjem radova, zbog čega tužitelju ne pripada pravo potraživati ugovornu kaznu, obzirom da u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja nije utvrđeno koji su radovi izvedeni i u kojem opsegu odnosno kolika je vrijednost izvedenih radova. U odnosu na potraživanje s naslova izmakle dobiti tužitelj ukazuje da nižestupanjski sudovi nisu na zakonit i pravilan način utvrdili postojanje naknadnih radova, njihov opseg niti rokove plaćanja sve kako bi mogli donijeti zaključak o nepravodobnosti plaćanja te da nisu utvrdili postojanje naloga tužitelja za izvođenjem naknadnih radova bilo u vidu aneksa odnosno naloga sadržanima u građevinskom dnevniku za izvođenjem naknadnih radova dok u odnosu na zahtjev za isplatom zateznih kamata na neiskorišteni iznos avansa tužitelj navodi da tuženik nije izveo radove i iskoristio cijeli iznos avansa u ugovorenom roku zbog čega je neosnovan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada pravo zateznu kamatu na neiskorišteni iznos avansa od isteka ugovorenog roka za izvođenje radova.

 

Na takve prigovore revidenta treba, prije svega, reći da obrazloženje pobijane drugostupanjske kao i prvostupanjske presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa stanjem odnosno dokazima u spisu te ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika zbog čega presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Stoga suprotno tvrdnji tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

Navodi revizije koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Međutim, treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog stanja pa navodi revizije koji se odnose na taj razlog nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatom novčane tražbine u ukupnoj svoti od 3.829.566,40 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na temelju tri ugovora o građenju zaključenih sa tuženikom i to s naslova zateznih kamata na neiskorišteni dio avansa, ugovorne kazne prema sva tri ugovora o građenju i naknade materijalne štete s naslova izmakle koristi o kojem dijelu tužbenog zahtjeva je drugostupanjskom presudom pravomoćno odlučeno, dok je u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s naslova preplaćenih radova izvedenih od strane tuženika te protutužbenog zahtjeva tuženika za isplatom tražbine u ukupnoj svoti od 5.808.511,37 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka s naslova naknadno izvedenih radova prema sva tri ugovora o građenju, naknade štete s naslova izmakle koristi zbog raskida ugovora, troškova uzrokovanih neredovitim plaćanjima prema okončanim obračunima, dospjelih zateznih kamata zbog neredovitog plaćanja i troškova rada na okončanim obračunima prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da su stranke, tužitelj, kao naručitelj i tuženik, kao izvoditelj radova zaključili tri ugovora o građenju i to:

 

- Ugovor broj ... od 17. lipnja 1998. (dalje; Ugovori) za radove sanacije i rekonstrukcije depandansa O.-k. h. P. za koji je ugovorena cijena radova iznosila 15.212.452,30 kuna, a rok završetka radova iznosio je 120 kalendarskih dana,

 

- Ugovor broj ... od 7. rujna 1998. za radove sanacije i rekonstrukcije bazena te je ugovorena cijena radova iznosila 8.146.021,40 kuna, a rok završetka radova 70 dana,

 

- Ugovor broj ... od 25. siječnja 1999. za radove dogradnje recepcije i gospodarskog ulaza depandanse te je ugovorena cijena radova iznosila 812.136,69 kuna, a rok završetka radova iznosio je 50 dana,

 

- da u svim Ugovorima ugovorena cijena radova podrazumijeva izvođenje radova po sistemu „ključ u ruke“ te primjenu Posebnih uzanci o građenju (Službeni list 18/77) i pravila struke kao i da su Ugovorima stranke regulirale ugovornu kaznu i naknadu štete, produženje rokova građenja, naknadne radove, konačni obračun, avans, obračun i način plaćanja izvedenih radova,

 

- da je iz sadržaja sva tri zaključena Ugovora o građenju razvidno da su stranke predvidjele ukoliko bi izvođenje naknadnih i nepredviđenih radova utjecalo na rokove isti bi se regulirali putem građevinskog dnevnika ili sklapanjem aneksa Ugovoru,

 

- da iz nalaza vještaka građevinske struke (Z. B. i D. V.) proizlazi da je tužitelj vodio građevinski dnevnik, ali nije sadržavao sve potrebne listove i podatke kao niti potpise zbog čega su vještaci u nalazima naveli da građevinski dnevnik nije vođen ažurno i u skladu s Pravilnikom o vođenju građevinskog dnevnika te su se u svojim nalazima rukovodili okončanim obračunima koje je po sva tri ugovora sačinio tužitelj,

 

- da je tuženik dopisom od 21. travnja 1999. pozvao tužitelja na sastanak zbog neplaćanja dok je dopisom od 14. svibnja 1999. tuženik obavijestio tužitelja da će zaustaviti radove s danom 14. svibnja 1999. i da sve posljedice zaustavljanja izvođenja radova snositi sam.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja nalazi neosnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovornu kaznu, naknadu materijalne štete s naslova izmakle dobiti i zateznih kamata na plaćeni avans.

 

Naime, sva tri Ugovora sadrže odredbu u čl. 11. kojom je određeno da izvođač ima pravo na produženje roka građenja u slučaju ukoliko naručitelj neurednim plaćanjem onemogući izvođaču nesmetano izvođenje radova, ukoliko nastupe okolnosti predviđene čl. 42. Posebnih uzanci o građenju te uslijed viškova i naknadnih radova koje zbog obima nije moguće podvesti pod ugovorene rokove dok su ugovornu kaznu i naknadu štete stranke su regulirale čl. 10. u sva tri ugovora i ona ovisi o tome je li izvođač svojom krivnjom došao u zakašnjenje s izvođenjem ugovorenih radova dok je osnova za obračun ugovorne kazne obostrano ispunjenje ugovornih obveza registriranih putem građevinskog dnevnika, a izvoditelj se oslobađa plaćanja ugovorne kazne i štete ako je do neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovorne obveze došlo uslijed uzroka i okolnosti za koje nije kriv dok je člankom 5. Posebnih uzanci o građenju određeno da ugovorne strane ne mogu tražiti od druge ugovorne strane da ispuni obvezu, ako sam nije ispunio ili nije spreman ispuniti svoju obvezu, osim ako ugovorom nije drugačije određeno.

 

Prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza nalazi da su stranke sukladno čl. 11. Ugovora produžile rokove građenja zbog čega nalazi neosnovanim zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s naslova ugovorne kazne-penala. U odnosu na zahtjev za naknadom štete koju tužitelj zahtijeva u vidu izmakle koristi sud ocjenjuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi upravo tuženik bio odgovoran za štetu jer do produženja rokova građenja, a samim time i do primopredaje objekta nije došlo krivnjom tuženika, dok zahtjev za isplatom kamate na plaćeni avans zahtjev nije osnovan jer su stranke u sva tri ugovora u čl. 6. navele da se naručitelj obvezuje uplatiti na račun izvoditelja beskamatni avans u visini od 40% ugovorene vrijednosti radova te da će se uplaćeni avans odbijati putem privremene i okončane situacije za radove predviđene ugovorom o građenju, postotno učešću avansa u ukupno ugovorenoj vrijednosti radova.

 

Sud drugog stupnja odbija žalbu tužitelja i potvrđuje presudu suda prvog stupnja u navedenom dijelu nalazeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je do kašnjenja od strane tuženika došlo zbog ponašanja tužitelja koji nije pravodobno izvršio plaćanja o čemu u prilog govori pisana korespondencija između stranaka (list 71-72 spisa) te da je do produženja rokova građenja došlo zbog izvođenja viškova radova i naknadnih radova po nalogu tužitelja i izmjene projektne dokumentacije u tijeku obavljanja radova zbog čega tuženik nije svojom krivnjom došao u zakašnjenje s izvođenjem građevinskih radova već su stranke sukladno čl. 11. (sva tri ugovora) produžile rokove građenja zbog čega nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatom ugovorne kazne.

 

U odnosu na zahtjev za naknadom materijalne štete s naslova izmakle koristi drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj koji je dužan dokazati opće pretpostavke odgovornosti za štetu (postojanje subjekata obvezno-pravnog odnosa odgovornosti za štetu, štetne radnje, štete i uzročno-posljedične veze te protupravnosti) za koju tvrdi da mu je nastala, nije dokazao da bi upravo tuženik bio odgovoran za štetu, obzirom da do produženja rokova građenja, a samim time i do primopredaje objekta tužitelju nije došlo krivnjom tuženika.

 

Obzirom na to da su stranke u sva tri ugovora u čl. 6. navele da se naručitelj obvezuje na račun izvoditelja uplatiti beskamatni avans, to sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužiteljev zahtjev za isplatom kamate na plaćeni avans zbog čega i u tom dijelu odbija žalbu tužitelja i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

Neosnovano tužitelj ukazuje da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, ugovor o građenju je posebna vrsta ugovora o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu ili na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu (čl. 630. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Ako ugovor o građenju sadrži klauzulu „ključ u ruke“ ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obvezuje izvršiti skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta, a u tom slučaju ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje utjecaj manjkova radova na ugovorenu cijenu (čl. 640. st. 1. i st. 2. ZOO-a).

 

Slijedi, dakle, da klauzula „ključ u ruke“ podrazumijeva s jedne strane obvezu izvođača izvesti sve radove do predaje na upotrebu određenog cjelovitog potpuno dovršenog građevinskog objekta, a s druge strane obvezu naručitelja platiti cijenu u fiksnom iznosu, dakle, cijena je ugovorena i ne mijenja se usprkos nepredviđenim radovima, bilo da se radi o višku radova ili o manjku radova.

 

Međutim, polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da su ugovorne strane u sva tri ugovora o građenju uz primjenu klauzule „ključ u ruke“ (čl. 1. Ugovora) koja regulira obvezu izvođača da izvede ugovorene radove u određenom roku, a naručitelja da za izvedene radove plati određenu cijenu, regulirale i pravo izvođača radova da zahtijeva produljenje rokova za izvođenje radova (čl. 11. Ugovora), a da je do kašnjenja izvođača u izvođenju radova došlo iz razloga neispunjenja obveza naručitelja, odnosno neurednim plaćanjem u ugovorenim rokovima, izvođenjem viškova radova i naknadnih radova po nalogu tužitelja i izmjene projektne dokumentacije, dakle, zbog uzroka i okolnosti za koje izvođač nije kriv, odnosno razloga koji izvođača ekskulpiraju plaćanja ugovorne kazne (čl. 10. Ugovora), pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, da tužitelju ne pripada pravo potraživati od tuženika plaćanje ugovorne kazne zbog zakašnjenja u izvođenju radova.

 

Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom materijalne štete s naslova izmakle dobiti, a polazeći od utvrđenja da tužitelj tijekom postupka nije dokazao opće pretpostavke odgovornosti za štetu obzirom na to da do produljenja rokova građenja prema zaključenim ugovorima s tuženikom nije došlo krivnjom tuženika, dakle, tužitelj nije dokazao da bi upravo tuženik bio odgovoran za nastupjelu štetu, to su nižestupanjski sudovi i u tom dijelu pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) kada su odbili navedeni zahtjev tužitelja za naknadom štete.

 

Obzirom na to da se u sva tri zaključena ugovora naručitelj obvezao uplatiti na račun izvoditelja radova beskamatni avans u visini od 40% ugovorene vrijednosti radova,  to tuženik nije u obvezi platiti tužitelju zatezne kamate na neiskorišteni iznos avansa, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi zbog čega se revizijski navodi tužitelja kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava ukazuju neosnovanim.

 

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja.

 

Zagreb, 13. siječnja 2016.