Broj: Pž-4788/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Jagodi Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja I. C. d.o.o., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u L., protiv tuženice M. B., vl. O. B., T., koju zastupaju punomoćnici T. V. i N. R. iz Z. odvjetničkog ureda u V., radi isplate iznosa od 31.845,00 kn, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1280/10-6 od 29. travnja 2011., 14. siječnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana tuženičina žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1280/10-6 od 29. travnja 2011. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. R. iz L. poslovni broj Ovrv-13/10 od 3. veljače 2010., a kojim se tuženici nalaže tužitelju namiriti tražbinu u iznosu od 1.845,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 17. studenoga 2009. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., a od 1. siječnja 2016. do isplate po stopi od 8,05% godišnje, te u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 128,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po istoj stopi za razdoblje od 3. veljače 2010. do isplate, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 520,00 kn, u roku od osam dana.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1280/10-6 od 29. travnja 2011. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. R. iz L. poslovni broj Ovrv-13/10 od 3. veljače 2010., u dijelu kojim je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 20.000,00 kn od 6. listopada 2009., a na iznos od 10.000,00 kn od 19. listopada 2009. do isplate te u dijelu kojim je tuženici naloženo na iznos od 1.845,00 kn platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za više od pet postotnih poena, trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.997,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. veljače 2010. do isplate, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 8.160,00 kn i sudi:

 

              1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. R. iz L. poslovni broj Ovrv-13/10 od 3. veljače 2010., u dijelu kojim je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 20.000,00 kn od 6. listopada 2009. do isplate i na iznos od 10.000,00 kn od 19. listopada 2009. do isplate te u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.997,99 kn sa zateznim kamatama od 3. veljače 2010. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženici naloženo na iznos od 1.845,00 kn platiti zakonsku zateznu kamatu po stopi većoj od stope dosuđene u točki I. izreke ove presude, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.160,00 kn (osamtisućastošezdeset kuna).

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom održan na snazi platni nalog iz citiranog rješenja o ovrsi, kojim je tuženici naloženo tužitelju namiriti tražbinu u iznosu od 31.845,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 20.000,00 kn od 6. listopada 2009. do isplate, na iznos od 10.000,00 kn od 19. listopada 2009. do isplate te na iznos od 1.845,00 kn od 17. studenoga 2009. do isplate, po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora, te trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.125,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. veljače 2010. do isplate. Tuženici je točkom II. izreke presude naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.680,00 kn u roku od osam dana.

 

              Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na povrat uplaćene cijene za kupljenu pšenicu te na trošak plaćene usluge neizvršenog prijevoza pšenice, jer je na temelju rezultata provedenog postupka ocijenio da je tužitelj kao kupac, nakon uplaćene cijene, osnovano raskinuo ugovor o kupoprodaji, kako je to propisano odredbom čl. 412. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO). Između stranaka nije sporno da je nakon uplate cijene za kupljenu pšenicu, prilikom utovara 2. studenog 2009. utvrđeno da je pšenica zaražena žiškom, dakle da nije imala kvalitetu koja je bila dogovorena prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji, odnosno da je imala materijalne nedostatke kako je to propisano odredbom čl. 401. st. 1. ZOO-a. Iako je odredbom čl. 412. st. 1. ZOO-a propisano da kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno prodavatelju dao naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora, sud je primjenom odredbe čl. 412. st. 2. ZOO-a ocijenio da je tužitelj imao pravo raskinuti sporni ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka, jer bi ostavljanje naknadnog roka za fumigaciju kupljene pšenice koji rok bi po tužiteljevoj procjeni trajao i 30 dana, tužitelja kao kupca onemogućilo ostvariti svrhu radi koje je sklopio ugovor. Stoga je sud ocijenio da je osnovan tužiteljev zahtjev za povrat uplaćene cijene sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Također tužitelj osnovano od tuženice potražuje iznos koji je uplatio trećoj osobi za uslugu prijevoza pri čemu se sud pozvao na odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO-a. Odluka o kamatama donijeta je uz primjenu odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a odluka o parničnom trošku uz primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

 

              Tuženica je protiv presude podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je tijekom postupka bilo sporno jesu li stranke tijekom isporuke pšenice dogovorile dodatni rok za isporuku pšenice, za vrijeme koje je potrebno da se iz pšenice ukloni žižak ili je tužitelj odmah izjavio da raskida ugovor. S tim u vezi je i pravno pitanje ima li tužitelj pravo bez ostavljanja naknadnog roka izjaviti raskid ugovora, odnosno je li se ispunila pretpostavka iz čl. 412. ZOO-a da kupac može raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka ako prodavatelj nakon obavijesti o nedostatcima kupcu priopći da neće ispuniti ugovor, ako iz okolnosti slučaja proizlazi da prodavatelj neće ispuniti ugovor ni u naknadnom roku, odnosno kada kupac zbog zakašnjenja ne može ostvariti svrhu radi koje je sklopio ugovor. Žaliteljica smatra da je, polazeći od tužiteljevih tvrdnji da je tuženici odmah prilikom isporuke pšenice izjavio raskid ugovora, tužbeni zahtjev u smislu citiranih odredaba Zakona o obveznim odnosima  trebalo ocijeniti neosnovanim. Također ukazuje da nije sporno kako je tuženica u naknadnom roku  otklonila materijalne nedostatke te je na odgovarajući način tretirala pšenicu zaraženu žiškom i nije tužitelju dala izjavu da mu neće ispuniti ugovor, pa je primjenom odredbe čl. 412. st. 1. ZOO-a tužitelj tuženici trebao dati primjereni rok za  ispunjenje ugovora. Obrazloženje pobijane presude prema kojem je tužitelj mogao osnovano raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka s obzirom na utvrđenje da tužitelj kao kupac ne bi mogao ostvariti svrhu radi koje je sklopio ugovor je nerazumljivo tim više jer tužitelj takve tvrdnje tijekom postupka nije isticao. Stoga žaliteljica smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da su ostvareni ostali žalbeni razlozi pa predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

 

              Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga s obzirom na činjenicu da se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 502. st. 1. ZPP-a. Presuda je djelomično nepravilna i nezakonita uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, a djelomično je pravilna i zakonita.

 

              Osnovano žaliteljica ukazuje na ostvareni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koji se ogleda u nerazumljivim razlozima presude glede primjene odredbe čl. 412. st. 2. ZOO-a. Žaliteljica s pravom ukazuje na sadržaj tužiteljevih izjava tijekom postupka i isprava koje je tužitelj dostavio u spis, a iz kojih proizlazi da je odmah izjavio raskid ugovora o kupoprodaji sporne pšenice, što je po ocjeni ovog suda suprotno odredbi čl. 412. st. 1. ZOO-a prema kojoj je kupac u mogućnosti raskinuti ugovor o kupoprodaji zbog postojanja materijalnih nedostataka kupljene stvari, samo ako je prethodno dao prodavatelju naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora.

 

              Iako je tužitelj tijekom postupka mijenjao činjenične navode te je iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja za zaključiti da su parnične stranke dogovorile naknadni rok za otklanjanje nedostataka, odnosno isporuku robe bez materijalnih nedostataka, a da je nakon takvog dogovora tužitelj ipak dao izjavu o raskidu ugovora, kako to proizlazi iz iskaza na zapisniku od 1. lipnja 2010. (list 26. do 29. spisa), prvostupanjski sud pogrešno zaključuje iz tako provedenih dokaza da su se ispunile pretpostavke za raskid ugovora propisane odredbom čl. 412. st. 2. ZOO-a. Pri tome je pravilno žaliteljica ukazala na nerazumljivost razloga obrazloženja da je tužitelj imao pravo na raskid ugovora bez ostavljanja naknadnog roka jer bi protekom roka od 30 dana, koji je po ocjeni suda bio potreban za otklanjanje nedostataka, tužitelj bio onemogućen u ostvarivanju svrhe zbog koje je sklopio ugovor. Tužitelj je naime, tijekom postupka, od činjenične tvrdnje da je ugovor raskinuo jer nije mogao preuzeti pšenicu na dogovoreni datum utovara promijenio činjeničnu osnovu, tvrdeći u svom iskazu da mu ne odgovora pšenica jer žižak jede „srce pšenice“ i da pšenica gubi na kvaliteti, pa da je to razlog raskida ugovora, ali te tvrdnje tužitelj nije dokazao. Iako je tijekom postupka tužitelj predlagao provođenje odgovarajućeg vještačenja radi utvrđivanja odlučne činjenice odgovara li kvaliteta pšenice tretirane nakon pojave žiška onoj kvaliteti pšenice koja je postojala prije zaraze, tužitelj je tijekom postupka odustao od tog dokaznog prijedloga i na taj način je ostala nedokazana odlučna činjenica je li tužitelj kao kupac opravdano raskinuo ugovor bez ostavljanja roka, jer  da je očito da prodavatelj neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku, odnosno da kupac ne može ostvariti svrhu radi koje je sklopio ugovor. Kako razlozi iz obrazloženja prema kojima je protek roka odlučna činjenica zbog koje tužitelj ne bi mogao ostvariti svrhu ugovora, nisu sukladni sadržaju izjave tužitelja i sadržaju izvedenih dokaza, to je sud pogrešno zaključio da je tužitelj sukladno odredbi čl. 412. st. 2. ZOO-a imao pravo na raskid ugovora, a slijedom toga i na povrat uplaćene cijene kao iznosa kojeg je tuženica stekla bez osnove.

 

              Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a presudu valjalo preinačiti u navedenom dijelu i tužbeni zahtjev za povrat uplaćene cijene ocijeniti neosnovanim, zbog neosnovanog raskida ugovora, bez ostavljanja mogućnosti tuženici u naknadnom roku ispuniti ugovor kako glasi, a i bez dokaza da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje obveze.

 

              Neosnovana je žalba u odnosu na tražbinu s osnove naknade štete koju je tužitelj nesporno pretrpio plaćanjem usluge prijevoza za predviđeni dan utovara pšenice, koji je izostao zbog materijalnih nedostataka robe. Sud se pravilno pritom pozvao na odredbu čl. 1045. ZOO-a jer se doista radi o naknadi štete koju tužitelj trpi uslijed postojanja materijalnih nedostataka robe koju je tuženica trebala isporučiti tužitelju i pravilno je tuženicu obvezao na naknadu te štete, ali je pogrešno na navedeni iznos dosuđena zatezna kamata po stopi koja se određuje za odnose iz trgovačkih ugovora jer se takva kamata ne može dosuđivati na potraživanje s osnove naknade štete. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a na navedeni iznos valjalo dosuditi kamatu koja se određuje za zakašnjenje u ispunjenju novčanih obveza iz ostalih odnosa, pa je u tom dijelu presuda potvrđena, a u odnosu na kamatu koja je viša od dosuđene, presuda je preinačena, sve to primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

              S obzirom na tuženičin uspjeh u žalbi u odnosu na glavnu stvar, valjalo je preinačiti odluku o trošku postupka, pri čemu je tužiteljev uspjeh u parnici ocijenjen razmjerom od 6%, pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a o žalbi protiv troškova postupka odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu 14. siječnja 2016.