Broj: Gž-1964/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., OIB:… iz B. 8, sada u J.,  kojeg zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u V., protiv tuženika V. J., OIB:… iz B. , kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu K., H. i V. j.t.g. u V., kao punomoćnici, radi opoziva ugovora o darovanju zbog grube nezahvalnosti obdarenika, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 13. travnja 2015.g. broj: 21 P-1720/14-18, u sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj: 21 P-1720/14-18 od 13. travnja 2015.g.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč.I/ izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi opozvanim Ugovor o darovanju sklopljen između tužitelja i tuženika dana 10. listopada 2002. g. na kojem je Ugovoru Javni bilježnik N. Š.-B. iz I. ovjerila potpis tužitelja pod brojem, OV-15918/2002. dana 10. listopada 2010. g., te da se naloži tuženiku da tužitelju vrati nekretnine čkbr. 1470 O. Š.. od 2399 m2, čkbr. 1643 O. P.. od 2996 m2, čkbr. 1645 O. ispod P. od 834 m2, čkbr. 1648 O. ispod P. od 1252 m2, čkbr. 1755 O. ispod C. od 565 m2, čkbr. 2484/2 D. B. od 611 m2, čkbr. 2545 L. B. 2616 m2, čkbr. 2546/3 D. O. od 115 m2, čkbr. 3838 P. G. od 1003 m2 sve upisane u z.k. ul. 1704 k.o. Č.,  čkbr. 2541 K., gospodarska zgrada, dvorište i pašnjak od 1633 m2, kuća i gospodarska zgrada od 235 m2, dvorište od 500 m2 i pašnjak od 898 m2, upisane u Z. ul. 1491 k.o. Č., čkbr. 1289/9 L. Č. od 1499 m2, čkbr. 1289/11 L. B. od 2683m2, sve upisane u z.k. ul. 3296 k.o. M., na način da mu izda tabularnu ispravu podobnu da tužitelj u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama na svoje ime u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a u protivnom da će tabularnu ispravu zamijeniti ova presuda.

              Toč.II/ izreke tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 4.375,00 kn.

              Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da usvoji njegov tužbeni zahtjev ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba tužitelja nije osnovana.

              Svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje da je opozvan Ugovor o darovanju sklopljen između parničnih stranaka dana 10. listopada 2002.g. zbog osiromašenja tužitelja i nezahvalnosti tuženika te da mu tuženik vrati nekretnine koje su bile predmet tog Ugovora, prvostupanjski sud temelji na utvrđenju da tuženik od vremena sklapanja tog Ugovora pa do sadašnjeg vremena nije prema tužitelju učinio grubu nezahvalnost kakva je opisana u čl.494. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. i 125/13. – dalje: ZOO) radi koje, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, darovatelj može opozvati darovanje. U odnosu na osiromašenje tužitelja kao razlog za opoziv, prvostupanjski sud osnovanim je ocijenio prigovor prekluzije podnošenja tužbe za opoziv budući je čl.493. st.4. ZOO-a određeno da darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako je od predaje dara proteklo 10 godina za nekretnine, a da je u konkretnom slučaju od sklapanja ugovora dana 10. listopada 2002.g. pa do podnošenja tužbe dana 24. studenog 2014.g. protekao propisani rok od 10 godina.

 

              Obrazlažući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka USRH - dalje: ZPP) žalba ukazuje da prvostupanjski sud, iznoseći razloge zbog kojih nisu ispunjeni uvjeti za opoziv zbog osiromašenja, navodi da tužitelj ima osobe koje su ga po zakonu dužne uzdržavati, a da pri tome ispušta iz vida da je ta osoba upravo tuženik koji to očito ne želi činiti. Isto tako kada navodi da ima sredstava za nužno uzdržavanje jer prima mirovinu u iznosu od 1.280,00 kn, prvostupanjski sud „potpuno zanemaruje utvrđeno stanje stvari i iskaz tužitelja“ pri tome ukazujući da je starije životne dobi koja zahtijeva dodatnu skrb te da bi za njega najidealniji bio smještaj u domu za starije i nemoćne što si iz mirovine ne može priuštiti.

 

Nadalje, tužitelj u žalbi tvrdi da je jasno da mu tuženik skrb koja bi odgovarala njegovom stanju i godinama ne želi pružiti, niti je voljan doplaćivati iznos za smještaj u domu što je i izjavio u iskazu danom u postupku dok je s druge strane preuzeo čitavu njegovu imovinu i ne želi je vratiti. Netočnim smatra utvrđenje prvostupanjskog suda da nisu ispunjeni uvjeti za opoziv zbog nezahvalnosti jer je i sam tuženik u svom iskazu izjavio da ne želi doplaćivati potrebni iznos za smještaj u domu za starije i nemoćne.

 

              Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalba nalazi u pogrešnom zaključku suda prvog stupnja da od vremena sklapanja Ugovora o darovanju nije došlo do osiromašenja tužitelja u opsegu propisanom čl.493. st.1. ZOO-a jer taj sud ispušta iz vida da je sada gotovo 13 godina stariji i da mu je potrebna dodatna skrb. Tvrdi da bi se dodatna skrb mogla ostvariti smještajem u domu za starije i nemoćne osobe koju si iz svoje mirovine ne može priuštiti, a da mu tuženik ne namjerava niti želi pružiti takvu dodatnu skrb. Zbog navedenog da nije točno da se tuženik nije ogriješio o zakonskoj dužnosti uzdržavanja iz čl.284. i 292. Obiteljskog zakona, a prema kojima ga je upravo tuženik dužan uzdržavati, odnosno doprinositi za zadovoljenje njegovih potreba u onom dijelu u kojem mu za to nije dovoljna njegova imovina.

 

              Ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa predmeta utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud osnovom čl.365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni ona iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a jer, protivno navodima žalbe, pobijana presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati, niti su razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoje materijalnopravno stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja  proturječni.

 

Naime, žalbene tvrdnje tužitelja da tuženik kao osoba koja ga je dužna uzdržavati to očito ne želi učiniti te da je i u svom iskazu jasno rekao da mu ne namjerava ni želi priuštiti skrb koja mu je potrebna, pa plaćati smještaj u domu za starije i nemoćne, te da je njemu potrebna dodatna skrb u vidu  smještaja u takav dom za što mu nije dostatna mirovina, a kojim identičnim navodima tužitelj obrazlaže i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nemaju nikakvog uporišta niti u iskazu samog tužitelja kao ni iskazu tuženika, a niti u cjelokupnoj procesnoj građi na temelju koje je prvostupanjski sud utvrđivao odlučne činjenice za predmet spora.

 

Imajući u vidu stranački iskaz samog tužitelja koji sebe ne opisuje kao staru i nemoćnu osobu, a niti izražava bilo kakvu potrebu za smještajem u dom za starije i nemoćne kao jedinom adekvatnom skrbi, već naprotiv ističe da je čitav život radio i u poljoprivrednom domaćinstvu tuženika i da jednako i sada radi u domaćinstvu sina Ivice, prednje izneseni žalbeni navodi moraju se smatrati novim činjenicama koje tužitelj nije ovlašten isticati u žalbi kako to i određuje odredba čl.352. st.1. ZPP-a.

 

Protivno navodima žalbe tuženik nije u svom iskazu „jasno“ rekao da tužitelju ne želi plaćati smještaj u domu niti mu priuštiti potrebnu skrb, već upravo suprotno, iskazao je da je molio tužitelja da se vrati u kuću i da su mu vrata kuće uvijek otvorena te ga čeka njegova soba i kupaonica i sav prostor koji je koristio. Kako je sam tužitelj u svojem stranačkom iskazu iskazao da je u domaćinstvu tuženika imao sve što je bilo potrebno, da svojem sinu ne zamjera ništa, da je on dobar  čovjek, jednostavno za deset, te da nema nikakvih primjedbi na njegovo ponašanje, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da nije bilo grube nezahvalnosti tuženika prema tužitelju.

 

Obzirom na naprijed iznesene stranačke iskaze, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, time da žalbeni razlozi kojima tužitelj ukazuje da nema dovoljno sredstava za potrebnu skrb koju kao adekvatnom ističe tek u žalbi, nisu ni odlučni za ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane presude budući je prvostupanjski sud utvrdio da je od sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju do podnošenja tužbe protekao rok od 10 godina po isteku kojeg se više ne može tražiti povrat dara zbog osiromašenja te je iz tog razloga opoziv darovanja zbog osiromašenja ocijenio neosnovanim.

 

Ispitivanjem pobijane presude u pravcu pravilne primjene materijalnog prava na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl.365. st.2.   ZPP-a, utvrđeno je da je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je opozvan predmetni Ugovor o darovanju, valja reči da se prema odredbi čl.496. ZOO-a darovanje opoziva pisanom izjavom upućenom obdareniku (stav 1.), te da potpis na izjavi mora biti ovjeren od strane javnog bilježnika (stav 2.). U konkretnom slučaju tužitelj niti ne tvrdi da je opozvao darovanje na način kako to određuje naprijed citirana zakonska odredba te da je izjavu o opozivu uručio tuženiku. U činjeničnom supstratu tužitelj navodi, citirano: „da zbog osiromašenja sukladno čl.493. i grube nezahvalnosti obdarenika sukladno čl.494. Zakona o obveznim odnosima, opoziva predmetni Ugovor o darovanju nekretnina te zahtijeva povrat dara“, no ni citiranom izjavom nije zadovoljena forma opoziva propisana čl.496. ZOO-a. Posljedica nepoštivanja propisanog oblika opoziva je da takav opoziv nema pravni učinak u smislu čl.290. st.1. ZOO-a koji se na odgovarajući način primjenjuje i za opoziv iako se radi o jednostranom aktu.  

 

Obzirom da izjava o opozivu dana na naprijed opisani način ne proizvodi pravne učinke opoziva, to je tužbeni zahtjev za utvrđenje Ugovora o darovanju opozvanim već samo stoga neutemeljen. Naime, tužbom za utvrđenje se sukladno čl.187. st.1. ZPP-a samo utvrđuje postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, te takva tužba nema konstitutivni karakter. Posljedično nije osnovan ni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži vraćanje dara budući da je obdarenik dužan vratiti dar (odnosno njegovu vrijednost) samo u slučaju opoziva darovanja, a da tužitelj darovanje nije opozvao na način kako je to propisano čl.496. ZOO-a.

 

Kako je zbog naprijed iznesenog i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev, ovaj sud odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i osnovom čl.368. st.2. ZPP-a potvrdio pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju sud prvog stupnja pravilno temelji na odredbi čl.154. st.1. u vezi čl.155. ZPP-a, a visinu troškova na mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

U Varaždinu, 27. siječnja 2016. godine