Broj: Rev 2507/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. A. iz D. M., zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici u V., protiv tuženika-protutužitelja „K.“ d.o.o. R., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u D. M., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja izjavljenim protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2642/09-2 od 7. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu, Stalna služba u Donjem Miholjcu poslovni broj P-26/09-18 od 1. lipnja 2009., u sjednici održanoj 27. siječnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se revizija tužitelja-protutuženika, u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2642/09-2 od 7. travnja 2011., potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu, Stalna služba u Donjem Miholjcu poslovni broj P-26/09-18 od 1. lipnja 2009. pod točkama  I. i II. izreke.

 

II. Djelomično se odbija revizija tuženika-protutužitelja, u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2642/09-2 od 7. travnja 2011., potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu, Stalna služba u Donjem Miholjcu poslovni broj P-26/09-18 od 1. lipnja 2009. pod točkom III. izreke u odnosu na glavnu stvar.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se odbacuje revizija tuženika-protutužitelja kao nedopuštena, u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2642/09-2 od 7. travnja 2011., potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu, Stalna služba u Donjem Miholjcu poslovni broj P-26/09-18 od 1. lipnja 2009. pod točkom III. izreke u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja  za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužitelj-protutuženik (dalje tužitelj) sa tužbenim zahtjevom na isplatu iznosa od 139.116,60 kn na ime naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama tekući od 1. siječnja 2008. do isplate te sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka. Pod točkom II. naloženo je tužitelju da tuženiku-protutužitelju (dalje tuženik) isplati iznos od 35.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenog 2007. do isplate te da mu naknadi i trošak parničnog postupka u iznosu od 5.342,90 kn. Pod točkom III. izreke tuženik je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 192.660,00 kn te preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 31.824,01 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da sud usvoji reviziju i preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a odbije tužbeni zahtjev tuženika u cijelosti, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u pobijanom djelu i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

Reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev izjavio je i tuženik, također zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine djelomično drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u odnosu na odbijajući dio protutužbenog zahtjeva tuženika i predmet vrati u tom dijelu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je podnio odgovor na reviziju kojim u cijelosti osporava revizijske navode tužitelja te predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška za sastav odgovora.

 

Revizija tužitelja je neosnovana, dok je revizija tuženika djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena

 

Prema odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku u odnosu na glavnu stvar samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete po zaključenom Ugovoru br. ... od 22. veljače 2007. o uzgoju krumpira za industrijsku preradu roda 2007., jer mu je po navedenom ugovoru tuženik trebao isporučiti sjemenski krumpir, dok mu je isti isporučio konzumni krumpir što se odrazilo na urod ploda, te je umjesto planiranih 150 tona krumpira imao urod od samo 35 970 kg krumpira, uslijed čega je i pretrpio štetu u iznosu 139.116,60 kn.

 

Tijekom postupka tuženik je postavio protutužbeni zahtjev kojim potražuje s osnova naknade štete iznos od 228.060,00 kn jer mu je tužitelj predao manje krumpira od ugovorenog, odnosno kojeg mu je bio obvezan isporučiti po čl. 11. predmetnog Ugovora.

 

Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- da su stranke sklopile Ugovor br. .... o uzgoju krumpira za industrijsku preradu roda 2007. dana 22. veljače 2007.,

 

- da je predmet ugovora bila proizvodnja sadnog krumpira sorte Panda i Saturn na površini od 5 hektara,

 

- da je predmetni krumpir po ugovoru zasijan na kč. br. 2426 oranica Š. na površini od 391 734 m2,

 

- da je tužitelj tuženiku isporučio umjesto očekivanog uroda od 150 000 kg, samo 35 970 kg krumpira po cijeni od 1,00 kn po kg,

 

- da je gospodarski  vještak utvrdio da je ostalo neizvađeno krumpira sa površine od 1,64 ha,

 

- da iz spisa Prekršajnog suda u Donjem Miholjcu poslovni broj PgP 781/08 proizlazi da su tuženik K. d.o.o i vlasnik Z. P. novčano kažnjeni što su tijekom 2007. stavili u promet konzumni krumpir iz uvoza, a na otpremnici su napisali da se radi o sjemenskom krumpiru, te da u toj godini sorta krumpira Saturn, Karlena, Sinora i Sirijus nisu mogle biti uvezene u Hrvatsku kao sjemenski krumpir iz razloga jer se ne nalaze na sortnoj listi krumpira za RH.

 

Cijeneći prethodno navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju kako je uzrok manjem urodu krumpira vremenski nepovoljna godina koja je bila sušnija u odnosu na prethodne, te da je tužitelj poduzeo sve potrebne agrotehničke mjere u svezi sa uzgojem krumpira. Ujedno zaključuju da je u konkretnom slučaju riječ o sjemenskoj sorti krumpira pod nazivom Saturna, te bez obzira što isti nije bio na listi za uvoz za 2007. da se radi o sjemenskom krumpiru koji je bio samo deklariran kao merkantilni krumpir kako bi se mogao uvesti u Republiku Hrvatsku. Kako tužitelj nije dokazao da mu je tuženik umjesto sjemenskog krumpira isporučio konzumni  to je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U odnosu na protutužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi zaključuju kako je isti djelomično osnovan jer je po ugovoru o uzgoju krumpira za industrijsku preradu roda 2007. i predanu količinu krumpira od strane tužitelja tuženik tužitelju ostao dužan za sadni materijal u iznosu od 35.400,00 kn stoga je u tom dijelu protutužbeni zahtjev prihvaćen. U preostalom dijelu protutužbeni zahtjev je odbijen jer je šteta nastala zbog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari odnosno zbog loših vremenskih uvjeta na koje tužitelj-protutuženik nije mogao utjecati (odredba čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 35/05, dalje: ZOO).

 

Tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP u svezi sa čl. 8. ZPP navodeći kako je sloboda u ocjenjivanju provedenih dokaza shvaćena doslovno te da je stoga rezultat zaključivanja potpuno nelogičan te u kontradiktornosti sa materijalnim dokazima te pravilima logike i iskustva općenito.

 

Neosnovani su revizijski navodi kojima revident sadržajno ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP jer se u drugostupanjskoj odluci sud očitovao o svim žalbenim navodima. Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP u svezi s odredbom čl. 8. ZPP. Naime pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje. Također pobijane odluke sadrže jasne i razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu te nema proturječnosti između sadržaja odluka i stanja spisa, odnosno sadržaja zapisnika.

 

Kako presuda nije proturječna niti sadržava takve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati ovaj revizijski prigovor nije utemeljen.

 

U dijelu revizijskih navoda tužitelj preocjenjuje izvedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje, jer isti nisu dopušteni prilikom izjavljivanja revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident ne navodi u čemu bi se određeno takva povreda sastojala, a pazeći po službenoj dužnosti na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valja odgovoriti da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo tumačeći sklopljeni ugovor između stranaka, a obzirom da tužitelj nije dokazao da mu je isporučen konzumni krumpir umjesto sjemenskog.

 

U odnosu na reviziju tuženika valja reći kako isti također ukazuje na povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka presude proturječi razlozima presude, da dijelom uopće nema razloga te nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama a navedeni razlozi su proturječni i nejasni te postoji proturječnost među odlučnim činjenicama navodeći kako se ista sastoji. Ujedno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to na primjenu odredbi čl. 104. ZOO i čl. 1067. ZOO ističući kako se iste odnose izvanugovorne odnose dok je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odgovornosti za štetu.

 

Suprotno navodima revizije tuženika da je sud drugog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda ima nedostatke koji su proturječni sami sebi i razlozima presude, ovaj sud nije našao da bi sud drugog stupnja počinio navedenu povredu jer je odluka suda jasna, razumljiva, logična i utemeljena na sadržaju isprava i zapisnika u spisu, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da ne sadržava nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

U konkretnom slučaju riječ je o ugovornoj odgovornosti za štetu na ime koje je tuženik postavio protutužbeni zahtjev navodeći kako nisu ispunjene ugovorne obveze od strane tuženika u pogledu isporuke  ugovorene količine krumpira. Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju riječ o šteti nastaloj zbog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari odnosno zbog loših vremenskih uvjeta na temelju koje niti ne postoji odgovornost tužitelja za štetu nastalu tuženiku. Imajući u vidu prethodno navedeno, nižestupanjski sudovi su se pravilno trebali pozvati na odredbu čl. 343. ZOO prema kojoj se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, a koja odredba upravo i regulira ugovorne odnose.

 

Naime, iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe čl. 1045. ZOO i čl. 1067. ZOO u kojima je riječ o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, isto u konačnici nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka, odnosno pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o protutužbenom zahtjevu (odredba čl. 368. st. 2. ZPP).

 

Kako je u navedenom dijelu revizija tuženika neosnovana to je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom II.

 

U odnosu na dio revizije tuženika koji se odnosi na troškove parničnog postupka revizija je nedopuštena.

 

Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u dijelu odbaciti kao nedopuštenu, a kako je i odlučeno pod točkom I. rješenja.

 

Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na reviziju, jer je ocijenjeno u smislu odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 155. st. 1. ZPP da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije te je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

 

Zagreb, 27. siječnja 2016.