Broj: Pž-3551/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Marini Veljak, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB …, Z., protiv tuženika Z. B. d.d., OIB …, Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5251/08 od 9. studenog 2012., 8. veljače 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5251/08 od 9. studenog 2012.

 

Obrazloženje

 

              Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-5251/08 od 9. studenog 2012. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.353,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe pa do isplate, i troškovima parničnog postupka.

 

              O (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je odlučio na temelju odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO) jer je zaključio da mirovina uplaćena na račun korisnika mirovine trenutkom uplate nije postala imovina tuženika, nego se radi o sredstvima koja isključivo pripadaju korisniku tekućeg računa (čl. 1052. i čl. 1056. ZOO-a).

 

Protiv presude žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je uplatom mirovine na račun korisnika mirovine otvoren kod tuženika, i to nakon njegove smrti, došlo do smanjenja potraživanja tuženika jer je uplatom utuženog iznosa tuženik smanjio vlastitu tražbinu prema korisniku računa, tj. minus na tekućem računu. Ističe da je negativni saldo na računu korisnika mirovine postojao i prije njegove smrti, a s obzirom na to da za dug odgovaraju nasljednici vlasnika računa, tuženik da nije imao pravo podmiriti negativni saldo nepripadno isplaćenim sredstvima. To stoga što minus po tekućem računu je mogućnost koju tuženik propisuje u svom poslovanju sa svojim klijentima, a ne s tužiteljem, pa tako tužitelj nikako ne može snositi odgovornost za ono što je tuženik propisao kao način svog poslovanja s klijentima. Tužitelj ističe da smrću korisnika mirovine prestaje i njegovo pravo na isplatu mirovine, ali i ugovor o računu koji je sklopljen između korisnika i tuženika, slijedom čega izostaje pravni temelj po kojem bi tuženik bio ovlašten zadržavati uplate izvršene na taj račun. Zbog toga da je došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika onih iznosa mirovine koje je tužitelj uplatio nakon smrti korisnika mirovine. Prvostupanjski sud da je propustio primijeniti materijalno pravo u smislu odredaba izvanugovorne odgovornosti za štetu prema Zakonu o obveznim odnosima (čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1062. ZOO-a) jer mirovinska i druga primanja isplaćena na račun pokojnog osiguranika koja se odnose na razdoblje od 21. rujna 2004. do 30. rujna 2004. ne pripadaju osiguraniku umrlom 20. rujna 2004. budući da su isplaćena nakon njegove smrti u trenutku kada sam osiguranik nije niti bio vlasnik tekućeg računa, a time niti kartice. Stoga tužitelj predlaže pobijanu presudu preinačiti, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

              Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2., u vezi s odredbom čl. 467. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

              U predmetnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Stoga ovaj sud nije ispitivao činjenično stanje u ovom sporu.

 

              U ovom postupku nisu sporne činjenice da je tužitelj isplatio korisniku mirovine Ž. G. putem tekućeg računa otvorenog kod tuženika pod brojem … mirovinu za mjesec rujan 2004. Također nije sporno da je korisnik mirovine Ž. G. preminuo 20. rujna 2004., dakle prije dospijeća mirovine za mjesec rujan 2004.

 

              U ovom postupku je sporna primjena materijalnog prava, odnosno je li tuženik u obvezi tužitelju vratiti iznos od 1.353,58 kn koji predstavlja razliku razmjernog dijela imovine isplaćene u periodu nakon smrti korisnika mirovine (21. rujan 2004. – 30. rujan 2004.) na tekući račun otvoren kod tuženika.

 

              Prema odredbi čl. 210. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

              Prema odredbi čl. 1052. ZOO-a bankarski tekući račun predstavlja obvezno pravni odnos između banke i deponenta u kojem je obveza Banke evidentirati svaku uplatu izvršenu u korist, odnosno na teret tog računa i na taj način povećati, odnosno smanjiti novčani iznos deponenta u banci.

 

              Prema tome, za iznos novca na tekućem računu koji je banka primila u ime deponenta koji mu ne pripada je nastala obveza vraćanja, ali ne banke, nego one osobe u čiju je imovinu prešao uplaćeni iznos (za koji je osnova otpala ili je nije bilo) jer se tako uplaćenim iznosom nije ni na koji način povećala tuženikova imovina.

 

              Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da u odnosu na tuženika nema stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a, budući da tuženik nema ovlaštenje raspolagati novčanim iznosom koji nije njegova imovina, bez obzira na to je li tom uplatom podmiren i negativni saldo na računu, jer je novčani iznos tužitelj uplatio u korist tekućeg računa svog sada pok. osiguranika. Naime, tekući račun otvara i vodi banka, ali on ne pripada banci, nego deponentu jednako kao i novčana tražbina koja je upisana na tekućem računu kao pozitivni ili negativni saldo. Odredbom iz čl. 1052. ZOO-a propisano je da se ugovorom o bankarskom tekućem računu banka obvezuje nekoj osobi otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama njezinih novčanih sredstava i odobrenog kredita, a korisnik tekućeg računa (čl. 1056. ZOO-a) u svakom trenutku može raspolagati saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist, osim ako je ugovoren otkazni rok. Iz navedenih odredaba proizlazi da tuženiku ne pripada pravo raspolaganja na sredstvima na računu otvorenom u korist određene osobe, nego pravo raspolaganja ima korisnik, odnosno, nakon njegove smrti, njegovi zakonski nasljednici.

 

Naime, ostaviteljevom smrću njegova imovina i obveze prelaze na nasljednike (čl. 5. st. 2. Zakona o nasljeđivanju - „Narodne novine“ broj 48/03, 163/03), pa tako i prava, odnosno obveze iz ili prema Ugovoru o tekućem računu. Stoga tuženik nije nepripadni dio mirovine primio u svoje ime i za svoj račun, nego je uplatom tog iznosa povećana imovina korisnika računa, odnosno njegovih nasljednika.

 

Korištenje tih sredstava radi pokrića minusa na računu također predstavlja povećanje imovine korisnika tekućeg računa (odnosno njegovih nasljednika) jer se dugovanje korisnika računa prema banci time smanjuje kao što i pravo banke da iskoristi sredstva na računu za pokriće negativnog salda proizlazi iz odnosa korisnika s bankom, a ne banke s tužiteljem.

 

Stoga je unatoč činjenici da je uplatom sredstava na tekući račun korisnika mirovine došlo do smanjenja imovine tužitelja, na strani tuženika nije došlo do stjecanja bez osnove na temelju kojega bi tužitelj imao pravo potraživati utuženi iznos od tuženika u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu jer tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje njenu zakonitost i pravilnost.

 

U Zagrebu 8. veljače 2016.