Broj: Rev 987/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. K. d.o.o. D., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z.,  protiv tuženika Z. V. iz T., koga zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik u D., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1726/10-2 od 7. prosinca 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-164/09 od 12. listopada 2009., u sjednici dana 9. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1726/10-2 od 7. prosinca 2010. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Dubrovniku je presudom poslovni broj P-164/09 od 12. listopada 2009. naložio tuženiku Z. V. iz T. isplatiti tužitelju D. B. K. d.o.o. D. 264.415,71 kunu sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 25. srpnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 49.734,83 kune.

 

Županijski sud u Koprivnici je presudom poslovni broj Gž-1726/10-2 od 7. prosinca 2010. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, – dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), kojom pobija drugostupanjsku presudu zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1-3. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji, jer pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Premda se tuženik poziva na revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka, iz sadržaja revizije proizlazi da revizijom zapravo dovodi u pitanje ocjenu dokaza i činjenična utvrđenja te pravnu ocjenu nižestupanjskih sudova u odnosu na sadržaj obveze tuženika iz ugovora o posredovanju sklopljenog između tužitelja i tuženika te u odnosu na okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora o prodaji nekretnine tuženikovim roditeljima umjesto tuženiku, koji je s tužiteljem ugovorio tužiteljevo posredovanje u prometu te iste točno ugovorom određene nekretnine. Sudovi su cijenili svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se sadržano ukazuje revizijom.

 

Tuženik je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP zapravo osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude, međutim pogrešan pravni pristup, ako i postoji, sam po sebi ne znači postojanje navedene bitne povrede ako je unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava moguće ispitati presudu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 451. st. 3. ZPP. Suprotno revizijskim navodima okolnost da je u konkretnom slučaju presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu umjesto o tome održava li se na snazi ili se stavlja izvan snage platni nalog, tj. rješenje o ovrsi u dijelu u kojem ima značenje platnog naloga (ovdje je riječ o parničnom postupku proizašlom iz prethodnog ovršnog postupka pokrenutog na temelju vjerodostojne isprave - čl. 54. st. 2. Ovršnog zakona - „Narodne novine“, broj 57/96 i 29/99, 194/03, 88/05, 67/08), a kako je to propisano odredbom čl. 451. st. 3. ZPP, nema značenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koju ističe revident, jer to nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, pa samim time ni drugostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu kada nije otklonio taj propust prvostupanjskog suda.

 

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitan jer to nije dopušten revizijski razlog (čl. 385. ZPP). Zato je ovaj sud u donošenju odluke o reviziji pošao od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na koji ukazuje i tužitelj u reviziji. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu zbog povrede obveze iz Ugovora o posredovanju sklopljenog 18. travnja 2008. o posredovanju u kupnji nekretnine, građevinske parcele od 563 m2, u D., L.. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 835.-839 i čl. 843. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) te odredaba čl. 15. st.. 1. i dalje Zakona o posredovanju u prometu nekretnina („Narodne Novine“ broj 107/2007).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-                      da je tužitelj, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dana 13. studenoga 2008., radi namirenja svoje novčane tražbine, temeljem vjerodostojne isprave, računa broj 03/08 R1 od 17. srpnja 2008., kojim predlaže ovrhu na cjelokupnoj imovini ovršenika,

 

-                      da je javni bilježnik I. R. iz D., donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, dana 11. studenoga 2008., kojim je usvojio u cijelosti prijedlog ovrhovoditelja za donošenje rješenja o ovrsi,

 

-                      da je ovršenik protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave podnio pravodobni prigovor, povodom kojega je Općinski sud u Dubrovniku donio pravomoćno rješenje broj Ovrv-689/08 dana 16. prosinca 2008., kojim je stavio izvan snage pobijano rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo je provedene radnje i odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, koji postupak je nastavljen u parnici,

 

-                      da je tužitelj sa tuženikom, dana 18. travnja 2008., zaključio Ugovor o posjedovanju za kupnju nekretnina u D., L., za građevinsku parcelu u površini 563 m2, katastarske oznake 2839/2 te 2839/6 k.o. Z. za očekivanu cijenu od 1,1 milijun EUR-a,

 

-                      da se predmetnim Ugovorom o posredovanju i to čl. 1. tužitelj obvezao dovesti u vezu s komitentom, ovdje tuženikom, osobu koja bi pregovarala o sklapanju Ugovora o kupoprodaji nekretnina, a komitet se obvezuje isplatiti određenu proviziju, ako namjeravani Ugovor bude sklopljen, dok je čl. 3. Ugovora određeno da će u slučaju zaključenja Ugovora za bilo koju nekretninu ponuđenu komitentu od D. B., komitent isplatiti D. B. proviziju 3% za vrijednost od jedan milijun EUR-a uračunato na postignuti iznos, odnosno iznos uvećan za porez na dodanu vrijednost na žiro-račun broj … u cijelosti, odmah po zaključenju predugovora/ugovora, a najkasnije u roku od 3 radna dana od plaćanja prvog obroka cijene,

 

-                      da je tužitelj za kupnju nekretnine iz Ugovora o posredovanju doveo u vezu s tuženikom prodavateljicu R. B., vlasnicu navedene nekretnine, a putem njenog punomoćnika, kojega je ona specijalnom punomoći ovlastila za prodaju iste, odvjetnika A. D. iz S.-a, s obzirom da ista živi u SAD-u,

 

-                      da je dana 30. svibnja 2008. zaključen Ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine između R. B. kao prodavateljice i M. V. i P. V. kao kupaca, kojima je ista prodana za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 1,000.000,00 EUR-a,

 

-                      da je prodavateljici nekretnine isplaćen polog na ime kupoprodajne cijene, na račun njenog punomoćnika, kako je to ugovoreno i to u iznosu od 100.000,00 EUR-a sa računa Y. R. te je na isti način naknadno plaćen i preostali iznos od 900.000,00 EUR-a,

 

-                      da je prodavateljica nekretnine, koja je isto tako sa tužiteljem imala zaključen Ugovor o posredovanju od 9. travnja 2008. za prodaju iste nekretnine, platila tužitelju ugovorenu proviziju za izvršenu uslugu dana 5. kolovoza 2008..

 

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši u bitnome da je tuženik postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja te da je prekršio ugovornu obvezu iz čl. 4.2. Ugovora o posredovanju. Stoga je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju štetu u visini provizije koju bi tužitelj ostvario od tuženika da se ovaj držao ugovora i za sebe kupio nekretninu koja je bila predmetom ugovora, umjesto što je omogućio svojim roditeljima, koji s tužiteljem nisu u ugovornom odnosu, da stupe u kontakt s prodavateljem kojega je našao tužitelj, te da oni bez posredničke provizije kupe predmetnu nekretninu.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava u odnosu na zaključak drugostupanjskog suda da su se ispunjene zakonske pretpostavke za uspostavu prava tužitelja na naknadu štete.

 

Mjerodavne odredbe za rješenje ovoga spora su prvenstveno odredbe Zakona o posredovanju u prometu nekretninama ( dalje: Zakon) i to:

 

-              čl. 15. st. 1.: Ugovorom o posredovanju u prometu nekretnina obvezuje se posrednik da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi pregovaranja i sklapanja određenoga pravnog posla o prijenosu ili osnivanju određenoga prava na nekretnini, a nalogodavac se obvezuje da će mu isplatiti određenu posredničku naknadu ako taj pravni posao bude sklopljen,

 

-              čl. 15. st. 4.: Ako nije drukčije propisano ovim Zakonom, na obvezni odnos između posrednika i nalogodavca primjenjuju se odredbe općeg propisa obveznog prava.

 

-              čl. 16. st. 1. Ugovorom o posredovanju nalogodavac se može obvezati da za posredovani posao neće angažirati nijednoga drugog posrednika (isključivo posredovanje), koja obveza mora biti izričito ugovorena.

 

-              čl. 19.: Posrednik u obavljanju poslova posredovanja, odnosno drugih radnja u vezi s poslom koji je predmet posredovanja mora postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka),

 

-              čl. 23. st. 2: Nalogodavac nije dužan pristupiti pregovorima za sklapanje posredovanog posla s trećom osobom koju je posrednik našao, niti sklopiti pravni posao, a odredba ugovora kojom je ugovoreno drukčije, ništetna je. Nalogodavac će odgovarati za štetu, ako pri tom nije postupio u dobroj vjeri te je dužan naknaditi sve troškove učinjene tijekom posredovanja, koji ne mogu biti veći od posredničke naknade za posredovani posao.

 

Također su mjerodavne odredbe ZOO i to:

 

-čl. 4.: U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja,

 

-čl. 839: Nalogodavac nije dužan pristupiti pregovorima za sklapanje ugovora s osobom koju je posrednik našao, ni sklopiti s njom ugovor pod uvjetima koje je priopćio posredniku, ali će odgovarati za štetu ako je postupio protivno savjesnosti.

 

U primjeni navedenih odredaba sudovi su pravilno ocijenili da je od strane tuženika došlo do povrede odredbe čl. 4. 1. Ugovora kojim se komitent (ovdje tuženik) obvezao poslovati isključivo s D. B. (ovdje tužiteljem), te 4.2. Ugovora kojim se komitent obvezao držati ponude D. B. u tajnosti te uputiti osobe direktno ili indirektno vezano za komitenta D. B. na suradnju.

 

Imajući na umu utvrđenje da je tužitelj postupio po nalogu tuženika te pronašao vlasnika zemljišta građevinske parcele od 563 m2, u D., L., u svezi s kojim je tuženik dao nalog tužitelju za posredovanje, a da je tuženik otkrio ponudu tužitelja svojim roditeljima, kao i da su tuženikovi roditelji sklopili kupoprodajni ugovor s vlasnikom zemljišta pod uvjetima pod kojima je s tužiteljem pregovarao tuženik, ovaj sud prihvaća pravno stajalište u pobijanoj presudi da je tuženik postupio protivno savjesnosti, te da je povrijedio izričitu i jasnu ugovornu odredbu.

 

Revizijski navodi ukazuju na ustrajanje u nesavjesnom postupku, a tvrdnje tuženika tijekom postupka i u reviziji su kontradiktorne. Tuženik u reviziji tvrdi da je uputio roditelje da koriste posredničke usluge tužitelja ali da su oni to odbili, čime samo potvrđuju da je prekršio svoju ugovornu obvezu iz. čl. 4.2., odnosno nije držao ponude D. B. u tajnosti.

 

Nadalje, tvrdnje tuženika iznesene u reviziji da nije bio zadovoljan radom tužitelja, pa da je to bio razlog što nije uputio roditelje na suradnju s tuženikom, a sve kod utvrđenja da je unatoč tome dok je ugovor bio na snazi propustio držati ponudu D. B. u tajnosti, samo dodatno potvrđuju pravilnost zaključka na kojemu se temelji pobijana presuda, da je tuženik postupio nesavjesno i povrijedio ugovornu obvezu. Pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud. Okolnost što je tužitelj eventualno propustio uredno voditi posredničke dnevnike, ako i odgovara stvarnom stanju, nije od utjecaja na rješenje ovoga spora.

 

Stoga je tuženik dužan naknaditi štetu zbog povrede ugovorne obveze, čija je visina u ovom slučaju pravilno utvrđena u visini izgubljene provizije, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tužitelj, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. veljače 2016.