Broj: Revr 374/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. iz R., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J. sa sjedištem u R., protiv tuženika Z. T., odvjetnika u K., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. M. i L. S. sa sjedištem u R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 1295/2011-2 od 18. srpnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Prs - 311/08-19 od 22. listopada 2010., u sjednici održanoj 10. veljače 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 1295/2011-2 od 18. srpnja 2012. i presuda Općinskog suda u Rijeci broj Prs - 311/08-19 od 22. listopada 2010., pa se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice na poništenje odluke tuženika od 30. svibnja 2008., kao i pismena – dopisa tužiteljici po njenom zahtjevu za zaštitu prava od 30. lipnja 2008., oba donijeta u odnosu na tužiteljicu (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). Isto tako tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 19.666,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, a sve kako je to precizno određeno izrekom pod t. II. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici iznos od 11.070,00 kuna (izreka pod t. III. prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici 30. svibnja 2008., te zahtjev na isplatu po osnovu naknade plaće.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljica je temeljem ugovora o radu sklopljenog s tuženikom 9. rujna 2007. obavljala kod tuženika poslove odvjetničkog vježbenika i to od 10. rujna 2007. Iako je temeljem odredbe čl. 54. st. 3. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94 i 117/08 – dalje: Zakon o odvjetništvu) rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj: 6124/2007 od 15. listopada 2007. utvrđeno da Z. T., odvjetnik u K., neće privremeno obavljati odvjetničku djelatnost od 1. listopada 2007. do zaključenja bolovanja, a privremenim zamjenikom određen Ž. B., odvjetnik u K., nižestupanjski sudovi prihvaćaju zahtjev tužiteljice cijeneći da je tužiteljici od strane tuženika otkazan ugovor o radu, a da za takvu odluku nisu bile ispunjene pretpostavke, kako u smislu odredbe čl. 106. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – u daljnjem tekstu: ZR), tako i u smislu odredbe čl. 107. ovog Zakona, a na koje pretpostavke se odluka o otkazu poziva.

 

Pritom nižestupanjski sudovi prigovor tuženika da tužiteljici nije dat otkaz ugovora o radu otklanjaju cijeneći da rješenjem Hrvatske odvjetničke komore određeni privremeni zamjenik tuženika u smislu odredbe 46. st. 1. Statuta Hrvatske odvjetničke komore ("Narodne novine" broj 25/95 – dalje: Statut HOK-a) ima ovlasti poduzimati radnje koje se tiču poslovne djelatnosti odvjetničkog ureda u kojem obavlja dužnost privremenog zamjenika. S druge strane, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, privremeni zamjenik u smislu ovih odredbi posluje za račun odvjetnika kojeg zamjenjuje, čime prema daljnjem shvaćanju nižestupanjskih sudova, ovaj pravni odnos valja sagledati u skladu s odredbom čl. 763. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje ZOO).

 

Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti kao pravilno.

 

Naime, prema shvaćanju ovog suda, privremeni zamjenik odvjetničkog ureda primjenom odredbi čl. 54. st. 3. Zakona o odvjetništvu, te čl. 46. Statuta HOK-a, koji se primjenjuju u ovom pravnom odnosu, ima ovlasti zamjenjivati odvjetnika u postupcima u kojima taj odvjetnik zastupa stranke, ali ne i poduzimati radnje koje se tiču poslovne djelatnosti odvjetničkog ureda u kojem obavlja dužnost privremenog zamjenika.

 

S druge strane, glede shvaćanja nižestupanjskih sudova o ovlaštenjima privremenog zamjenika koja proizlaze iz ugovora o nalogu (čl. 763. do 784. ZOO-a), valja reći da prilikom sklapanja i ispunjenja obveza iz ugovora o nalogu nastaju dva odnosa, unutarnji odnos između suugovaratelja (nalogodavac i nalogoprimac) i vanjski odnos između nalogoprimca i treće osobe. Pritom nalogoprimac stupa u pravni odnos s trećom osobom za račun nalogodavca, a ne za svoj račun (što znači da se radi o izvorno nalogodavčevom poslu, čije obavljanje on prenosi nalogoprimcu, a čime se posljedice tog posla trebaju odnositi na nalogodavca a ne nalogoprimca). Pritom odredbe čl. 763. do 784. ZOO-a ne upućuju na zaključak o tome poduzima li nalogoprimac posao u svoje ime ili u ime nalogodavca. Međutim, kako je za postojanje svojstva zastupnika, tj. za nastupanje u ime druge osobe, nužno postojanje jednog od temelja zastupanja iz čl. 308. st. 2. ZOO-a, te kako iz usporedbe te odredbe s čl. 763. ZOO-a ne proizlazi da sklapanjem ugovora o nalogu nastaje neki od tih temelja, na temelju samog ugovora o nalogu nalogoprimac ne postaje zastupnik nalogodavca. Poslove koje poduzme poduzet će u svoje ime i on će, a ne nalogodavac, postati strana u tim poslovima. Ipak, navedenim nije isključena mogućnost da nalogodavac posebno opunomoći nalogoprimca za zastupanje u poduzimanju onih poslova koji su predmet ugovora o nalogu, u kojim okolnostima nalogoprimac te poslove poduzima ne samo za račun, već i u ime nalogodavca, a to znači da će strane tih pravnih poslova biti treća osoba i nalogodavac, a ne treća osoba i nalogoprimac kao u slučaju kad nalogoprimac nastupa za račun nalogodavca.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi propustili su u smislu prethodno citiranih odredbi utvrditi je li privremeni zamjenik tuženika bio opunomoćen od tuženika na poduzimanje radnji koji se tiču poslovne djelatnosti odvjetničkog ureda, a time i na davanje otkaza tužiteljici ili nije.

 

Navedenim su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova u primjeni prethodno navedenih zakonskih odredaba ostale nepotpuno utvrđene odlučne činjenice u smislu izloženog shvaćanja ovog suda, pa nema uvjeta za preinaku odluke.

 

Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

U ponovnom postupku potrebno je utvrditi sve naprijed iznijete odlučne činjenice, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. veljače 2016.