Broj: Gž-1686/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. mljt. L. P. i 2. mljt. M. P. (dalje u tekstu tužitelji), zastupani po majci i zakonskom zastupniku T. S. iz R., a ona po punomoćniku B. L., odvjetniku iz R., protiv tuženika 1. W. S. Š. d.d. Z., (dalje u tekstu prvotuženik) i 2. Z. P. iz R., (dalje u tekstu drugotuženik), zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i drugotuženika, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1674/2010 od 30. travnja 2012. godine, ispravljene rješenjem istog poslovnog broja od 26. rujna 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. ožujka 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbijaju se žalbe tužitelja i drugotuženika kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1674/2010 od 30. travnja 2012. godine, ispravljena rješenjem poslovni broj P-1674/2010 od 26. rujna 2009. godine, p o t v r đ u j e  u točkama II., III., IV. i VI. izreke kao i u odbijajućem dijelu točke VI. izreke preko iznosa dosuđenih troškova u točki II 2. izreke ove presude.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja p r e i n a č a v a  se presuda suda prvog stupnja u točkama I. i V. izreke te u odbijajućem dijelu točke VI. izreke za iznos od 5.170,25 kn i sudi:

 

1.              Utvrđuje se da su u cijelosti ništetni pravni poslovi o raspolaganju  namjenskim sredstvima za stambenu štednju u vlasništvu tužitelja i to otkaz ugovora i stambenoj štednji od 06. srpnja 2007. godine odnosno takav sporazum prvo i drugo tuženika o prestanku ugovora o stambenoj štednji u iznosu od 5.350,91 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po računu stambene štednje broj ... i u iznosu od 5.350,91 EUR u kunskoj protuvrijednosti po računu stambene štednje br. ..., isplatom na račun drugotuženika, te o zatvaranju istih računa, zaključen između prvotuženika i drugotuženika od 12. srpnja 2007. godine.

 

2.              Nalaže se tuženicima da tužiteljima isplate daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 5.170,25 kn u roku od 15 dana.

 

              III              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba drugotuženika kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1674/2010 od 26. rujna 2009. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na oba tuženika sa sadržajem kao u točki II 1. izreke ove presude.

 

Točkom II. izreke naloženo je drugotuženiku da isplati tužiteljima iznos od 38.997,98 kn svakome, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. srpnja 2007.g. pa do isplate po stopi preciziranoj po pojedinim razdobljima u toj točki izreke presude, u roku od 15 dana.

 

U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika za isplatu u EUR-ima odnosno zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.350,91 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate.

 

U točki IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.350,91 EUR svakome, sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2007.g. pa do isplate u odnosu na prvotuženika.

 

Točkom V. izreke naloženo je tužiteljima da drugotuženiku nadoknade trošak parničnog postupka u iznosu od 4.950,00 kn dok je točkom VI. izreke drugotuženiku naloženo da tužiteljima nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.430,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Rješenjem suda prvog stupnja ispravljena je citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke, redak deveti odozgo, tako da iza riječi „pet postotnih poena“ ima pisati „sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

 

Protiv presude žalbu podnose tužitelji i drugotuženik koji se žali i protiv rješenja.

 

Tužitelji žalbom pobijaju točke I., III., IV. i V. izreke te odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke VI. izreke presude (koji se izrijekom ne navodi) pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

U žalbi u bitnome osporavaju pravilnost pravnog zaključka prvostupanjskog suda da se u predmetnom slučaju radilo o jednostranom raskidu ugovora o stambenoj štednji od strane drugotuženika pa da se stoga na takav otkaz ne primjenjuju odredbe o ništetnosti pravnog posla. Ukazuju kako je drugotuženik podnio zahtjev za otkaz oba ugovora o stambenoj štednji mljt. tužitelja na obrascu prvotuženika sa kojim se prvotuženik suglasio pa se stoga ima smatrati kako je došlo do sporazumnog raskida ugovora kao oblika prestanka ugovora o stambenoj štednji te da sam naziv takvog pravnog čina ne utječe na njegov sadržaj. U žalbi se dalje ističe potreba zaštite interesa i dobrobiti mljt. tužitelja koja da su povrijeđena osporenim pravnim poslovima postignutim između tuženika u pogledu stambene štednje mjt. tužitelja.

 

Žalbom se dalje citira normativni sadržaj relevantnih odredbi Konvencije UN o zaštiti prava djeteta, Ustava Republike Hrvatske, Obiteljskog zakona, a u pogledu postupanja sudionika u obvezno pravnim odnosima te poštivanja osnovnih načela takvih odnosa kao i o ispunjavanju obveza, tužitelji ukazuju na odredbe Zakona o obveznim odnosima. U žalbi se ističe kako postupanje tuženika posebice drugotuženika kao oca mljt. tužitelja koji je sklopio sporazum o raskidu ugovora o stambenoj štednji za mljt. tužitelje te zatvorio njihove račune u štedionici nakon čega je prvotuženik transferirao ušteđena novčana sredstva mljt. tužitelja na osobni račun drugotuženika koji ih je nastavno potrošio za svoje potrebe, svakako za posljedicu ima ništetnost takvih pravnih poslova protivnih prvenstveno odredbi čl. 261. st. 1. Obiteljskog zakona jer su poduzeta bez potrebnog odobrenja Centra za socijalnu skrb. Tužitelji ukazuju na mišljenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o visini iznosa do kojeg roditelji mogu samostalno i bez odobrenja Centra za socijalnu skrb raspolagati imovinom djeteta te dalje ukazuju i na mišljenje Pravobraniteljice za djecu. Nastavno, žalbom tužitelja osporava se i odluka suda o nepriznavanju tužiteljima isplate u EURima u kunskoj protuvrijednosti uz obrazloženje da su ugovori o štednji zaštićeni upravo valutnom klauzulom. Osporava se i odluka o troškovima postupka.       

 

Tužitelji predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika uz nalaganje istima da naknade parnični trošak tužiteljima uključujući i žalbeni trošak.

 

Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužitelja.

 

Drugotuženik podnosi žalbu protiv točki II. i VI. izreke presude pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešnu primjenu materijalnog prava.  

 

U žalbi ponavlja prigovor istaknut tijekom postupka da predmetni ugovori o stambenoj štednji predstavljaju prividne pravne poslove jer da su zaključeni smo na ime ali ne i za račun mljt. tužitelja  nego za račun njihovih roditelja pa stoga da uplaćena sredstva nisu darovana niti su na bilo koji drugi način prešla u imovinu mljt. tužitelja. Žalbom se ukazuje kako je u obitelji mljt. tužitelja zaključeno više takvih ugovora o stambenoj štednji a sve sa ciljem da se na taj način ostvari što više državnih poticajnih sredstava i povoljniji uvjeti kredita pa se osporava pravni zaključak prvostupanjskog suda da simulacije nije bilo.

 

Drugotuženik predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno  suđenje.

 

Tužitelji su u odgovoru na žalbu drugotuženika osporili osnovanost žalbenih navoda sadržajno predlažući da se ta žalba odbije kao neosnovana i tužiteljima naknadi trošak odgovora na žalbu.

 

Drugotuženik odvojenu žalbu podnosi i protiv prvostupanjskog rješenja o ispravku presude pozivajući se na sve žalbene razloge i žalbeni prijedlog kao u žalbi protiv presude.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok žalbe drugotuženika nisu osnovane.

 

Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje da su mljt. tužitelji djeca T. S. i drugotuženika, čiji je brak razveden u ožujku 2008.g. time da je zajednica života roditelja tužitelja prestala još u listopadu 2006.g. od kada mljt. tužitelji žive s majkom i z.z.

 

Dalje sud nespornim utvrđuje da su temeljem zahtjeva za sklapanje ugovora od 23. veljače 2000.g. o stambenoj štednji, koje je u ime i za račun mljt. tužitelja podnio njihov otac ovdje drugotuženik, prihvatom tih zahtjeva i potpisom istih od strane prvotuženika 28. veljače 2000.g., zaključeni ugovori o stambenoj štednji sastavni dio kojih su Opći uvjeti poslovanja stambene štednje prvotuženika.

 

Daljnje je utvrđenje suda da su između prvo i drugo tuženika pomenuti ugovori o stambenoj štednji otkazani otkazima ugovora o stambenoj štednji od 18. lipnja 2007.g. zaprimljeni kod tuženika 06. srpnja 2007.g., koje otkaze je u ime i za račun mljt. tužitelja prvotuženiku podnio njihov otac i z.z., ovdje drugotuženik. Sud nespornim utvrđuje da je temeljem navedenih otkaza ugovora o stambenoj štednji iznos stambene štednje od 5.350,91 EUR, koliko su na računu stambene štednje imali svaki od tužitelja, prvotuženik u kunskoj protuvrijednosti od 38.997,98 kn po svakom ugovoru odnosno sveukupno 77.995,96 kn isplatio 12. srpnja 2007.g. na točno određeni račun drugotuženika otvoren u H. p. b. d.d. kojeg je isti prethodno naznačio u otkazima ugovora o stambenoj štednji.

 

Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili utvrđenje ništetnim pravnih poslova o raspolaganju namjenskim sredstvima za stambenu štednju u vlasništvu tužitelja, sud prvog stupnja nalazi da tuženici nisu sporazumno uredili raspolaganje sredstvima stambene štednje s računa mljt. tužitelja jer da su ti ugovori prestali otkazom ugovora o stambenoj štednji od strane drugotuženika kao z.z. mljt. tužitelja koji otkazi da stoga predstavljaju jednostrani raskid ugovora. Kako se prema mišljenju suda prvog stupnja radi o jednostranoj radnji a ne o sporazumu o prestanku ugovora o stambenoj štednji koji bi imao značenje pravnog posla, sud smatra da otkazi ugovora o stambenim štednjama od 6. srpnja 2007.g. koje je učinio drugotuženik ne podliježu institutu ništetnosti u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05 i 41/08 - dalje u tekstu ZOO).

 

Dalje sud smatra kako za otkazivanje ugovora o stambenoj štednji, koju radnju je u ime i za račun mlt. tužitelja poduzeo njihov otac i z.z., nije bilo potrebno odobrenje Centra za socijalnu skrb u skladu s odredbama Obiteljskog zakona („NN“ 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13 - dalje u tekstu ObZ). Obrazloženje je suda da treba razlikovati radnju otkazivanja ugovora o stambenoj štednji koja radnja ima za posljedicu prestanak ugovora zaključenog u ime mljt. tužitelja od radnje raspolaganja novčanim sredstvima. Prema mišljenju prvostupanjskog suda za otkazivanje ugovora te prijenos novčanih sredstava mljt. tužitelja sa njihova računa otvorenog kod prvotuženika na račun drugotuženika nije bilo potrebno odobrenje Centra za socijalnu skrb (dalje u tekstu Centar) jer sud smatra da se takvom radnjom i transakcijom ne troše niti umanjuju novčana sredstva mljt. tužitelja. Kako na daljnje raspolaganje novčanim sredstvima tužitelja koja su prebačena na račun drugotuženika, prvotuženik kao stambena štedionica nije imao utjecaja, sud nalazi da u postupanju prvotuženika nema nepravilnosti i nezakonitosti niti je takvo postupanje protivno kogentnoj zakonskoj odredbi. Iz razloga što smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnim poslovima koje kao objekt imaju ugovornu obvezu odnosno radnju, to sud nalazi da se osporene pravne radnje ne mogu utvrditi ništetnim niti primjenom odredbe čl. 270. ZOO-a o nemogućnosti, nedopuštenosti, neodređenosti ili neodredivosti činidbe. Stoga sud odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pravnih poslova u odnosu na oba tuženika.

 

Prvostupanjski sud nalazi da je sasvim drugo pitanje raspolaganje i trošenje novčanih sredstava mljt. tužitelja koja su isplaćena na račun drugotuženika za kojeg utvrđuje da je sa tim sredstvima jedini samostalno raspolagao. Kako se radi o novčanim sredstvima stambene štednje koja su pripadala isključivo mljt. tužiteljima u iznosu od 5.350,91 EUR u kunskoj protuvrijednosti svakome, za raspolaganje tim sredstvima, prema stavu prvostupanjskog suda drugotuženiku je bilo potrebno odobrenje Centra u smislu odredbe čl. 261. st. 1. u vezi s odredbom čl. 260. ObZ-a. Utvrđenje je suda da drugotuženik to odobrenje nesporno nije imao niti je isto tražio a novčana sredstva tužitelja potrošio je isključivo za svoje potrebe, bez dogovora s majkom i zakonskom zastupnicom tužitelja i bez odobrenja Centra. Stoga sud nalazi da je drugotuženik takvom svojom radnjom te trošenjem novčanih sredstava tužitelja za svoje potrebe neosnovano stekao imovinu mljt. tužitelja pa je ta novčana sredstva istima u obvezi vratiti pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO-a po pravilima o stjecanju bez osnove. Pritom sud otklanja kao neosnovane navode drugotuženika da je podignutim novčanim sredstvima podmirivao troškove uzdržavanja mljt. tužitelja nalazeći da se potvrde o plaćanju koje je priložio odnose na izvršavanje zakonske obveze drugotuženika kao oca da uzdržava svoju mljt. djecu nakon razvoda braka.

 

Obzirom da je drugotuženiku na njegov račun isplaćena kunska protuvrijednost novčanih sredstava sa štednih računa mljt. tužitelja u ukupnom iznosu od 77.995,96 kn koji iznos je drugotuženik neosnovano stekao i potrošio, to sud prvog stupnja nalaže istome da isplati tužiteljima upravo kunski iznos i to svakom od tužitelja po 38.997,98 kn.

 

Nastavno je sud prvog stupnja kao neosnovan otklonio prigovor drugotuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o prividnim pravnim poslovima nalazeći da nije bilo simulacije prilikom sklapanja ugovora o stambenoj štednji koji su zaključeni u ime i za račun mljt. tužitelja. Sud utvrđuje da su roditelji mljt. tužitelja uplaćivali svoja novčana sredstva na štedne račune istih pa su time ta sredstva postala imovina mljt. tužitelja a ugovore da ne čini prividnim okolnost što je motiv za sklapanje istih na strani roditelja bio akumuliranje novčanih sredstava na ime ušteđenog novca i državnih poticaja,  koja bi se utrošila na kupnju nekretnine za obitelj. Ujedno je sud otklonio i po drugotuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nalazeći da majci i z.z. tužitelja nije bilo potrebno odobrenje Centra za poduzimanje postupovnih radnji pred sudom budući da to ovlaštenje crpi iz samog zakona kao zakonska zastupnica.

 

Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a i odgovarajuću Odvjetničku tarifu, pa mljt. tužiteljima nalaže nadoknaditi troškove postupka drugotuženiku u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji su odbijeni (utvrđenje ništetnosti) dok drugotuženiku nalaže nadoknaditi troškove postupka mljt. tužiteljima za dio tužbenog zahtjeva koji je prihvaćen (isplata).

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem presude i rješenja bila počinjena neka od tih procesnih povreda, pa tako ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da pobijana presuda i rješenje ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje neosnovano žalbom ukazuju tužitelji i drugotuženik.

 

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je odlučeno u točkama II., III. i IV. izreke pobijane presude, što sve žalbenim navodima tužitelja i drugotuženika nije dovedeno u pitanje.

 

Stoga se u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a te radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, žalitelji upućuju na opsežno, sveobuhvatno i potpuno obrazloženje presude suda prvog stupnja u odnosu na odluku u navedenim točkama izreke prvostupanjske presude.

 

Uz obrazloženje suda prvog stupnja izneseno u pogledu neosnovanosti prigovora drugotuženika o prividnosti ugovora o stambenoj štednji zaključenih u ime i za račun mljt. tužitelja u veljači 2000.g., drugotuženiku treba odgovoriti na žalbene navode da mljt. tužitelje osim toga štiti odredba čl. 66. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) pri čemu je neupitna savjesnost mljt. tužitelja.  

 

U odnosu na odluku suda prvog stupnja kojima su tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim pravnih poslova o raspolaganju namjenskim sredstvima za stambenu štednju u vlasništvu mljt. tužitelja, zaključenih i poduzetih između tuženika, ovaj sud nalazi da su osnovani žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u tom dijelu pobijane presude (točka I. izreke).

 

Prema stavu ovoga suda sporno raspolaganje novčanim sredstvima mljt. tužitelja ne treba odvojeno promatrati kao što to čini sud prvog stupnja smatrajući da radnje koje je poduzeo drugotuženik kod prvotuženika (podnio zahtjev za raskid ugovora, zatražio isplatu sredstava na svoj račun i zatvorio štedne račune tužitelja) treba različito pravno tretirati od samog trošenja tih sredstava. Ovaj sud smatra da je odobrenje nadležnog Centra, propisano kogentnom zakonskom normom za raspolaganje od strane roditelja imovinom mljt. djece, bilo potrebno pribaviti već u trenutku podnošenja zahtjeva za otkaz ugovora o stambenim štednjama te prilikom traženja isplate tih sredstava na osobni račun drugotuženika. Navedeno je odobrenje Centra prvotuženik trebao zatražiti od oca tužitelja jer je upravo kroz dokumentaciju koju posjeduje imao saznanja da se radi o imovini mljt. osoba. To iz razloga što u situaciji kada su se novčana sredstva koja su predstavljala imovinu mljt. tužitelja već našla na osobnom računu njihova oca, tada banka drugotuženika nema više mogućnosti utjecaja na trošenje navedenih sredstava niti podataka da se radi o imovini mljt. osoba jer su sredstva već položena na račun njihova klijenta koji je njima tada ovlašten raspolagati bez ograničenja.

 

Kako se prihvaćanjem zahtjeva drugotuženika za otkaz ugovora o stambenim štednjama zaključenih u ime i za račun mljt. tužitelja od 06. srpnja 2007.g., prvotuženik zapravo s takvim zahtjevima suglasio, ugovori o stambenim štednjama su prestali postojati na temelju sporazuma tuženika, kao se to osnovano navodi u žalbi tužitelja. Budući da je na taj način neupitno raspolagano imovinom mljt. tužitelja bez potrebnog odobrenja Centara u smislu odredbe čl. 261. st. 1. ObZ-a to proizlazi da se radi o ništetnim pravnim poslovima prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a radi čega je i taj dio tužbenog zahtjeva valjalo prihvatiti pa je odlučeno kao u točki II 1. izreke ove presude.      

 

Obzirom da su preinačenjem pobijane presude tužitelji ostvarili dodatni uspjeh u postupku u odnosu na oba tuženika, da je drugotuženik uspio u postupku u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi pa mu ne pripadaju troškovi dosuđeni u točki V. izreke pobijane presude (čl. 155. st. 3. ZPP-a) te obzirom da dosuđujućim dijelom odluke o troškovima postupka iz točke VI. izreke presude sud prvog stupnja tužiteljima nije priznao sve troškove koji im pripadaju, to je valjalo tužiteljima priznati daljnje troškove (uz one dosuđene u točki VI. izreke), sve u okviru visine zahtijevanih troškova iz troškovnika tužitelja (list 133 spisa) uvažavajući žalbene navode tužitelja.

 

Primjenom odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 149/09 - dalje u tekstu Tarifa) tužiteljima je valjalo kao prvo priznati uvećanje od 10% za zastupanje dvije osobe (Tbr. 36. Tarife) na već dosuđene troškove od 7.430,00 kn (točka VI. izreke) u visini od 743,00 kn. Tužiteljima dalje pripada trošak sastava podneska od 17. rujna 2010.g. u iznosu od 275,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. u vezi Tbr. 36. Tarife) te razlika troška do pune naknade za zastupanje na raspravama na kojima se je raspravljalo o glavnoj stvari od 13. listopada 2011.g. i 22. ožujka 2012.g. u iznosu od 550,00 kn za svaku, a za raspravu 23. travnja 2012.g. iznos od 825,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. u vezi Tbr. 36. Tarife), što sve naprijed uvećano za 533,50 kn na ime PDV-a prema stopi od 23 % odnosno 25%  (Tbr. 42. Tarife) iznosi 2.733,50 kn dok je preostali dio zahtjeva kao neosnovan valjano odbijen.

 

Tužiteljima pripada i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.375,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 36. Tarife) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 42. Tarife) za što im je dosuđen iznos 1.693,75 kn (samo toliko je zatraženo) tako da sveukupno troškovi koje je trebalo dosuditi tužiteljima iznose 5.170,25 kn.

 

Neosnovano se žalbom drugotuženika pobija prvostupanjsko rješenje o ispravku od 26. rujna 2012.g. kojim je pobijana presuda pravilnom primjenom odredbe čl. 342. ZPP-a ispravljena na način da je u točki II. izreke nadodan, očitom omaškom izostavljen, paricijski rok od 15 dana.

 

Zbog navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke ove presude te kao u izreci ovoga rješenja pozivom na odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. st. 2.  ZPP-a.

 

  Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu drugotuženika jer je ocijenjeno da odgovor na tu žalbu nije bili potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a pa je odučeno kao u točki III izreke ove presude.

 

U Rijeci, 23. ožujka 2016. godine