Broj: Rev 3035/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HRVATSKE VODE, pravne osobe za upravljanje vodama iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik u Z., . protiv ovršenika D. L. iz G. S., OIB: ..., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-571/2014-2 od 9. travnja 2014., kojim je potvrđeno i preinačeno rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-300/2013 od 10. rujna 2013., u sjednici održanoj 30. ožujka 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

1. Prihvaća se revizija ovrhovoditelja i ukida rješenje Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-571/2014-2 od 9. travnja 2014. u dijelu kojim je ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-300/2013 od 10. rujna 2013. u točki I. izreke kojim je određena ovrha radi naplate potraživanja u iznosu od 720,00 kuna koji se odnosi na potraživanje ovrhovoditelja koje dospijeva do zaključno 15. listopada 2009. i u tom dijelu odbijen ovršni prijedlog, i predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

2. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja je na temelju ovršnih isprava konačnih i izvršnih rješenja ovrhovoditelja donesenih u upravnom postupku po službenoj dužnosti: klasa UP/I-325-08/06-12/0000423 Ur. broj 374-3111-2-06-2 od 21. lipnja 2006., klasa UP/I-325-08/11-07/0438165 Ur. broj 374-3111-2-11-1 od 26. veljače 2011., određena predložena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika po računima kod banaka pljenidbom i prijenosom tražbine radi naplate za iznos od 1.440,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

 

Rješenjem suda drugog stupnja je djelomično usvojena žalba ovršenika i ukinuto rješenje suda prvog stupnja u pobijanome dijelu pod točkom I. izreke kojim je ovrha određena radi naplate ovrhovoditeljeve novčane tražbine u iznosu od 720,00 kn koji se odnosi na potraživanje ovrhovoditelja koje dospijeva zaključno do 15. listopada 2009. i u tom dijelu ovršni prijedlog ovrhovoditelja je odbijen kao neosnovan, dok se u preostalom dijelu žalba ovršenika odbija kao neosnovana i potvrđuje pobijano rješenje o ovrsi suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu kojim je djelomično usvojena žalba ovršenika te ukinuto rješenje suda prvog stupnja i ovršni prijedlog odbijen reviziju je podnio ovrhovoditelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih pred zakonom o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje. Predlaže preinačiti pobijano drugostupanjsko rješenje tako da se potvrdi prvostupanjsko rješenje u cijelosti podredno da se ukine drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskome sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena ovaj sud je utvrdio da je revizija osnovana.

 

Prema odredbi iz čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine broj 112/12 i 25/13 - dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, mogu podnijeti reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

U reviziji ovrhovoditelj postavlja dva materijalnopravna pitanja od kojih se drugo pitanje suštinski svodi na prvo koje glasi: „Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršnom ispravom na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda“.

 

O navedenom pitanju ovisi odluka u konkretnom sporu, a važno je za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova na koju se ovrhovoditelj u reviziji poziva (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4227/2013 od 7. studenoga 2013., rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4217/2013 od 29. listopada 2013., rješenje Županijskog suda u Zagrebu Stalne službe u Zlataru poslovni broj Gžovr-5345/2013 od 9. listopada 2013., rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1155/2014 od 3. lipnja 2014., Gž-586/2014 od 24. ožujka 2014. i Gž- 571/2014 od 9. travnja 2014.)

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije ovrhovoditelja u odnosu na postavljeno pravno pitanje ovaj sud je ocijenio da revizija ovrhovoditelja u tom dijelu sadrži sve zakonom navedene elemente te da je odluka suda drugog stupnja utemeljena na pogrešnom pravnom shvaćanju o kojemu revizijski sud do sad nije zauzeo shvaćanje pa je predmetna revizija dopuštena i osnovana.

 

Predmet ovog ovršnog postupka jest prisilna naplata naknade za uređenje voda na temelju ovršnih isprava, izvršnih rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koja su donijele Hrvatske vode.

 

Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio ovršni prijedlog te odredio predloženu ovrhu na novčanim sredstvima po računima ovršenika, a povodom žalbe ovršenika drugostupanjski sud je djelomično ukinuo pobijano rješenje o ovrsi u dijelu kojim je ovrha određena za iznos od 720,00 kn koji se odnosi na ovrhovoditeljevo potraživanje koje dospijeva zaključno do 15. listopada 2009. i u tom dijelu odbio ovršni prijedlog.

 

Drugostupanjski sud tu odluku temelji na shvaćanju da je djelomično osnovan žalbeni razlog zastare potraživanja koja proizlaze iz predmetnih ovršnih isprava. To obrazlaže time da potraživanja na ime naknade za uređenje voda koja su u ovršnim ispravama određena u mjesečnim iznosima dospijevaju na naplatu četveromjesečno, pa da kao povremena potraživanja koja proizlaze iz ovršnih isprava zastarijevaju u roku od tri godine sukladno odredbi iz čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

U revizijskom stupnju ovoga postupka sporan je zaključak drugostupanjskog suda da potraživanja iz ovršnih isprava rješenja Hrvatskih voda kojima se utvrđuje mjesečna naknada za uređenje voda i obvezniku nalaže njihovo plaćanje u jednakim četveromjesečnim obrocima zastarijevaju sukladno odredbi iz čl. 233. st. 2. ZOO, što bi u konkretnom slučaju iznosilo tri godine.

 

Drugostupanjski je sud odlučujući povodom žalbe na rješenje o ovrsi o osnovanosti prigovora zastare zaključio na temelju pogrešnog pravnog pristupa pozivajući se na odredbu čl. 233. st. 2. ZOO, a zbog čega je osnovana ovrhovoditeljeva revizijska tvrdnja da je drugostupanjski sud zauzeo pogrešno shvaćanje po pitanju zastare potraživanja iz predmetnih ovršnih isprava.

 

Prema odredbi čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“ broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) naknadu za uređenje voda obračunavaju Hrvatske vode te je i naplaćuju, osim u slučaju iz čl. 17. tog Zakona. Naknada za uređenje voda obračunava se rješenjem o obračunu naknade za uređenje voda koje donose Hrvatske vode (st. 2.).

 

Prema odredbi čl. 73. st. 2. ZFVG ovrhu protiv obveznika vodnih naknada, za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz čl. 71. st. 1. ZFVG (ovrha na novčanim sredstvima na poslovnim računima protiv pravnih osoba, obrtnika i osoba koje obavljaju djelatnosti u vidu slobodnih zanimanja), pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po Ovršnom zakonu.

 

Odredbom iz čl. 74. st. 1. ZFVG propisano je da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz st 2. (naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga), primjenjuje Opći porezni zakon.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je u konkretnom slučaju, odlučujući o pitanju je li nastupila zastara iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, sud trebao prvenstveno primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13, dalje: OPZ), odnosno njegove odredbe čl. 94., 95. i 96. kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a tek podredno, ako odredbama tog zakona nije uređeno drugačije, na zastaru potraživanja primijeniti odredbe ZOO (čl. 94. st. 12. OPZ).

 

Drugostupanjski je sud, slijedom toga, kad se već suprotno odredbi iz čl. 52. st. 3. OZ upustio u ocjenu žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ, pogrešno primijenio odredbe čl. 233. st. 2. ZOO

 

Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa, a budući da relevantne odredbe OPZ institut zastare naplate potraživanja uređuju bitno drugačije od odredaba ZOO, valjalo je drugostupanjsku odluku u pobijanome dijelu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi ovršenika na rješenje o ovrsi u preostalom dijelu, pri čemu će drugostupanjski sud, ovisno o istaknutim žalbenim razlozima, i time shodnim okvirom svojih zakonskih ovlasti, donijeti odgovarajuću odluku. 

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. i čl. 21. st. 1. OZ ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 30. ožujka 2016.