Broj: Rev 1653/12-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. D. iz O., koju zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u O., protiv tuženika C. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2007/2010-2 od 9. veljače 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1299/06-34 od 30. rujna 2009., u sjednici održanoj dana 19. travnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2007/2010-2 od 9. veljače 2012. i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1299/06-34 od 30. rujna 2009. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima ovoga revizijskog postupka sud će odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Osijeku je presudom poslovni broj P-1299/06-34 od 30. rujna 2009. naložio tuženiku C. d.d. Z., isplatiti tužiteljici S. D. iz O., ukupno 20.500,00 kuna s osnove pretrpljenih fizičkih boli, straha i duševnih boli zbog umanjenja životnih aktivnosti, sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 19. srpnja 2006. do isplate (točka I/ izreke).

 

              Tom presudom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1000,00 kuna s osnove tuđe pomoći i njege i to za po četiri sata dnevno za period od 30. travnja 2003. do 9. svibnja 2003., te za po dva sata dnevno za period od 10. svibnja 2003. do zaključno 30. svibnja 2003., sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 19. srpnja 2006. do isplate, te naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 7.347,55 kuna (točka II/ izreke).

 

Tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 22.000,00 kuna te za zatezne kamate na taj iznos za period od 19. srpnja 2006. do isplate (točka III/ izreke).

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-2007/2010-2 od 9. veljače 2012. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu, a žalbu tuženika je djelomično prihvatio i djelomično odbio, te je sudio:

 

"žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda suda prvog stupnja :

 

a)              potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku C. o. d.d. Z. plati tužiteljici S. D. iz O. ukupno 20.500,00 kuna s osnova nematerijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. rujna 2009. pa do konačne isplate, (toč. I. izreke) te se potvrđuje u odbijajućem dijelu za isplatu 22.000,00 kuna sa zz kamatama (toč. III. izreke), te u odluci o parničnom trošku (toč. II. izreke).

 

b)              preinačuje u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate s osnova nematerijalne štete od 20.500,00 kuna i to za razdoblje od 19. srpnja 2006. do zaključno 14. rujna 2009., za iznos od 1.000,00 kuna s osnova tuže pomoći i njege sa zz kamatama, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija (toč. II. izreke)."

 

Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozlijede koju je tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi koja se dogodila 19. travnja 2003. u O. u ulici … ispred., kada je tužiteljica, upravljajući motornim vozilom, započela s radnjom skretanja vozila ulijevo presijecajući suprotni kolnički trak, te kada je na njezino vozilo, poduzimajući radnju pretjecanja, naletjelo vozilo reg. oznake … marke M. kojim je upravljao osiguranik tuženika.

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a da je pitanje važno zato što o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u više presuda pojedinačno navedenih u reviziji, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem

 

Revident je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud je ispitao presudu po čl. 392b st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da je dana 19. travnja 2003. došlo do prometne nezgode u O., u ulici … ispred kuće, u kojoj prometnoj nezgodi su sudjelovala tri motorna vozila i to osobni automobil reg. oznake i broja …, kojim je upravljala tužiteljica S. D. iz O., … osobni automobil marke M. reg. oznake i broja …kojim je upravljao A. Ć., osiguranik tuženika, i osobni automobil marke B., reg. oznake i broja …, u vlasništvu A. A. iz B., registrirano i osigurano u BiH, kojim je upravljao J. P. iz V., u vrijeme kada mu je trajala zabrana upravljanja motornim vozilom,

 

- da se nezgoda dogodila ujutro, pri dobroj vidljivosti,

 

- da se radilo o ravnom dijelu prometnice u naseljenom mjestu na kojoj je vrijedilo ograničenje brzine od 50 km/h,

 

-da se prometna nezgoda dogodila na način da je tužiteljica, upravljajući vozilom iz smjera O. u smjeru Č. ulicom …, dakle smjerom istok-zapad, ispred kuće broj …na suprotnoj strani ceste, započela s radnjom skretanja svojega vozila prema kolnom ulazu kuće tako što je skrenula na lijevu prometnu traku, a da se prethodno nije uvjerila da može navedenu radnju poduzeti bez opasnosti po druge sudionike u prometu,

 

- da je osiguranik tuženika u tom trenutku, krećući se brzinom od 68 km/h u istom smjeru, poduzeo radnju pretjecanja osobnim automobilom reg. oznake i broja …te se nalazio na lijevoj prometnoj traci, a što je tužiteljica propustila uočiti provjerom na retrovizoru i propustiti ga,

 

-da se iza osobnog automobila reg. oznake i broja … na lijevoj prometnoj traci kretalo i osobno vozilo reg. oznake i broja … brzinom od 95 km/h, koje je također bilo u pretjecanju,

 

-da je vozilo … udarilo u zadnji dio vozila tužiteljice, a u tom trenutku da je i vozilo reg. oznake i broja … udarilo u vozilo …, pa su dakle u prometnoj nezgodi sudjelovala tri vozila,

 

-da je tužiteljica tom prilikom zadobila tjelesne ozljede uslijed kojih je trpjela strah i bolove, a posljedično je došlo je i do umanjenja njezinih životnih aktivnosti u stupnju od 10%,

 

-da je postojala potreba tužiteljice za tuđom pomoći i njegom u periodu od 30. travnja 2003. do zaključno 30. svibnja 2003.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužiteljica dokazala pravnu osnovu za naknadu štete, jer da je osiguranik tuženika, postupajući protivno propisima o sigurnosti prometa na cestama, skrivio prometnu nezgodu.

 

Odlučujući o prigovoru tuženika o podijeljenoj odgovornosti sudionika u nezgodi za nastalu štetu, sudovi su primjenom odredbe čl. 1092. ZOO/05, ocijenili doprinos tužiteljice štetnom događaju u omjeru od 50% svakoga. Stoga je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete djelomično prihvaćen, vodeći računa o doprinosu tužiteljice štetnom događaju, dok je zahtjev za naknadu materijalne štete odbijan zbog zastare, primjenom odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05), a imajući na umu da je izvanugovorni obvezni odnos po osnovi štetnog događaja nastao prije stupanja na snagu ZOO/05.

 

Sudovi su u ovom postupku utvrdili da je i vozač osobnog automobila reg. oznake i broja … sudjelovao u prometnoj nezgodi, postupajući protivno propisima o sigurnosti prometa na cestama time što se kretao brzinom od 95 km/h na mjestu gdje je najviša dopuštena brzina iznosila 50 km/h, i ne držeći potreban razmak od vozila ispred njega, ali unatoč prigovoru nisu ocijenili doprinos toga vozila štetnom događaju.

 

U obrazloženju drugostupanjske presude je glede doprinosa tog trećeg vozila štetnom događaju zauzeto pravno shvaćanje da se u ovoj parnici ne može prosuđivati o njegovom doprinosu štetnom događaju, zato što vozač toga automobila nije stranka u ovom postupku.

 

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda glede utvrđivanja omjera doprinosa svih sudionika štetnog događaja samom događaju te je naznačio pravno pitanje koje se može u bitnome svesti na slijedeće:

 

Treba li u sporu radi naknade štete uzrokovane sudarom više motornih vozila primijeniti odredu čl. 1072. st. 2. ZOO/05 koja određuje pravila za međusobne odštetne zahtjeve imatelja motornih vozila ili odredbu čl. 1092. ZOO/05 koja određuje pravila o razmjernom sniženju naknade za slučaj doprinosa oštećenika vlastitoj šteti, a na kojoj se temelji obrazloženje pobijane presude? Treba li utvrđivati omjer doprinosa štetnom događaju svih sudionika prometne nezgode u slučaju kada su u prometnoj nezgodi sudjelovala tri vozila, a jedan od sudionika nije stranka u postupku niti na strani tužitelja niti na strani tuženika?

 

U reviziji je navedeno da je pitanje važno zato je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-2884/1999 od 19. veljače 2003., Rev-1438/1999 od 19. srpnja 2000. i Gzz-263/03 od 21. travnja 2004., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

 

Vijeće revizijskog suda je ocijenilo da podnesena revizija ima propisani sadržaj, da je naznačeno pitanje važno za rješenje spora, te za osiguranje jedinstvene primjene prava u smislu odredbe čl. 382. st. 2. točka 2. ZPP zato što zato je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Prije ostalog valja naglasiti da je drugostupanjski sud pravilno pošao od toga da se u ovom slučaju u rješenju spora primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01), jer se štetni događaj zbio dana 19. travnja 2003., dakle prije stupanja na snagu ZOO/05.

 

Stoga je za rješenje spora mjerodavna odredba čl. 178. st. 1. i 2. ZOO/91 kojom su uređena pravila za međusobne odštetne zahtjeve imatelja motornih vozila glasi: (1) U slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imatelja, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje.(2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki imatelj odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje.

 

Ova odredba je lex specialis u odnosu na opću odredbu o odgovornosti za štetu, a na njenu primjenu upućuje i pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud RH u više svojih odluka, pa tako i u presudama na koje se pozvao revident.

 

Stoga odgovor na naznačeno pitanje glasi da se u sporovima za međusobne odštetne zahtjeve imatelja motornih vozila primjenjuje kao mjerodavni propis odredba čl. 178. st. 1. i 2. ZOO/91, odnosno odgovarajuća odredba čl. 1072. st. 1. i 2. ZOO/05.

 

U sporovima za međusobne odštetne zahtjeve imatelja motornih vozila, u slučaju kada je sporan omjer doprinosa više sudionika štetnom događaju, sud će utvrditi omjer doprinosa svakog od sudionika prometne nezgode, neovisno o tome što neki od sudionika nije stranka u postupku niti na strani tužitelja niti na strani tuženika.

 

Naime, odredba čl. 178. st. 1. ZOO jasno određuje da u slučaju sudara dvaju ili više motornih vozila svaki imatelj odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje, iz čeg a slijedi da je potrebno utvrditi krivnju (doprinos štetnom događaju) svakog sudionika nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu, pri čemu utvrđivanje doprinosa svakog sudionika ne ovisi o tome jesu li svi sudionici sudara ujedno i stranke u predmetnom parničnom postupku koji se vodi radi naknade štete jednog od sudionika.

 

U ovom slučaju obrazloženje pobijane presude se temelji na pogrešnom pravnom shvaćanju da se u rješenju spora ima primijeniti opća odredba o doprinosu oštećenog (čl. 1092. ZOO/05), pa da ne treba utvrđivati doprinos štetnom događaju trećega sudionika prometne nezgode samo zbog toga što on nije stranka u ovom postupku. Stoga je u rješenju spora pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Ovaj sud je ustanovio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno glede doprinosa svih sudionika štetnom događaju i šteti, pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Stoga je valjalo po čl. 394. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju te ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 19. travnja 2016.