Broj: Pž-6395/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. C. d.o.o. u stečaju, OIB ..., Č., kojeg zastupa stečajni upravitelj L. R. iz R., kojeg zastupa punomoćnik N. F., odvjetnik u R.,  protiv tuženika 1. E. N. d.o.o., OIB ..., Č., i 2. A. O., OIB ..., T. R., U., (adresa u Republici Hrvatskoj Č.), koje zastupa punomoćnica A. P., odvjetnica u R., radi utvrđenja ništetnosti i pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1085/13-101 od 3. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1085/13-101 od 3. travnja 2015.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi  ništetnim Ugovor o podjeli i preuzimanju kojeg su O. C. d.o.o. u stečaju, Č., E. N. d.o.o., Č., i A. O. iz U., R. I., sklopili 26. studenog 2012., zatim zahtjev za povrat imovinske koristi stečene na osnovi Ugovora o podjeli i preuzimanju, kao i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju u posjed motorna vozila i druge pokretnine označene u točkama III. i IV. petita tužbenog zahtjeva te da je ništetan upis podjele tužitelja odvajanjem s preuzimanjem dijela imovine društva O. C. d.o.o., Č., od strane društva E. N. d.o.o., Č., pod poslovnim brojem Tt-12/7075-6 i zahtjev da se naloži Sudskom registru trgovačkih društava Trgovačkog suda u Rijeci uspostava prijašnjeg stanja brisanjem navedenog upisa.

 

              Nadalje, Odlukom u točki II. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika O. C. d.o.o. u stečaju, Č., Ugovor o podjeli i preuzimanju kojeg su O. C. d.o.o. u stečaju, Č., E. N. d.o.o., Č.  i A. O. iz U., R. I., sklopili 26. studenog 2012., a odukom u točkama III. i IV. izreke naloženo tuženiku 1. da tužitelju vrati i preda u posjed motorna vozila i druge stvari koje su detaljno opisane u navedenim točkama III. i IV. izreke.

 

              Odlukom u točki V. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženicima 1. i 2. da tužitelju isplate iznos od 48.762,50 kn na ime naknade prouzročenog parničnog troška, u roku od osam (8) dana, te je odlukom u točki VI. izreke odbijen preostali zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate daljnji iznos od 19.825,00 kn na ime naknade prouzročenog parničnog troška.

 

              Odlukom u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja odbijeno je sudjelovanje Republike Hrvatske u svojstvu umješača na strani tužitelja u ovom postupku, te je odlukom u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja odbijen prijedlog tuženika 1. i 2. za određivanje prekida ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1497/13 po tužbi tužitelja O. C. d.o.o. u stečaju, Č., zastupanog po osporavatelju P.D.R. s.r.l., U., T. R., protiv tuženika Republike Hrvatske radi utvrđenja ništetnosti tražbine Republike Hrvatske prijavljene u stečajnom postupku. 

             

              Protiv odluke u točki I. izreke prvostupanjske presude pravovremenu žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, te troškova sudske pristojbe u iznosu od 800,00 kn.

 

Protiv odluka u točkama II. do V. izreke prvostupanjske presude pravovremenu žalbu su podnijeli tuženik 1. i 2. zbog svih žalbenih razloga. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u pobijanom dijelu, te da nadopuni presudu rješenjem kojim se nalaže tužitelju da u roku osam dana od pravomoćnosti pobijane presude izda tuženiku 1. tabularnu izjavu radi omogućavanja i olakšavanja uknjižbe prava vlasništva na nekretninama koje su predmet pobijanog ugovora.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. navedenog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), žalbeni je sud našao da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni njenim donošenjem, nisu ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Isto tako, nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a. Naime, tuženici u svojoj žalbi tvrde kako prvostupanjski sud pogrešno navodi tužiteljev OIB na način da ga navodi kao ..., a da on zapravo glasi ..., te da je time dovedeno u pitanje je li u postupku kao tužitelj sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku. Prema ocjeni ovog suda radi se o pogrešci u pisanju jer je brojka 2 očitom omaškom u pisanju zamijenjena brojkom 5 koju je moguće u svako doba ispraviti sukladno odredbi članka 342. stavka 1. ZPP-a, a što je prvostupanjski sud i učinio svojim rješenjem poslovni broj P-1085/13-109 od 6. svibnja 2015. Naime, budući da se u konkretnoj situaciji ne radi o preinaci na strani tužitelja već o očitoj pogrešci do koje je došlo jer je brojka 2 u OIB-u tužitelja očitom omaškom u pisanju zamijenjena brojkom 5. Navedenim to trgovačko društvo nije prestalo postojati i nije doveden u pitanje identitet tužitelja, niti su se umanjila razlikovna obilježja od tvrtke nekog drugog trgovca upisanog u trgovački registar kod istog registarskog suda sukladno odredbi članka 11. stavka 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD).

 

              Predmet spora je u skladu s odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) utvrđivanje ništetnosti Ugovora o podjeli i preuzimanju od 26. studenoga 2012. (dalje: Ugovor), podredno utvrđivanje pobojnosti navedenog Ugovora u skladu s odredbom članka 127. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ).

 

              Među strankama nije sporno da su 26. studenoga 2012. sklopile ugovor o podjeli i preuzimanju društva tužitelja od strane društva tuženika 1. prema planu podjele društva tužitelja (list 35. do 64. spisa), da je podjela društva odvajanjem s preuzimanjem upisana u sudski registar 15. siječnja 2013. (list 185. spisa), da je zastupnik po zakonu tužitelja i zastupnik po zakonu tuženika 1. u vrijeme sklapanja ugovora i u vrijeme upisa podjele prema ugovoru u sudski registar ovoga suda bio J. C.-G. (list 371. do 377. spisa i list 707. do 709. spisa), kao što je nesporno i da je tuženik 2. njegov djed i osnivač tužitelja (list 217. spisa), da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj St-91/12 od 23. siječnja 2013. (list 648. do 650. spisa), te da je zaključkom stečajnog suca poslovni broj St-91/12 od 8. travnja 2013. odobreno stečajnom upravitelju tužitelja da u ime stečajnog dužnika podnese tužbu za pobijanje pravne radnje ugovora o podjeli i preuzimanju kojeg su parnične stranke sklopile 26. studenoga 2012. (list 26. do 34 spisa).

 

              Među strankama je sporno je li Ugovor ništetan podredno pobojan.

 

              Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prvostupanjsku presudu donio na temelju utvrđenja da je tužitelj kao razloge ništetnosti isticao kako je Ugovor protivan prisilnim propisima jer je sklopljen u vrijeme trajanja prethodnog stečajnog postupka nad tužiteljem i protivno odredbi članka 17. stavka 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/12 i 144/12; dalje: ZFPPN) kao i da je protivan moralu društva jer je sklopljen s ciljem oštećenja vjerovnika. Uvidom u predmetni Ugovor (list 26. do 34. spisa) prvostupanjski sud je utvrdio da je on sklopljen sukladno odredbi članka 550.a stavka 3. ZTD-a, te da se radi o pravnom poslu koji ima snagu javnobilježničkog akta na temelju kojega je u sudskom registru upisana podjela društva tužitelja s preuzimanjem 15. siječnja 2013. (list 185. spisa), te je na tuženika 1. sukladno odredbama Ugovora prešla sva imovina koja je opisana u Ugovoru i sve obveze s kojima je društvo koje se dijeli bilo do tog trenutka upoznato. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje kako je odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo kao i da je odredbom stavka 2. tog članka propisano da ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snositi će odgovarajuće posljedice. Budući da je odredbom članka 17. stavka 3. ZFPPN-a na koju se poziva tužitelj, propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije poduzimati radnje koje bi za posljedicu imale oštećenje ili dovođenje vjerovnika u neravnopravni položaj, a tim radnjama se osobito smatraju: preusmjeravanje novčanih i financijskih tijekova na drugu osobu, davanje zajma, isplaćivanje predujma dobiti ili dobiti, isplaćivanje dividendi, obavljanje prijenosa prava na treće osobe, osobito na povezana društva prvostupanjski sud iz navedenog utvrđuje da je tužitelj nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka (prijedlog od 26. svibnja 2011., list 641. spisa) i za vrijeme blokade računa (potvrda agencije s lista 640. spisa) postupio protivno ranije citiranoj odredbi Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi i prenio svu vrjedniju imovinu na tuženika 1. Međutim, unatoč tome što je tužitelju sukladno odredbi članka 17. stavka 3. ZFPPN-a bilo zabranjeno sklopiti ugovor i prenijeti prava i imovinu na tuženika 1., prvostupanjski sud utvrđuje kako sklapanje tog ugovora nije bilo zabranjeno tuženiku 1. niti tuženiku 2. Slijedom navedenoga, utvrđenje je prvostupanjskog suda kako povreda citirane odredbe od tužitelja nema za posljedicu ništetnost ugovora, jer cilj povrijeđenog pravila upućuje na drugu pravnu posljedicu i to prekršajnu odgovornost tužitelja koja je propisana odredbom članka 88. stavka 1. točke 2. ZFPPN-a te je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti sklopljenog ugovora i zahtjev za brisanje upisa i vraćanje svih koristi koje je tuženik 1. na temelju tog Ugovora primio.

 

              Kako prvo postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, prvostupanjski sud je utvrdio da su se na temelju odredbe članka 188. stavka 2. ZPP-a stekle procesne pretpostavke za donošenje odluke o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu za utvrđenje da je sklopljeni ugovor bez učinka prema stečajnoj masi, te da je u odnosu na taj zahtjev sporno je li sklopljeni ugovor zahvaćen općim i posebnim pretpostavkama pobijanja prema odredbama Stečajnog zakona kao i da prije odluke o tužbenom zahtjev valja ispitati postojanje procesnih pretpostavki za podnošenje tužbe sudu.

 

              U odnosu na procesne pretpostavke prvostupanjski sud je utvrdio da je tužba podnesena sudu 9. travnja 2013. (list 1. spisa), da je stečajni postupak otvoren 23. siječnja 2013. (list 648. do 650. spisa), da stečajni upravitelj ima odobrenje stečajnog suca za vođenje ovog postupka (list 26. do 34. spisa), da je tužba podnesena unutar roka od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka i sukladno odredbi članka 141. stavka 1. do 4. SZ-a, te da su ispunjene procesne pretpostavke za donošenje odluke o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.

             

              Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje kako pretpostavke pobijanja prema pravilima Stečajnog zakona valja ispitati kroz odredbe članka 127. SZ-a koje uređuju opće pretpostavke i kroz odredbe članka 130. i članka 131. SZ-a koje uređuju posebne pretpostavke. Odredbom članka 127. stavka 1. SZ-a propisano je da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama ovog Zakona. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je ispitao postojanje općih pretpostavki pobijanja koje moraju biti kumulativno ispunjene, te je utvrdio da je nesporno da je rješenjem toga suda poslovni broj St-91/12 od 23. siječnja 2013. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem (list 648. do 650. spisa), da tužitelj pobija pravnu radnju i to ugovor o podjeli i preuzimanju koji je sklopljen 26. studenoga 2012., odnosno nepuna dva mjeseca prije otvaranja stečajnog postupka, u vrijeme trajanja prethodnog stečajnog postupka (list 35. do 65. spisa), da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen 26. svibnja 2011. (list 641. spisa), da je pravna radnja koja se pobija poduzeta u trenutku upisa u sudski registar toga suda 15. siječnja 2013. jer se tek tada nisu više mogle otkloniti posljedice (list 185. spisa), te da je sporno je li se poduzetom radnjom remeti namirenje vjerovnika ili se pojedini vjerovnici pogoduju, te da li će se rezultat pobijanja očitovati u većoj mogućnosti namirenja vjerovnika.

 

              Prvostupanjski sud je uvidom u Zapisnik s ispitnog ročišta od 9. travnja 2013. (list 654. do 671. spisa), uvidom u Zapisnik s izvještajnog ročišta (list 672. do 675. spisa), uvidom u rješenje poslovni broj St-91/12 od 9. svibnja 2013. (list 683. do 706. spisa) utvrdio da stečajni vjerovnici postoje, da su prijavili svoje tražbine u stečajnom postupku te da je sklapanjem ugovora i prijenosom sve vrjednije imovine tužitelja na tuženika 1. došlo do smanjenja stečajne mase neophodne za podmirenje prijavljenih tražbina stečajnih vjerovnika tužitelja. Budući da tuženik 1. isplaćuje stečajne vjerovnike tužitelja, bez da poštuje načela stečajnog postupka i primjenom načela razmjernosti i isplatnih redova, već neke stečajne vjerovnike podmiruje u cijelosti, neke djelomično, a neke uopće ne podmiruje, baš kao što je to iskazao i sam prokurist tuženika 1. D. R. čiji iskaz potpuno podržava zastupnik po zakonu tuženika 1. J. C.-G.. Dakle, prvostupanjski sud utvrđuje da se sklopljenim ugovorom remeti ujednačeno namirenje vjerovnika kao i da se nekim vjerovnicima pogoduje.

 

              Ispitujući posljednju opću pretpostavku, prvostupanjski sud je utvrdio da će se rezultat pobijanja očitovati u većoj mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika jer prihvaćanjem kondemnatornog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat u stečajnu masu svih vozila, pokretnina i građevinske mehanizacije koju je tuženik 1. sklopljenim ugovorom stekao, ostvariti će se mogućnost unovčenja tih pokretnina i vozila, te građevinske mehanizacije, pa će se za ostvarenu novčanu vrijednost izvršiti namirenje vjerovnika koje će biti razmjerno, a uz to potpunije i svakako u većem opsegu. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje kako su samim Ugovorom parnične i ugovorne stranke u čl. 4.5. potvrdile da prema zapisniku inventure od 30. rujna 2012. (list 62. spisa) vrijednost pokretnina i to građevinskih strojeva, ostale građevinske mehanizacije, i opreme za građevinske strojeve iznosi 3.248.685,57 kn, pa će se neovisno o tome koja se vrijednost postigne prodajom te imovine u stečajnom postupku svakako ostvariti neka vrijednost koja će rezultirati potpunijem namirenu vjerovnika i namirenjem u većem opsegu. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje kako u Ugovoru nije navedeno prema kojim su to vjerovnicima tuženici preuzeli obveze i u kojoj visini, pa se nikako ne može zaključiti da će stečajni vjerovnici i to svi biti namireni baš takvim općenitim preuzimanjem obveza od strane tuženika 1. 

 

              Nakon što je prvostupanjski sud utvrdio da su opće pretpostavke pobijanja kumulativno ispunjene, u daljnjem tijeku postupka ispitivao je postojanje posebnih pretpostavki pobijanja. Vezano za posebne pretpostavke pobijanja koje su propisane odredbama članka 128. do članka 136. SZ-a, dovoljno je da tužitelj dokaže jednu od njih, pa da se zahtjev za pobijanje prihvati i da pravna radnja izgubi učinak prema stečajnoj masi.

 

              Po utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj je u postupku dokazao da su sklapanjem ugovora stečajni vjerovnici izravno oštećeni jer je odredbom članka 130. stavka 1. točke 2. SZ-a propisano da se pravni posao dužnika kojim se stečajni vjerovnici izravno oštećuju može pobijati ako je poduzet nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, a druga je strana u vrijeme pravnog posla znala ili morala znati za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Nadalje, odredbom članka 130. stavka 3. SZ-a propisano je da se u tom slučaju na odgovarajući način primjenjuje odredba članka 128. stavka 3. i 4. ovog Zakona, koja propisuje da za osobu koja je s dužnikom bila bliska u vrijeme poduzimanja radnje pretpostavlja se da je znala za nesposobnost za plaćanje ili prijedlog za otvaranje postupka.

 

              Glede posebnih pretpostavki pobijanja prvostupanjski sud utvrđuje kako je dovoljno utvrditi da je pravna radnja poduzeta nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, te da je druga strana znala za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, kao i da se tom radnjom vjerovnici oštećuju. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je utvrdio kako u ovom predmetu nije sporno da je ugovor u ime tužitelja i tuženika 1. potpisala ista osoba J. C.-G. koja je u to vrijeme bila zastupnik po zakonu jedne i druge ugovorne strane, te da nije sporno niti da je tuženik 2. A. O. (sudionik u pravnom poslu) srodnik u ravnoj liniji J. C.-G., odnosno njegov djed. Iz navedene nesporne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke u vrijeme sklapanja spornog ugovora bile bliske osobe pa u tom slučaju se znanje tuženika 1. i 2. za nesposobnost za plaćanje ili prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem presumira, zbog čega nije potrebno niti dokazivati saznanje tuženika 1. i 2. za nesposobnost za plaćanje tužitelja i za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka kao i da unatoč zakonskoj presumpciji nesumnjiv dokaz tom saznanju predstavlja sklopljeni ugovor koji predstavlja zajedničku ispravu parničnih stranaka i u kojem su parnične stranke potvrdile da su upoznate s prijedlogom za pokretanje stečajnog postupka.              

 

              Prvostupanjski sud je ispitao je li se pravnim poslom koji se pobija stečajni vjerovnici izravno oštećuju, te je utvrdio da je odredbom članka 1046. ZOO-a, propisano kako šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju poduzetom radnjom (sklapanjem ugovora) došlo do umanjenja stečajne mase. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje kako je pobijanim Ugovorom ukupna imovina tužitelja procijenjena na iznos od 35.032.040,42 kn, od kojeg iznosa je iznosom od 3.248.685,57 kn procijenjena ona imovina koju tužitelj potražuje tužbom, a svu tu imovinu je sklopljenim ugovorom stekao tuženik 1. S druge strane, prvostupanjski sud je uvidom u prijavljene tražbine (list 683. do 705. spisa) utvrdio da one u svom zbroju višestruko premašuju imovinu koju je tužitelj prenio na tuženika 1. jer je prijavljeno pedeset i šest (56) tražbina, a jedna od najvećih je tražbina Republike Hrvatske u iznosu od 52.702.011,48 kn. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da su ispunjene opće pretpostavke pobijanja prema odredbi članka 127. stavka 1. SZ-a i to jer je pravna radnja poduzeta 15. siječnja 2013., odnosno prije otvaranja stečajnog postupka 23. siječnja 2013., jer se tom radnjom remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika i jer su tom radnjom vjerovnici oštećeni jer je prijenosom imovine na tuženika 1. tužitelj ostao bez stečajne mase, i jer je tužbu podnio stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika. Prvostupanjski sud je utvrdio i da su ispunjene posebne pretpostavke pobijanja prema odredbi članka 130. stavka 1. točke 2. SZ-a i to jer je pravna radnja poduzeta 15. siječnja 2013. nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka 26. svibnja 2011. i jer su sve stranke ugovora u samom ugovoru potvrdile to saznanje za podneseni prijedlog (članak 4.1. Ugovora), ali i zato jer se saznanje za prijedlog u ovom slučaju presumira jer se radi o srodnički povezanim osobama (članak 130. stavak 3., a u vezi s odredbom članka 128. stavka 3. i 4. SZ-a). Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje kako su stečajni vjerovnici oštećeni jer stečajna masa nije dostatna za namirenje njihovih prijavljenih tražbina, jer je sva imovina tužitelja sedam dana prije otvaranja stečajnog postupka prešla ugovorom na tuženika 1., te je slijedom svega navedenog, pozivom na odredbe članka 127., članka 130. stavka 1. točke 2. i članka 3. SZ-a, te pozivom na odredbu članka 141. stavka 5. SZ-a prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a.

 

              Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako se ne slaže s pravnim stavom prvostupanjskog suda kako Ugovor nije ništetan. Naime, tužitelj smatra da je imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda kako je tužitelj postupio protivno odredbi članka 17. stavka 3. ZFPPN-a i prenio svu vrjedniju imovinu na tuženika 1. jedino ispravno tumačenje odredbe članka 322. ZOO-a da je Ugovor ništetan.

 

              Tužiteljevi žalbeni navodi su neosnovani. Naime, pravilno je utvrđenje tužitelja kako je tužitelj postupio suprotno ranije citiranoj odredbi članka 17. stavka 3. ZFPPN-a jer je nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka (prijedlog od 26. svibnja 2011., list 641. spisa) i za vrijeme blokade računa (potvrda agencije s lista 640. spisa) pobijanim Ugovorom prenio svu vrjedniju imovinu na tuženika 1., no povreda citirane odredbe od tužitelja nema za posljedicu ništavost ugovora jer odredbom članka 88. stavka 1. točke 2. ZFPPN-a cilj povrijeđenog pravila upućuje na prekršajnu odgovornost i to na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kn do 1.000.000,00 kn. Naime, Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kojim je propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije poduzimati radnje koje bi za posljedicu imale oštećenje ili dovođenje vjerovnika u neravnopravni položaj zakonodavac je mogao pravne radnje poduzete protivno zabranama oglasiti ništetnima, ali on to nije učinio. Svrha zabrane postiže se izricanjem novčane kazne, a da se ugovori ne poništavaju. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužiteljeva zahtjev da se Ugovor utvrdi ništetnim.

 

              Tuženici 1. i 2. u svojoj žalbi u bitnome navode kako tužitelj nema pravni interes pobijati Ugovor jer je Ugovorom oslobođen svih obveza koje je prije zaključenja Ugovora imao te da svojim protivljenjem samo šteti vjerovnicima, nadalje, ističu kako je po njihovom viđenju stečaj tužitelja nezakonit, te da je nezakonito prvostupanjski sud prilikom određivanja u kojem je roku tuženik 1. dužan tužitelju vratiti pokretnine (točke III. i IV. izreke pobijane presude) odredio rok od osam dana od donošenja presude. Ističe kako nije jasno zbog kojih je razloga prvostupanjski sud utvrdio da je cijeli Ugovor pobojan, te da je prvostupanjski sud morao rješenjem naložiti tužitelju da tuženiku 1. izda tabularnu ispravu kako bi se on  mogao u smislu presude i Ugovora uknjižiti kao vlasnik na nekretninama. Smatraju kako je prvostupanjski sud pogriješio kada je zanemario navode tuženika 1. o plaćanju dugovanja te kritikama na poslovanje stečajnog upravitelja, te smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio troškove postupka.

              Žalbeni navodi tuženika 1. i 2. su neosnovani. Naime, odredbom članka 327. stavka 1. ZOO-a propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pod zainteresiranim osobama smatraju se ponajprije ugovaratelji, zatim univerzalni sljednici ugovaratelja, njihovi vjerovnici, ali i svaki treći koji može imati interes na utvrđenje da je Ugovor ništetan. Slijedom navedenoga, tužitelj, kao ugovaratelj, ima pravni interes tražiti formalno poništenje Ugovora.

 

              U odnosu na žalbeni navod da je stečaj nad tužiteljem nezakonit, ovaj sud utvrđuje da je nad tužiteljem pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj St-91/12 od 23. siječnja 2013. (list 651. do 653. spisa) otvoren stečajni postupak. Slijedom navedenoga, tuženik 1. i 2. su mogli svoje tvrdnje o nepostojanju uvjeta za otvaranje stečajnog postupka isticati u žalbi protiv navedenog rješenja, a ne u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti podredno pobojnosti Ugovora.

 

              Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odredio u točkama III. i IV. izreke pobijane presude paricijski rok od osam dana za ispunjenje činidbe. Naime, odredbom članka 500. točke 3. ZPP-a propisano je da u postupku pred trgovačkim sudovima važi rok od osam dana za ispunjenje činidbe, a da za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju, sud može odrediti duži rok. Budući da se u konkretnom predmetu ne radi o činidbi koja se sastoji u novčanom davanju, prvostupanjski sud je mogao odrediti duži rok od osam dana. Kako to nije učinio već je odredio rok od osam dana time nije postupio nezakonito.

 

              U odnosu na tvrdnje kako nije jasno zbog kojih je razloga prvostupanjski sud utvrdio da je cijeli Ugovor pobojan, te da je prvostupanjski sud morao rješenjem naložiti tužitelju da tuženiku 1. izda tabularnu ispravu kako bi se on mogao u smislu presude i Ugovora uknjižiti kao vlasnik na nekretninama, žalbeni sud ističe kako parnični sud u skladu s odredbom članka 2. stavka 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Slijedom navedenoga, a kako je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti podredno pobojnosti Ugovora i povrat taksativno navedenih pokretnina, tako prvostupanjski sud nije bio ovlašten odlučiti o zahtjevu tuženiku 1. da mu tužitelj izda tabularnu ispravu kako bi se on mogao u smislu presude i Ugovora uknjižiti kao vlasnik na nekretninama budući da takav zahtjev tijekom prvostupanjskog postupka niti nije postavljen.

 

              Zaključno, žalbeni sud je utvrdio kako je za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika potrebno ispuniti opće i posebne pretpostavke pobijanja. Opće pretpostavke određene su odredbom članka 127. stavka 1. SZ-a kojim je propisano da se mora raditi o pravnim radnjama poduzetima prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), a koje u skladu s odredbama ovoga Zakona mogu pobijati stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici. Slijedom navedenoga, budući da je pobijana pravna radnja poduzeta 15. siječnja 2013., odnosno prije otvaranja stečajnog postupka 23. siječnja 2013., da se tom radnjom remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika i jer su tom radnjom vjerovnici oštećeni jer je prijenosom imovine na tuženika 1. tužitelj ostao bez stečajne mase, a tužbu je podnio stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su ispunjene opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika. Nadalje, posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika koje su ispunjene u konkretnom predmetu propisane su odredbom članka 130. stavka 1. točke 2. SZ-a kojom je propisano da se pravni posao dužnika kojim se stečajni vjerovnici izravno oštećuju može pobijati ako je poduzet nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, a druga je strana u vrijeme pravnoga posla znala ili morala znati za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka. Slijedom navedenoga, budući da je pobijana radnja poduzeta 15. siječnja 2013. dakle nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka 26. svibnja 2011. i jer su sve stranke ugovora u samom ugovoru potvrdile saznanje za podneseni prijedlog (članak 4.1. Ugovora), ali i zato jer se saznanje za prijedlog u ovom slučaju presumira budući da se radi o srodnički povezanim osobama (članak 130. stavka 3., a u vezi s odredbom članka 128. stavka 3. i 4. SZ-a), pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su ispunjene posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika. Budući da su kumulativno ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, a imajuću u vidu kako je pobijanom pravnom radnjom na tuženika 1. prenesena imovina velike vrijednosti (3.248.685,57 kn), te da među strankama nije sporno da je pobijani ugovor u ime tužitelja i tuženika 1. potpisala ista osoba J. C.-G. koja je u to vrijeme bila zastupnik po zakonu jedne i druge ugovorne strane, te da nije sporno niti da je tuženik 2. A. O. (sudionik u pravnom poslu) srodnik u ravnoj liniji J. C.-G., odnosno njegov djed, dovoljna je indicija da su stečajni vjerovnici oštećeni, te da je osnovano pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika.

 

              Odluka prvostupanjskog suda o trošku postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi, u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i po visini, u skladu s odredbom članka 155. ZPP-a, a niti sami tuženici u žalbi posebno ne osporavaju pravilnost obračuna troška.             

 

              Iz navedenih je razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, presuđeno kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 20. travnja 2016.