Broj: Rev-x 340/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. R. iz S., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u S., protiv tuženih B. K. iz M. i M. K. pok. Z. iz M., oboje zastupanih po punomoćnicima M. B. i G. L., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1719/15 od 19. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru broj P-5609/15 od 8. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika u dijelu u kojem se pobija odluka o glavnoj stvari kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženika u dijelu u kojem se pobija odluka o troškovima parničnog postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da danom pravomoćnosti te presude je bez pravnog učinka pravna radnja prvotuženika kojom ustupa 1/4 zakonskog dijela nasljeđivanja k.č.br. zem. 2046 iz z.k.ul. 1979 k.o. M. iza smrti pok. oca Z. K. u korist svoje majke M. K. drugotužene, te ujedno da ta pravna radnja nema pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 500.000,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 18. studenoga 1999. pa do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženih kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija tuženih nije osnovana.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58,93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju u dijelu u kojem se pobija odluka o troškovima parničnog postupka temeljem odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odnosno raspolaganja prvotuženika u korist drugotužene u ostavinskom postupku iza pok. oca, odnosno supruga drugotužene, a u odnosu na 1/4 dijela nekretnina označenih kao k.č.br. zem. 2046 iz z.k.ul. 1979 k.o. M., a predmet spora je zahtjev tužitelja da navedena pravna radnja prvotuženika gubi pravni učinak prema tužitelju, te zahtjev da drugotužena je dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 500.000,00 kn iz vrijednosti označene nekretnine u 1/4 dijela.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-91/00 od 22. svibnja 2000. utvrđeno postojanje tražbine tužitelja prema prvotuženiku u iznosu od 500.000,00 kn,

 

- da je prvotuženik u ostavinskom postupku vođenog kod tog suda iza smrti pok. oca Z. K. pod brojem O-266/99 dana 22. kolovoza 2006. dao nasljedničku izjavu kojom je svoj nasljednički dio na nekretnini označenoj kao k.č.br. zem. 2046 iz z.k.ul. 1979 k.o. M. ustupio drugotuženoj, svojoj majci,

 

- da prvotuženik ne posjeduje druge nekretnine niti vrednije pokretnine iz kojih bi mogao namiriti tražbinu tužitelja,

 

- da je predmetna pravna radnja odnosno ustupanje nasljednog dijela na navedenoj nekretnini poduzeta na štetu vjerovnika jer je tom radnjom drugotuženik ostao bez dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 66. st. 1. i 2. i čl. 67. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO), pri čemu nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužba tužitelja podnesena u roku iz čl. 71. st. 1. ZOO obzirom da je ustupanje nasljedstva prvotuženika uslijedilo 22. kolovoza 2006., a tužitelj je tužbi podnio 19. prosinca 2006.

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom da je prvostupanjska presuda nerazumljiva i kontradiktorna te da tužitelj u krajnjoj liniji nije pravilno postavio tužbeni zahtjev, a slijedom toga nije jasno da li je prvostupanjski sud prihvatio da je čitav postupak broj O-266/99 bez pravnog učinka ili samo pravna radnja ustupa u navedenom postupku. Tuženi također ističu da dio zahtjeva koje je prihvatio prvostupanjski sud, a koji se odnosi na to da je drugotužena dužna dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema prvotuženiku ostvari prodajom nekretnina označenih kao k.č.br. zem. 2046 iz z.k.ul. 1979 k.o. M. za 1/4 dijela nije ovršiv i kao takav nije smio biti usvojen. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava tuženi smatraju kako je osnovan prigovor prekluzije podnošenja tužbe jer je ostavitelj preminuo 13. prosinca 1998. kada ga je njegova supruga naslijedila te je slijedom toga tužba podnesena izvan roka navedenog u čl. 71. ZOO. Tuženi također smatraju da nije raspravljeno pitanje vrijednosti 1/4 dijela sporne nekretnine na koji način nije jasno da li samom prodajom 1/4 dijela navedene nekretnine prestaje i sama tražbina tužitelja.

 

Suprotno navodima tuženih nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kako je postavljen od strane tužitelja, a drugostupanjski sud odbio žalbu tuženih u odnosu na takav tužbeni zahtjev. Naime, iz prvostupanjske presude potpuno je jasno i odredivo u odnosu na koju pravnu radnju je donesena prvostupanjska odluka, odnosno na koju pravnu radnju se vrši pobijanje od strane tužitelja. To se odnosi isključivo na pravnu radnju davanja nasljedničke izjave kojom je prvotuženik ustupio svoj nasljednički dio drugotuženoj kao svojoj  majci, i u tom smislu prvostupanjska presuda nije nerazumljiva niti kontradiktorna. Također nema nikakve dileme da se pravni učinak pobijanja odnosi samo na nasljedničku izjavu prvotuženika i da se ne radi o tome da bi cijeli ostavinski postupak iza pok. oca prvotuženika i supruga drugotužene bio bez učinka. Stoga je potpuno razvidno da je predmetnom tužbom radi pobijanja pravne radnje davanja nasljedničke izjave u vidu ustupa nasljedstva upravo toj pravnoj radnji oduzet učinak prema tužitelju i da je stjecatelj (drugotužena) dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine iz vrijednosti 1/4 dijela predmetne nekretnine, te je takav zahtjev u cijelosti ovršiv. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku je utvrđeno da je prvotuženik 22. kolovoza 2006. na zapisnik kod ostavinskog suda dao nasljedničku izjavu o ustupu svog dijela nasljedstva svojoj majci, da je tako poduzetom pravnom radnjom prvotuženik ostao bez dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja te se smatra da je drugotuženoj bilo poznato da takvim raspolaganjem prvotuženik nanosi štetu tužitelju jer se radi o krvnom srodniku u pravnoj liniji. Na taj način ispunjene su pretpostavke iz čl. 66. st. 1. i 2. te čl. 67. st. 2. ZOO za pobijanje pravne radnje prvotuženika. Također nije osnovan istaknuti prigovor u reviziji da bi tužba tužitelja bila podnesena izvan rokova iz čl. 71. st. 1. ZOO obzirom da je ista podnesena iste godine kad je dana i sporna nasljednička izjava, pri čemu se ne može uzeti tumačenje koje navode tuženi u reviziji da bi se trebalo uzeti kako je pravna radnja poduzeta trenutkom smrti ostavitelja i kada su nasljednici od tog trenutka temeljem zakona postali nasljednicima. Nadalje, potpuno je nebitno koja je stvarna vrijednost nekretnine označene kao k.č.br. zem. 2046 iz z.k.ul. 1979 k.o. M. jer će tužitelj imati pravo namiriti se prodajom tog dijela nekretnine do iznosa tržne cijene koja će se postići prodajom, a u preostalom dijelu tužitelj će i dalje imati ostatak potraživanja prema prvotuženiku. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženih u odnosu na glavnu stvar odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 18. svibnja 2016.