Broj: Rev 2371/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. d.o.o., Z., koga zastupa punomoćnik R. A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-7856/10-2 od 3. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9807/09-6 od 27. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika M. d.o.o., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9807/09-6 od 27. svibnja 2010., suđeno je:

„Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice K. V. iz Z. poslovni broj Ovrv-208/08 od 29. listopada 2008., u dijelu kojim je naloženo tuženiku M. d.o.o., Z. isplatiti tužitelju M. B. iz Z., iznos od 439.200,00 kn (četiristotridesetidevettisućaidvjesto kuna) sa zateznim kamatama prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena na iznos od:

 

- 189.100,00 kn (stoosamdesetidevettisućaisto kuna) tekućim od 05. travnja 2008.g. do

isplate,

 

- 103.700,00 kn (stotritisućeisedamsto kuna) tekućim od 10. travnja 2008.g. do isplate,

 

- 146.400,00 kn (stočetrdesetišesttisućaičetiristo kuna) tekućim od 10. travnja 2008.g. do isplate, kao i za trošak ovršnog postupka od 12.312,24 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2008.g. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku M. d.o.o., Z. naknaditi tužitelju M. B. iz Z., parnični trošak u iznosu od 17.655,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-7856/10-2 od 3. travnja 2012., odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog svih razloga označenih u čl.385. st. l. točka. 1. do 3. ZPP. Tuženik predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. V. iz Z., posl. br. Ovrv-208/08 od 29. listopada 2008. te da dosudi tuženiku pripadajući trošak uključujući trošak sastava revizije te trošak sudske pristojbe na reviziju, a podredno da ukine navedenu odluku Županijskog suda u Zagrebu, kao i odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred novim raspravnim vijećem.

 

Na reviziju tuženika odgovorio je tužitelj.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske prigovore i navodi kako tuženikovi prigovori bitnih povreda postupka predstavljaju prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je suprotno odredbi čl. 385. Zakona o parničnom postupku, pa predlaže da se predmetnu reviziju odbije kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik u reviziji ukazuje navodeći da je drugostupanjski sud donio presudu u kojoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama jer se nije izjasnio o razlozima neuvažavanja žalbe.

 

U obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranka drugostupanjski je sud dužan odgovoriti na sve žalbene navode od odlučnog značenja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP). Koji su žalbeni navodi relevantni za predmet spora ocjenjuje drugostupanjski sud ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama svojih ovlaštenja. Po ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu i njihovu ocjenu, kao što je to učinio i u odnosu na sve ostale žalbene navode tuženika koji su relevantni za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude, pa u njoj nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

Tuženik, nadalje, u reviziji posredno ističe i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Tuženik, naime, u reviziji navodi kako je za rješenje spora među strankama bilo „(…) odlučno utvrditi pravi sadržaj sporazuma između stranaka, a vezano uz način obračuna i naplate troškova zastupanja, te napokon, da se utvrditi za koji predmet ili predmete je dogovoren kakav način obračuna troškova zastupanja“ te da je „(…) za utvrđivanje navedenih činjenica bilo je neophodno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka, supruge direktora tuženika M. B. koja je voditelj financija tuženika te je vodila brigu o plaćanju troškova i direktno s tužiteljem pregovarala u vezi obračuna troškova zastupanja i koja je mogla dati sve obavijesti potrebne za pravilno donošenje odluke“ te da odbijanjem provedbe ovog dokaza „(…) sud u konkretnom slučaju tuženiku nije uopće dao šansu da dokaže svoje tvrdnje“.

 

U odnosu na sve ove navode revizije potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud  koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Pritom, okolnost da sud nije prihvatio neki od dokaza koji je stranka predložila ne znači da je ona onemogućena u raspravljanju (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-5/99 od 4. srpnja 2002.). Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud valjanim razlozima obrazložio neprovođenje, odnosno odbijanje provedbe predloženog dokaza saslušanjem svjedoka (supruge direktora tuženika M. B.), to nije ostvarena ni povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, kao ni ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

S obzirom na izloženo te imajući u vidu cjelokupan sadržaj revizije tuženika, prigovori tuženika se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stadiju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja (odvjetnika) za isplatu duga nastalog po računima koje tužitelj ispostavio tuženiku za izvršene odvjetničke usluge (zastupanje u sporovima pred sudom i drugim pravnim poslovima) u ukupnom iznosu od 439.200,00 kn.

 

S obzirom na nespornu činjenicu da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o nalogu (punomoć), te okolnost da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužitelj za tuženika obavio sve fakturirane usluge koje tuženik nije platio, niti dokazao da bi njegova obveza plaćanja izvršenih usluga prestala na koji drugi zakonom predviđen način, pravilno je u nižestupanjskim odlukama primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 763. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO) kada je održan na snazi platni nalog (čl. 451. st. 3. ZPP), koji tuženika obvezuje na isplatu dužnog iznosa zajedno sa zateznim kamatama (čl. 29. st. 2. ZOO) za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

Slijedom svega izloženog je valjalo odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

 

Zagreb, 1. lipnja 2016.