Broj: Revr 247/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik J. B. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika W. o. V. I. G. d.d. iz Z., (ranije: K. V. I. G. d.d. iz R.,), kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1753/11-2 od 4. rujna 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-4843/08-11 od 27. listopada 2010., u sjednici održanoj 28. lipnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1753/11-2 od 4. rujna 2012., te predmet vraća tome drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan platiti tužiteljici:

 

              - 318.737,53 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 1. listopada 2015. do isplate,

 

              - 18.450,00 kn na ime troška parničnog postupka.

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4843/08-11 od 27. listopada 2010., i sudi:

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 318.737,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2005. do isplate i za plaćanje troškova parničnog postupka u iznosu od 18.450,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              II. Nalaže se tužiteljici tuženiku platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 26.386,00 kn u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tužiteljici tuženiku platiti troškove žalbe u iznosu od 12.108,75 kn u roku od 15 dana.

 

              IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za plaćanje troškova žalbe.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a jer drži da je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. t. 2. u vezi čl. 188. st. 2. ZPP-a), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da revizijski sud usvoji „njenu reviziju“ i predmet vrati „na ponovno odlučivanje sudu II stupnja“ - te traži trošak revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora zahtjev je za isplatu razlike otpremnine od 318.737,53 kn (40.599,02 EUR-a): i to razlike između otpremnine utvrđene čl. 6. Sporazuma o raskidu - Ugovora o pravima i obvezama predsjednika uprave tj. iznosa od 680.055,38 kn (89.294,15 EUR-a) i tužiteljici isplaćene otpremnine u neto iznosu od 361.317,85 kn (48.695,13 EUR-a).

 

Tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavila u podnesku od 19. svibnja 2007.: zatražila je ispunjenje obveze u kunama, a (za slučaj da se taj zahtjev ocijeni neosnovanim i odbije) postavila je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu toga iznosa u eurima - a u protuvrijednosti u kunama.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu utuženog iznosa izraženog u kunama, dok je drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinačio i odbio taj zahtjev - a nije odlučio o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu (na isplatu izraženu u eurima u protuvrijednosti u kunama).

 

              Sporno je u revizijskom stupnju je li drugostupanjski sud morao odlučiti o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i (podredno) je li, kada je već ocijenio da je prvi postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan - i kada ga je stoga odbio, trebao tuženika obvezati da utuženu tražbinu ispuni u stranoj valuti, na koju ona i glasi.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 1. veljače 1999. i odlukom nadzornog odbora tuženika od 10. svibnja 2004. imenovana Predsjednicom uprave tuženika,

 

              - da su 10. svibnja 2004. stranke sklopile Ugovor o pravima i obvezama Predsjednika uprave (dalje: Ugovor), a kojim je (u članku 5.) određeno da tužiteljici pripada plaća u bruto iznosu od 8.117,65 eur, odnosno u neto iznosu od 4.000,00 eur, plativo u protuvrijednosti u kunama na dan isplate,

 

              - da je člankom 13. Ugovora određeno da u slučaju njegova raskida, otkaza ili prestanka po bilo kojoj osnovi prije isteka roka na koji je sklopljen, tužiteljici pripada otpremnina u visini od 12 mjesečnih plaća iz navedenog članka 5. Ugovora, te da pri isplati otpremnine sva zakonska davanja snosi isplatitelj,

 

              - da su 25. srpnja 2005. stranke sklopile Sporazum o raskidu Ugovora (dalje: Sporazum), a kojim je u (u članku 6.) određeno: „Gđa. H. dobiva unutar 30 dana nakon okončanja Ugovornog odnosa s Društvom dana 31. kolovoza 2005. paušalnu otpremninu u visini od 11 mjesečnih bruto plaća prema paragrafu 5. st. 1. Ugovora o zaposlenju.“, a koja otpremnina iznosi 680,055,38 kn bruto,

 

              - da je 7. listopada 2005. tuženik isplatio tužiteljici otpremninu u neto iznosu od 361.317,85 kn, dok je razliku do bruto iznosa od 680,055,38 kn isplatio „nadležnim tijelima“,

 

              - da tužiteljica smatra da je tuženik ovom isplatom postupio suprotno članku 6. Sporazuma, a jer da je njoj trebao isplatiti 680.055,38 kn te „snositi sva zakonska davanja“ na taj iznos - tako da od tog iznosa nije trebao podmiriti  „porez i prirez u iznosu od 263.332,77 kn i MIO stup I i II u iznosu od 54.404,76 kn“ i  isplatiti joj samo 361.317,85 kn.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa izraženog u kunama ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz shvaćanje:

 

- da je „obveza tuženika bila tužiteljici platiti otpremninu u brutto iznosu“, a ne kako tvrdi tuženik „u netto iznosu“,

 

- da su stranke Ugovorom i Sporazumom „precizirale obvezu tuženika na plaćanje upravo tužiteljici otpremnine u bruto iznosu te odredile valutu obveze u EUR, a plaćanje u protuvrijednosti u kunama na dan isplate“,

 

- da je pravilan „zaključak prvostupanjskog suda o postojanju obveze tuženika upravo tužiteljici isplatiti spornu otpremninu u bruto iznosu“ - ali da „osnovano žalitelj ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na valutu obveze tuženika te u tom smislu i na pogrešno dosuđene kamate“,

 

- da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu, budući da su stranke „ugovorile valutu obveze u EUR, a plaćanje u protuvrijednosti u kunama, dakle u domaćoj valuti, što je i smisao valutne klauzule“,

 

- da se ovdje radi „o klasičnoj valutnoj klauzuli“ iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05-a) i da je tužiteljica (stoga) u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZOO-a „zahtjev u ovom postupku mogla postaviti samo u EUR i, do konverzije, na taj iznos glavnice zatezne kamate zahtijevati kao na tražbine u valuti“,

 

- da je tužiteljica konačno preciziranim zahtjevom „protivno navedenoj odredbi čl. 166. st. 1. ZOO (najprije) zahtjev postavila u kunama, dakle u domaćoj valuti, a ne u valuti obveze kako su stranke u smislu odredbe čl. 22. ZOO u Sporazumu odredile“ - tako da je pravilnom primjenom materijalnog prava, i to navedenih odredaba čl. 22. i čl. 166. st. 1. ZOO-a, žalbu tuženika valjalo prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti i „zahtjev tužiteljice kako je u ovom postupku postavljen kao neosnovan odbiti“.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 188. st. 2. ZPP-a, a kojom odredbom je propisano da „tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan“.

 

Naime, prema shvaćanju ovoga suda; a izraženom i u odluci posl. br. Rev-1466/1987 od 18. veljače 1988., ako je prvostupanjski sud prihvatio prvi od eventualno istaknutih tužbenih zahtjeva, a o ostalim zahtjevima nije odlučivao, tada niti drugostupanjski sud u situaciji kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio prvi od eventualno istaknutih tužbenih zahtjeva, nije ovlašten odlučivati o ostalim zahtjevima.

 

Slijedom toga nisu osnovani niti revizijski navodi da je drugostupanjski sud morao meritorno odlučiti „o drugom tužbenom zahtjevu u eurima“.

 

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Odredbom čl. 166. st. 1. ZOO/05-a, a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91-a) - na koju se revidentica izričito poziva, propisano je: „Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo“.

 

S time u svezi, u suđenju o predmetu spora valjalo je poći od pravnog shvaćanja, a kojeg je revizijski sud (u vezi primjene odredbe čl. 307. st. 1. ZOO/91-a) zauzeo u sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2002. (izbor odluka VSRH, broj 2/02-21), da vjerovnik nije ovlašten svoju tražbinu koja u skladu sa Zakonom glasi na plaćanje u stranoj valuti samovoljno (jednostrano) pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti niti je u toj valuti utužiti - s time da, a ako to ipak učini, sud ima ("će"), ako ocijeni da je tužbeni zahtjev inače osnovan, naložiti (a to je ovdje bitno) tuženiku da tužitelju tražbinu ispuni u stranoj valuti na koju ona glasi.

 

Gledano u svijetlu takvog pravnog shvaćanja, za zaključiti je da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju odluku temeljio samo na shvaćanju da je tužiteljica „protivno navedenoj odredbi čl. 166. st. 1. ZOO (najprije) zahtjev postavila u kunama, dakle u domaćoj valuti, a ne u valuti obveze kako su stranke u smislu odredbe čl. 22. ZOO u Sporazumu odredile“ - te da je njezin zahtjev već i samo zbog toga valjalo odbiti.

 

Međutim, u konkretnom slučaju i pored toga nisu ispunjene pretpostavke za preinaku pobijane drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud pogrešno drži da je između stranaka sporno pripada li tužiteljici utužena otpremnina u bruto ili neto iznosu i zaključuje da je „obveza tuženika bila tužiteljici platiti otpremninu u brutto iznosu“, a ne kako tvrdi tuženik „u netto iznosu“ - te da je pravilan „zaključak prvostupanjskog suda o postojanju obveze tuženika upravo tužiteljici isplatiti spornu otpremninu u bruto iznosu“.

 

U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno da je obveza tuženika isplatiti tužiteljici otpremninu u bruto iznosu, već je sporno drugo: predstavlja li utvrđeni iznos otpremnine od 680.055,38 kn bruto iznos (kako smatra tuženik) ili neto iznos (kako smatra tužiteljica), odnosno je li tuženik ispunio svoju obvezu kada je od navedenog iznosa isplatio tužiteljici 361.317,85 kn, a preostalu razliku uplatio na ime poreza, prireza i doprinosa „nadležnim tijelima“ ili je obveza tuženika isplatiti tužiteljici 680.055,38 kn (kao neto iznos), pa na navedeni iznos obračunati i isplatiti sva navedena davanja nadležnim tijelima.

 

Budući da drugostupanjski sud nije razmatrao to ovdje jedino sporno pitanje i o njemu odlučio - pa ne postoje razlozi za preinaku osporene presude, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice i (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. u svezi odredbe čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a) ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem i razmotriti u ovoj odluci iznijete okolnosti - te ovisno o rezultatu ocjene svih činjenica relevantnih za odluku o ovoj pravnoj stvari ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Pritom valja imati na umu:

 

- da je odredbom čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 88/05), koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 131. istog Zakona, propisano da se „u Zakonu o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) iza članka 433. dodaje članak 433.a koji glasi: Kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu“,

 

- da je odredbom čl. 433.a st. 1. ZPP-a, koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 52. st. 1. i st. 4. u vezi čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), propisano da „kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos“,

 

- da je odredbom čl. 433.a st. 3. ZPP-a, koja se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 53. st. 1. u vezi čl. 43. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), propisano da „Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, radnik je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos“,

 

- da je u smislu navedenih zakonskih odredbi radnik dužan utužiti novčanu tražbinu po osnovi radnog odnosa (pa tako i otpremninu) samo u bruto iznosu, dakle onu koja uključuje doprinose, poreze i prireze, te da je samo ako su već plaćeni porezi, prirezi i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, ovlašten i dužan navesti da zahtijeva neto iznos.

 

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. lipnja 2016.