Broj: Rev-x 1072/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz V., koje zastupa punomoćnik I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., koga zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P., iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn-2777/13-2 od 4. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-3375/98-166 od 11. srpnja 2013., u sjednici održanoj 29. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime nematerijalne štete plati iznos 280.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2013. pa do isplate, te iznos od 420,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2013. pa do isplate (toč. I izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu izgubljene zarade u iznosu 280.864,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako su naznačeni pod toč. II izreke. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos 420,00 kn (toč. III izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju nakadi parnični trošak u iznosu 96.327,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2013. pa do isplate (toč. IV izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 64.003,50 kuna zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2013. pa do isplate (toč. V izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II i V izreke, potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke za isplatom iznosa 50.420,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I izreke te je odbijen dio zahtjeva u iznosu 230.000,00 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama. Preinačena je odluka o troškovima postupka tako da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 83.790,07 kn i naloženo tužitelju da tuženiku naknadi daljnji trošak u iznosu 6.310,00 kn te je potvrđena odluka prema kojoj tuženik tužitelju mora naknaditi trošak u iznosu 12.537,43 kn a tužitelj tuženiku trošak u iznosu 64.003,50 kn. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu 12.136,75 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u odnosu na glavno potraživanje nije osnovana, dok u odnosu na troškove postupka nije dopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete koju je pretrpio zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila ... u V. G. u kojoj je sudjelovao kao vozač vozila HV reg oznake …, a koju je skrivio osiguranik tuženika I. B.

 

Tijekom postupka provedena su mnogobrojna vještačenja, na temelju kojih su sudovi utvrdili da je zbog oštećenja psihičkog zdravlja tužitelja došlo do smanjenja životnih aktivnosti u omjeru od 10% a zbog zaostale ograničene pokretljivosti vratnog dijela kralješnice 5%, tako da ukupni postotak duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznosi 15%.

 

Budući da je tužitelj do predmetne nezgode obavljao posao pilota, to mu navedeno oštećenje psihičkog zdravlja smanjilo sposobnost obavljanja specifičnih poslova pilota za 100%.

 

Uzevši u obzir da utvrđeni ukupni postotak zbog smanjenja životne aktivnosti iznosi 15% drugostupanjski sud je tužitelju s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti dosudio ukupni iznos od 50.000,00 kn dok je potvrdio prvostupanjsku odluku za dosuđeni iznos s osnova tuđe pomoći i njege u visini od 420,00 kn.

 

Istovremeno drugostupanjski je sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na zahtjev za naknadom štete zbog izgubljene zarade nastupila zastara budući da je zahtjev u tom pogledu postavljen tek 2010.

 

Tužitelj revizijskim navodima osporava zaključak drugostupanjskog suda o pravu na visinu naknade nematerijalne štete ističući da mu s tog osnova pripada daljnji iznos 230.000,00 kn jer nakon nezgode nije u mogućnosti obavljati poslove pilota.

 

Navedeni prigovor tužitelja nije osnovan jer je drugostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 200. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu ZOO) tužitelju zbog pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 15% dosudio iznos od 50.000,00 kn. Pritom je drugostupanjski sud za utvrđeno smanjenje duševnih aktivnosti dosudio veći iznos od onog što se prema okvirnim kriterijima i sudskoj praksi priznaje, upravo uzevši u obzir posebnu okolnost ovog slučaja a to je nemogućnost tužitelja da i nadalje obavlja svoj dotadašnji posao.

 

Stoga su neosnovani revizijski navodi tužitelja u pogledu dosuđene visine naknade nematerijalne štete.

 

Uzevši u obzir da se predmetna prometna nezgoda dogodila ..., da je tužba u ovom predmetu podnesena 1998., da je tužitelj umirovljen 2001., a da je zahtjev za izgubljenu zaradu postavljen tek podneskom od 15. ožujka 2010. to su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je protekao zastarni rok iz čl. 376. ZOO-a.

 

U tom se smislu tužitelj u reviziji neosnovano poziva na to da je u tužbi najavio da će izgubljenu zaradu specificirati po primitku podataka od HV-a i da je to tijekom postupka predlagao pa to predstavlja radnju u smislu čl. 388. ZOO-a koja prekida zastarijevanje. Pravilno je drugostupanjski sud zaključio da prijedlog sudu da se zatraže podaci o izgubljenoj zaradi ne prekida zastarijevanje u smislu čl. 388. ZOO-a jer to ne predstavlja tužbeni zahtjev kojim se potražuje izgubljena zarada.

 

Budući da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju, u odnosu na glavno potraživanje, kao neosnovnu.

 

U pogledu revizijskih navoda koji se odnose na odluku o trošku za istaknuti je sljedeće.

 

Prema članku 400. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 29. lipnja 2016.