Broj: Revt 67/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. a. Z. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik iz O., protiv tuženika R. d.o.o. za komunalne djelatnosti iz Đ., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5183/11-4 od 23. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-1535/10-18 od 22. travnja 2011., u sjednici održanoj 12. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju:

 

- 160.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 26. svibnja 2009. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena,

 

- 510.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 3. listopada 2009. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena,

 

- 51.205,00 kn na ime naknade parničnog troška.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom, podredno preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren jedini u reviziji istaknut revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 160.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 26. svibnja 2009. do isplate te 510.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 3. listopada 2009. do isplate.

 

U postupku nije sporno:

 

- da je ugovorom naznačenim kao Ugovor o asignaciji, prema njegovom pisanom sadržaju (čl. 1. Ugovora), a sklopljenim 2. listopada 2009., K.-o. u. g. iz Š. p. kao asignant ustupio svoje potraživanje 510.000,00 kn od R. d.o.o. iz Đ. kao asignata na asignatara 1. A. L. d.o.o. iz O., a asignatar 1. na asignatara 2. (ovdje tužitelja) H. A. Z. d.o.o.,

 

              - da je prema odredbi članka 2. navedenog Ugovora tužitelj kao asignatar 2. prihvatio preuzimanje potraživanja K.-o. u. g. od R. d.o.o. u navedenom iznosu, s time da su (a sukladno čl. 3. Ugovora) prijenosom potraživanja A. L. d.o.o. O. kao asignatar 1. i tužitelj kao asignatar 2. izmirili svoje međusobne obveze,

 

- da je, a sukladno odredbi čl. 4. Ugovora, datumom uplate K.-o. u. g. kao asignant naplatio svoje potraživanje od R. d.o.o. Đ. kao asignata,

 

              - da je (drugim) ugovorom (također) naznačenim kao Ugovor o asignaciji, prema njegovom pisanom sadržaju (čl. 1. Ugovora), a sklopljenim 25. svibnja 2009., K.-o. u. g. kao asignant ustupio svoje potraživanje 160.000,00 kn od R. d.o.o. Đ. kao asignata na asignatara 1. A. L. d.o.o. O., a asignatar 1. na asignatara 2. (ovdje tužitelja) H. A. Z. d.o.o. Z.,

 

              - da je i prema odredbi članka 2. navedenog (drugog) Ugovora tužitelj kao asignatar 2. prihvatio preuzimanje potraživanja K.-o. u. g. od R. d.o.o. u navedenom iznosu, s time da su (a sukladno čl. 3. Ugovora) prijenosom potraživanja A. L. d.o.o. O. kao asignatar 1. i tužitelj kao asignatar 2. izmirili svoje međusobne obveze,

 

              - da je, a sukladno odredbi čl. 4. Ugovora, datumom i te uplate K.-o. u. g. kao asignant naplatio svoje potraživanje od R. d.o.o. Đ. kao asignata,

 

- da su oba Ugovora potpisana po svim ugovornim stranama i ovjerena njihovim pečatom.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da tuženik (koji "ne čini spornim iznos potraživanja koje obrt u građevinarstvu ima prema njemu, ali navodi da je navedeno potraživanje u cijelosti podmirio") nije dokazao (za to nije pružio dokaze) da navedene ugovore, u dijelu u kojem je (njima) jasno i određeno (na nedvojbeni način) priznao svoj dug i njegovu visinu, nije htio ili da ne sadrže njegovu stvarnu volju,

 

- da tuženik obvezu preuzetu ugovorima i priznatu nije ispunio: nije podmirio potraživanje (ispunio dug) o kojem je riječ u naznačenim ugovorima.

 

Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno pravno shvaćanje:

 

- da "Ugovor o asignaciji od 25. svibnja 2009. na iznos od 160.000,00 kn i Ugovor o asignaciji od 2. listopada 2009. na iznos od 510.000,00 kn prema sadržaju ugovornih odredbi predstavljaju ugovore o cesiji odnosno ustupu tražbina", sve u smislu odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: "Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.", u svezi odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: "Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju." i odredbe čl. 83. ZOO-a, prema kojoj: "Ako je vjerovnik ustupio istu tražbinu raznim osobama, tražbina pripada primatelju o kome je ustupitelj prvo obavijestio dužnika, odnosno koji se prvi javio dužniku.", a ne ugovore o asignaciji iz smisla odredbe čl. 130. ZOO-a, prema kojoj: "Uputom jedna osoba, uputitelj (asignant), ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata), da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.", i to "bez obzira što su ih ugovorne strane tako nazvale" - jer "ne sadrže bitne sastojke ugovora o asignaciji u smislu citirane zakonske odredbe",

 

              - da je to "razvidno iz čl. 1. Ugovora o asignaciji od 2. listopada 2009. i 25. svibnja 2009. gdje je navedeno da K. o. u g. Š. p. ustupa svoja potraživanja na A. L. d.o.o. O. a ovaj istodobno ustupa dalje potraživanje na tužitelja u smislu čl. 83. ZOO-a", s time da se ima smatrati, a budući da je tuženik potpisao i ovjerio pečatom oba ugovora, "da je obaviješten o ustupu tražbina danom potpisa navedenih Ugovora",

 

              - da je, a sukladno odredbama čl. 84. ZOO-a (prema kojima: stavak 1. "Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja." i stavak 2. "Dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje."), tuženik sada u obvezi podmiriti tužitelju ustupljenu (ovdje utuženu) tražbinu - i isplatiti mu dužni iznos prema ugovorima kojima je priznao svoj dug i njegovu visinu.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Predmet spora valja razriješiti imajući na umu razlike između ugovora o asignaciji (uputi) iz smisla odredaba čl. 130. do 144. ZOO-a te ugovora o cesiji iz smisla odredaba čl. 80. do 103. ZOO-a:

 

- ugovor o asignaciji sadrži uputu (izjavu) kojom jedna osoba (uputitelj ili asignant) ovlašćuje drugu osobu (upućenika ili asignata) da za njezin račun ispuni nešto trećoj osobi (primatelju upute ili asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime,

 

- za razliku od ugovora o cesiji, gdje pristanak cesusa nije potreban, sva tri sudionika u asignaciji su ugovorne strane koje asignaciju moraju i prihvatiti: kod asignacije u suštini postoje tri ugovorna odnosa koja se uglavnom temelje na obveznopravnom odnosu koji je postojao i prije asignacije, a u kojem je asignant vjerovnik asignatu - i istodobno dužnik asignataru,

 

- za razliku od ugovora o cesiji, kod kojeg cesionar stječe tražbinu kakva je pripadala i cedentu (s svim pravima i obvezama iz osnovnog posla između cedenta i cesusa), kod asignacije nastaje potpuno novi neovisni obveznopravni odnos između asignatara i asignata - u kojem postoji samo obveza plaćanja novčanog iznosa naznačenog u asignaciji bez ikakve povezanosti s obveznopravnim odnosom između asignanta i asignata (tako da asignat nema pravo isticanja prigovora iz osnovnog posla između njega i asignanta),

 

- kod asignacije (prema odredbi čl. 134. st. 1. ZOO-a) "Pravo primatelja upute da zahtijeva ispunjenje od upućenika zastarijeva za godinu dana.".

 

Polazeći od tih odredaba ali i sadržaja prijepornih ugovora - te odredaba čl. 319. ZOO-a, i to odredbe stavka 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju "onako kako glase" - te odredbe stavka 2., kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba "držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom", drugostupanjski sud pravilno je zaključio da navedeni ugovori imaju značaj (pravnu prirodu) i sadržaj ugovora o cesiji - i da je volja stranaka tih ugovora bila (kako to tužitelj i tvrdi) da takve i sklope.

 

Nadalje, obzirom na pisane ugovore - s navedenim njihovim sadržajem, a kojima tužitelj dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini tuženikova duga, tuženik je, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica na koje se u reviziji poziva: da ugovori u pisanom obliku i s njihovim sadržajem (dakle ne samo po njihovom nazivu: budući da narav svakog ugovora određuje njegov sadržaj - a ne naziv) ne odgovaraju onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome sadržaju (kakvog drugostupanjski sud utvrđuje) nisu odgovarali njegovoj stvarnoj volji - i ne daju osnovu zahtjevu tužitelja.

 

Pritom je, a budući da tumačenje stvarnog sadržaja ugovora vezano samo uz volju stranaka ugovora u formiranju toga sadržaja zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja - i da je (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) pitanje volje stranaka ugovora o onome što su ugovorom htjele i time sadržaja toga ugovora činjenično pitanje - koje se ne može (kako to revident pogrešno drži) s uspjehom napadati samo revizijskim razlogom pogrešne primjene materijalnog prava, to trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom.

 

Međutim, budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom predloženih i provedenih dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da je tužitelj dokazao stvarni sadržaj sklopljenih ugovora - a da tuženik nije dokazao istaknute činjenice, pravilno su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili.

 

Kod toga pravilno su primijenili materijalno pravo, i to:

 

- odredbu čl. 9. ZOO-a , a kojom je propisano: „sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje“,

 

- odredbu čl. 160. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.",

 

- odredbu čl. 336. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,

 

- odredbu čl. 342. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.

 

Konkretno, a u svezi prethodno navedenih odredaba i obzirom na navedena činjenična utvrđenja (da su prijeporni ugovori sklopljeni kao ugovori o cesiji i da samo takvi odgovaraju volji stranaka), nižestupanjski sudovi nisu imali razloga odbiti zahtjev kojeg tužitelj na njima temelji.

 

Konačno, nižestupanjski sudovi su svoje odluke zasnovali i na pravilnom pravnom shvaćanju:

 

- da se ovdje ne može primijeniti rok zastarijevanja potraživanja tužitelja o kojemu je riječ u odredbi čl. 134. st. 1. ZOO-a, a koji vrijedi za potraživanja iz ugovora o asignaciji (kao ugovora koji nije ugovor o prometu robe i usluga) - budući da osnov potraživanja tužitelja nije u ugovorima o asignaciji,

 

              - da je iz istog razloga ovdje "bez značaja" i prigovor revidenta "da je opozvao uputu tj. asignaciju".

 

Revident, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje (konkretno: tvrdnjom da su nižestupanjski sudovi pogrešno "poklonili vjeru iskazima i tvrdnjama tužitelja" i da su propustili provesti po njemu predložene dokaze - te da su pogrešno utvrdili volju stranaka ugovora, revident prigovara utvrđenom činjeničnom stanju - a ne primjeni materijalnog prava, kako pogrešno drži - temeljeći samo na tome reviziju), a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

 

Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 12. srpnja 2016.