Broj: P-135/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., Z. (OIB:…), M. 3, P. služba R., R., S. k. b.b., protiv tuženika C. O. d.d. Z. (OIB:…), F. R., R., K. 39, kojeg zastupaju odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda B. Š., T. Z.-J. i A. J. iz R., Š. 8, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. lipnja 2016. godine, u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 15. srpnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Nalaže se tuženiku - trgovačkom društvu C. O. d.d. Z. (OIB:…), F. R., R., K. 39, isplatiti tužitelju – pravnoj osobi  H. Z. Z. M. O., Z. (OIB:….), M. 3, iznos od 1.528,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. veljače 2016. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

II.              Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem predlaže da mu tuženik isplati iznos od 61,28 kn.

 

Obrazloženje

             

              Tužitelj je 18. veljače 2016. godine podnio tužbu ovome sudu protiv uvodno naznačenog tuženika radi naknade štete. Obrazlaže da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u R. poslovni broj: P-1050/08 od 24. srpnja 2008. godine utvrđena odštetna odgovornost tuženika radi naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine S. J. temeljem rješenja HZMO-a, Područne službe u Rijeci, broj: ….. od 21. prosinca 2000. godine.

S istog osnova tužitelj je nastavio s isplatama obiteljske (pravilno: invalidske) mirovine te je u razdoblju od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine isplaćeno ukupno 4.768,17 kn čime tužitelj trpi štetu.

Radi naknade štete tužitelj se obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom od 18. studenoga 2015. godine i tuženik je 3. veljače 2016. godine tužitelju uplatio iznos od 3.239,70 kn. Tim iznosom šteta nije u cijelosti naplaćena, pa tužitelj podnosi tužbu ovom sudu i predlaže da se tuženika obveže na naknadu štete nastale isplatama obiteljske (pravilno: invalidske) mirovine u preostalom iznosu od 1.528,47 kn, sve primjenom odredbe čl. 161. st. 2., čl. 164. i čl. 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13 i 151/14). Kako je tuženik platio tužitelju 3. veljače 2016. godine iznos od 3.239,70 kn, tužitelj je obračunao kamatu na cjelokupni iznos štete od dospijeća do dana plaćanja i ona iznosi 61,28 kn, pa tužitelj predlaže da mu i taj iznos tuženik isplati.

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom 3. ožujka 2016. godine priznao pasivnu legitimaciju, navodeći da je u trenutku prometne nezgode (15. srpnja 1996. godine) u kojoj je povrijeđena osiguranica tužitelja S. J., vozilo registarske oznake OG-…., bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj …...

Nadalje, tuženik je učinio nespornim činjenice: da je S. J. rješenjem tužitelja broj … od 21. prosinca 2000. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. siječnja 1999. godine zbog profesionalne nesposobnosti za rad; da je povodom tužiteljeva izvansudskog zahtjeva, tuženik isplatio tužitelju 3. veljače 2016. godine iznos od 3.239,70 kn, a koji iznos predstavlja razmjeni dio isplaćenog iznosa mirovine za razdoblje od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine.

Tuženik smatra da je tom isplatom u cijelosti podmirio tužiteljevu tražbinu.

Naime, tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opće načelo Zakona o obveznim odnosima prema kojem se kao mjerodavno pravo uzima ono pravo koje je vrijedilo u trenutku nastanka štetnog događaja, a ne u trenutku nastanka štete tužitelju (dakle, nije važeće pravo u trenutku isplate svakog pojedinog iznosa). Kako tužitelj svoje pravo na naknadu štete izvodi iz prometne nezgode od 15. srpnja 1996. godine to se u ovom slučaju trebaju primijeniti odredbe koje su vrijedile tada, a budući da tužitelj svoje pravo prema tuženiku postavlja temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti kao mjerodavno pravo treba se primijeniti Zakon o osiguranju iz 1994. godine koji je tada bio na snazi i koji predstavlja lex specialis za tuženika. Taj Zakon regulira prava i obveze proizašla iz obveznih osiguranja u prometu, a kako je osiguranica tužitelja stradala u prometnoj nezgodi, u ovom slučaju ima se primijeniti odredba čl. 81. tog Zakona. Sukladno toj odredbi, obveza tuženika na isplatu štete za razdoblje od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine ne bi se nikako mogla razmatrati u okviru odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine, a na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

Obzirom da je tuženik izvršio isplatu razmjernog iznosa doprinosa za invalidsko-mirovinsko osiguranje za utuženo razdoblje to se tužbeni zahtjev u cijelosti ukazuje neosnovanim.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ustrajao kod odgovora na tužbu.

U podnesku zaprimljenom 14. ožujka 2016. godine tužitelj je ustvrdio da je tužbeni zahtjev postavio sukladno odredbama o naknadi štete Zakona o mirovinskom osiguranju, te da je pogrešno pravno tumačenje tuženika da se na pitanje naknade štete primjenjuje ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, jer tužitelj za razdoblje od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine ima pravo na naknadu iznosa isplaćene pune invalidske mirovine i isto pravo izvodi iz onog zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13). 

Nadalje, tužitelj tvrdi da je pogrešno tuženikovo pravno tumačenje da je u konkretnom slučaju Zakon o osiguranju lex specialis. Tužitelj je u pogledu utvrđivanja visine štete primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a štetu za tužitelja predstavljaju upravo novčana davanja koja su provedena na njegov teret. Ovdje se radi o specifičnom vidu štete koji je proizašao iz priznatog prava s osnova mirovinskog osiguranja, pa se kod izračuna naknade treba primijeniti propis iz mirovinskog osiguranja kao lex specialis, a ne Zakon o osiguranju.

Budući je 1. siječnja 2014. godine stupio na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju, a koji Zakon propisuje da naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, to tužitelj svoje pravo na podizanje tužbe temelji isključivo na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju gdje je cjelovito regulirano samo pravo na naknadu štete, pojedini slučajevi u kojima za Zavod nastaje šteta te visina štete.

Konačno, tužitelj navodi da je Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, čl. 210. st. 1. i čl. 212. st. 1. također propisao pravo na naknadu štete u visini punih svota izvršenih davanja, u smislu čl. 213. st. 2. t. 1. i 3.

Na ročištu održanom dana 16. lipnja 2016. godine tužitelj je pojasnio da se dio tužbenog zahtjeva u kojem potražuje isplatu iznosa od 61,28 kn odnosi na kamatu koju je obračunao na cjelokupan iznos od 4.768,17 kn od dana dospijeća 5. prosinca 2015. godine do 3. veljače 2016. godine. Na tom istom ročištu tuženik se je posebno protivio tom dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tužitelj obračunao zakonske zatezne kamate navodeći da tužitelj iste nije ničim dokazao.

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/5, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, dalje: ZPP-a).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj u tužbenom zahtjevu potražuje naknadu štete u iznosu od 1.528,47 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 2016. godine do isplate, a koja naknada se odnosi na dio invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio svojoj osiguranici S. J. u periodu od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine, kao i zakonsku zateznu kamatu obračunatu u iznosu od 61,28 kn na iznos od 4.768,17 kn od 5. prosinca 2015. godine do 3. veljače 2016. godine.

Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u R. poslovni broj P-… od 24. srpnja 2008. godine utvrđena odštetna odgovornost tuženika radi naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja S. J. temeljem rješenja tužitelja br. …. od 21. prosinca 2000. godine, te da je s tog osnova tužitelj u periodu od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 4.768,17 kn. Kako je tuženik od tog iznosa (4.768,17 kn) prije pokretanja ovog postupka (3. veljače 2016. godine) platio tužitelju razmjerni dio isplaćenog iznosa mirovine koji iznosi 3.239,70 kn, to tužitelj u ovom postupku potražuje preostali (nesporno neplaćeni dio) u iznosu od 1.528,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 2016. godine do isplate kao i zakonsku zateznu kamatu obračunatu u iznosu od 61,28 kn na ukupan iznos od 4.768,17 kn od 5. prosinca 2015. godine do 3. veljače 2016. godine.

Između parničnih stranaka nisu sporne odlučne činjenice.

U tom smislu nije sporno:

-          da se je 15. srpnja 1996. godine dogodila prometna nezgoda za koju je  odgovoran vozač vozila registarske oznake OG-…, a koje je u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj …;

-          da je u toj prometnoj nezgodi osiguranik tužitelja S. J. povrijeđen, te da mu je tužitelj rješenjem broj … od 22. prosinca 2000. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. siječnja 1999. godine zbog profesionalne nesposobnosti za rad;

-          da je tužitelj obračunao iznos invalidske mirovine osiguraniku tužitelja S. J. za period od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine u iznosu od 4.768,17 kn;

-          da je tužitelj isplatio svom osiguraniku S. J. iznos od 4.768,17 kn;

-          da je tužitelj uputio tuženiku odštetni zahtjev radi uplate sveukupno dužnog iznosa od 4.768,17 kn za period od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine, a da je temeljem tog odštetnog zahtjeva tuženik uplatio tužitelju 3. veljače 2016. godine razmjerni dio tog iznosa odnosno iznos od 3.239,70 kn.

Budući da navedene činjenice nisu sporne ne treba iz dokazivati u smislu odredbe čl. 221. st. 1. ZPP-a.

No, sporno je pravno pitanje koje se očituje u tome koje materijalno pravne propise treba primijeniti u konkretnom slučaju: da li one koji su vrijedili u trenutku nastanka prometne nezgode (1996. godine) ili one koji su vrijedili u trenutku isplate utužene invalidske mirovine (2014. i 2015. godina), kao i da li se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osiguranju.

Ovaj sud smatra da se tužiteljevo pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi na ime isplaćene invalidske mirovine treba utvrđivati primjenom onih materijalno pravnih propisa koji su bili na snazi u trenutku nastanka štete, a tužitelju je šteta nastala kada se je umanjila njegova imovina i to za iznos invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku S. J. i u tom trenutku (trenutku isplate) dospijeva njegova tražbina prema osobi koja je za tu štetu odgovorna. U tom smislu se je izjasnila i sudska praksa (odluka VS RH – Rev 552/08 od 8. travnja 2010. godine).

S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj svom osiguraniku S. J. utuženu invalidsku mirovinu isplatio u periodu od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine to se imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13, 157/13 i 151/14, dalje: ZOMO).

Prema odredbi čl. 161. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja (st. 1.), s tim da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.). Zavod može zahtjevom za naknadu štete obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina, st. 3.). Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (st. 4.).

Nadalje, prema odredbi čl. 164. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, st. 1.), s tim da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe tog Zakona (st. 5.).

Potom, odredbom čl. 165. st. 3. ZOMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

I konačno, odredbom čl. 170. ZOMO-a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona. 

Sukladno citiranim zakonskim odredbama, ovaj sud utvrđuje da tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete u vidu novčanog davanja odnosno invalidske mirovine isplaćene u punom iznosu od tuženika kao osiguravajućeg društva kod kojeg je vlasnik motornog vozila osiguran od odgovornosti za štetu.

Kao što je to već prije navedeno, tužitelj je nesporno svom osiguraniku S. J. u periodu od 1. listopada 2014. godine do 31. listopada 2015. godine isplatio invalidsku mirovinu u stvarnom iznosu od 4.768,17 kn, a invalidnost je nesporna posljedica ozljede koju je taj osiguranik zadobio u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.

Pritom je sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio uvidom u dostavljeni Obračun, a koji tuženik nije sporio, pa ih sud kao takve smatra vjerodostojnima. Osim toga, radi se o ispravi koja ima karakter javne isprave u smislu odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09) i kojom se prema odredbi čl. 230. ZPP-a  dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje jer ju je u propisanom obliku izdala pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom.

U odnosu na tuženikov prigovor o potrebi primjene Zakona o osiguranju, ovaj sud utvrđuje da se taj Zakon ne može primijeniti, već se isključivo može primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju. To stoga što tužitelj potražuje naknadu štete nastalu isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku S. J. na temelju rješenja broj … od 21. prosinca 2000. godine primjenom odredbe čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju i pravo na podizanje tužbe u kojoj se traži naknada štete temelji se upravo na tim odredbama Zakona.

Sukladno svemu navedenom, valjalo je temeljem odredbe čl. 161. st. 1. i st. 2., čl. 164. st. 1., čl. 165. st. 3. i čl. 170. ZOMO-a obvezati tuženika na naknadu štete tužitelju koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine u utuženom razdoblju u iznosu od 1.528,47 kn, jer je preostali iznos od 3.239,70 kn (do punog iznosa od 4.768,17 kn) tuženik platio tužitelju prije pokretanja ovog postupka. Navedeni iznos tuženik je dužan platiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom koja je određena primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) i čl. 3. st. 2. ZID ZOO-a (točka I. izreke presude).

Dakle, sud je utvrdio da je tuženik pao u zakašnjenje jer nije ispunio obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno odredbi čl.183. st.1. ZOO-a.

Na temelju odredbe čl.29. st.1. i 2. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, slijedom čega je sud, a kako je to i navedeno, tužitelju dosudio zatražene kamate (točka I. izreke presude).

Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene glavne novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i predstavljaju cjelinu sa glavnim dugom (čl. 160. st. 2. ZOO-a). Tek nakon prestanka (podmirenja) glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene zatezne kamate one se osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu.

U konkretnom slučaju tužitelj je obračunao u apsolutnom iznosu zakonske zatezne kamate na ukupan iznos isplaćene invalidske mirovine koja iznosi 4.768,17 kn, a za period od 5. prosinca 2015. godine (kao dana dospijeća) do 3. veljače 2016. godine (kao dana plaćanja). Time je tužitelj postupio protivno navedenoj zakonskoj odredbi budući je zakonske zatezne kamate obračunao i na dio glavne novčane tražbine odnosno invalidske mirovine koju tuženik nije platio. Naime, tužitelj je sukladno navedenom mogao obračunati u apsolutnom iznosu zakonske zatezne kamate samo na plaćeni dio invalidske mirovine, a koji iznosi 3.239,70 kn, ali nije mogao te iste kamate obračunati i na neplaćeni dio invalidske mirovine u preostalom iznosu od 1.528,47 kn. Stoga je postavljanjem tužbenog zahtjeva u kojem potražuje isplatu zakonske zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu od 61,28 kn, a na ukupan iznos od 4.768,17 kn za period od 5. prosinca 2015. godine do 3. veljače 2016. godine, tužitelj postupio suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti (točka II. izreke presude). Pri tom se ističe da tužitelj nije dostavio u spis obračun kamata iz kojeg bi bilo moguće utvrditi kolike iznose zakonske zatezne kamate na plaćeni dio invalidske mirovine u iznosu od 3.239,70 kn od 5. prosinca 2015. godine do 3. veljače 2016. godine, a na koje kamate obračunate u apsolutnom iznosu bi tužitelj jedino imao pravo. Navedeno je tuženik, osim toga, bio dužan dostaviti temeljem odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219 st. 1. ZPP-a uzimajući u obzir i prigovornu tvrdnju tužitelja da te kamate tužitelj ničim nije dokazao. 

S obzirom da je tuženik uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu (koji iznosi 4 %, a koji postotak odgovara iznosu tužbenog zahtjeva kojeg je sud odbio, a sa kojim je, dakle, tuženik uspio u sporu (61,28 kn), to mu sud nije dosudio troškove ovog parničnog postupka.

Sud se prilikom postupanja vodio načelom ekonomičnosti postupka prema kojem je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl.10. ZPP-a).

 

Rijeka, 15. srpnja 2016. godine