Broj: Rev 2358/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. P. iz P., B., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. D. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-2414/12-2 od 21. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8935/08-36 od 6. lipnja 2011., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 33.461,25 kn, također sa zateznom kamatom od 6. lipnja 2011. do isplate (toč. I.). S dijelom zahtjeva u visini od 10.000,00 EUR s pripadajućim kamatama tužitelj je odbijen (toč. II.). Isto tako rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja u dijelu u kojem je isti tražio da se utvrdi da je tuženik od tužitelja pozajmio iznos od 40.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, time da tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), radi počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i pobijane presude ukinu, te tužba tužitelja odbaci, odnosno da se predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbiti kao neosnovanu, time da isti traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je tuženik u izjavi od 16. studenoga 2006., na kojoj je ovjeren njegov potpis, priznao pozajmicu od tužitelja u visini od 30.000,00 EUR, u protuvrijednosti u domaćoj valuti,

-          da se tuženik obvezao navedeni iznos vratiti do 1. srpnja 2007.,

-          da je između stranaka bio sklopljen i ugovor o nalogu prema kojem je tuženik za tužitelja bio ovlašten poduzimati, samostalno i zajedno s tužiteljem, sve pravne radnje vezane za prodaju nekretnine tužitelja u C., uz ugovorenu naknadu od 10% postignute prodajne cijene,

-          da je na predmetnim punomoćima od 20. svibnja 2006. i 11. siječnja 2007. ovjeren potpis tužitelja kod javnog bilježnika,

-          da je za iznos od 10.000,00 EUR utvrđeno da tužitelj nije pozajmio tuženiku, nego je taj iznos novca bio predan trećoj osobi,

-          da je nekretnina tužitelja u C. prodana za iznos od 250.000,00 EUR, te da postoji osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 25.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti,

-          da je mogućnost prijeboja razmatrana između parničnih stranaka, ali da tužitelj nije dao decidiranu, jasnu i određenu izjavu o prijeboju na temelju koje bi prijeboj nastao,

-          da tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja i naložili tuženiku da vrati tužitelju izvršenu pozajmicu u iznosu od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen, odnosno odbačen, odbijen za iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti za koji je utvrđeno da se ne radi o pozajmici, te odbačen u dijelu u kojem je tužitelj tražio utvrđenje činjenice, a za koje utvrđenje tužitelj nema pravnog interesa.

 

Tuženik u reviziji prije svega ističe da je sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP prema kojoj bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti.

 

Naime, tuženik smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 446. st. 2. ZPP prema kojoj kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, da će tada sud izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog). Tuženik smatra da time što je tužitelj podnio tužbu, da za to nije imao pravnog interes, već da su nižestupanjski sudovi trebali tužbu tužitelja odbaciti.

 

Suprotno navodima revidenta nije počinjena bitna povreda na koju se ukazuje u reviziji. Naime, u konkretnom slučaju ovjerena izjava tuženika ne predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu citirane odredbe ZPP. No, čak i kada bi se navedena izjava mogla smatrati vjerodostojnom ispravom, činjenica da tužitelj nije tražio izdavanje platnog naloga, već je podnio tužbu u parničnom postupku, ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje osnovanost potraživanja tužitelja i njegovo pravo da u parničnom postupku ostvari svoju zaštitu. Stoga u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada nisu odbacili tužbu tužitelja, a kako to pogrešno navodi tuženik.

 

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te isti nisu u protivnosti s provedenim dokazima i ispravama koje se nalaze u spisu.

 

Tvrdnja tuženika da su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su ocijenili da tužitelj nije dao izjavu o prijeboju, predstavlja činjeničnu tvrdnju, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti.

 

Potpuno su nejasni navodi revidenta glede revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u reviziji se navodi da drugostupanjski sud upućuje da bi se na odnos između parničnih stranaka trebao primijeniti Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), dakle ZOO iz 2005. i 2008., a koji je prema tuženiku prestao važiti prije nego je nastao sporni odnos.

 

Suprotno tome pravilno je primijenjeno materijalno pravo i to citirani ZOO i to odredba čl. 499. st. 1. odnosno čl. 763. ZOO iz 2005., jer je pravni odnos pozajmice nastao tijekom 2006. (ovjerena izjava tuženika, s rokom vraćanja pozajmice 1. srpnja 2007.), odnosno da je ugovor o nalogu nastao 2006. i 2007., dakle upravo u vrijeme važenja ZOO iz 2005.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2016.