Broj: Rev 78/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, Građansko - upravni odjel, protiv tuženika M. Č. iz G., kojeg zastupaju punomoćnici M. M. i B. M., odvjetnici u R., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću br. Gž-419/12-2 od 17. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću br. P-419/10-9 od 22. prosinca 2011., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika u pogledu pitanja „jesu li odredbe čl. 1117. ZOO-a primjenjive i u svim ostalim slučajevima povrede prava osobnosti, a ne samo one navedene u ovom članku, ukoliko je riječ o poštenom pribavitelju“ odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika u pogledu pitanja „je li pravni osnov dosude i isplate neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode kaznena presuda (u konkretnom slučaju presuda Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem K-11/01 od 24. ožujka 2004. godine) ili je pravni osnov dosude i isplate neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode građanska presuda (u konkretnom slučaju građanska presuda Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž-340/07 od 12. prosinca 2007. godine)“ odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 62.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2010. do isplate, po stopi kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.937,50 kn sa zateznom kamatom od 3. srpnja 2009. do isplate, te troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 kn (toč. I.). Tužitelj je odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tijek zateznih kamata za razdoblje od 5. veljače 2007. do 22. srpnja 2010. (toč. II.).

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je odluka o kamatama i to u pogledu visine dosuđenih kamatnih stopa, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika odbijena kao neosnovana.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Kod toga tuženik postavlja pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, odnosno podredno da se ukine pobijana drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

U čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeća pitanja:

 

„Je li pravni osnov dosude i isplate neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode kaznena presuda (u konkretnom slučaju presuda Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem K-11/01 od 24. ožujka 2004. godine) ili je pravni osnov dosude i isplate neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode građanska presuda (u konkretnom slučaju građanska presuda Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž-340/07 od 12. prosinca 2007. godine)?

 

Jesu li odredbe čl. 1117. ZOO-a primjenjive i u svim ostalim slučajevima povrede prava osobnosti, a ne samo one navedene u ovom članku, ukoliko je riječ o poštenom pribavitelju?“

 

Prema shvaćanju revizijskog suda od odgovora na prvo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom predmetu, budući je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojeg je tužiteljica isplatila tuženiku, a za što je naknadno otpala osnova, nakon donošenja revizijske odluke. Stoga nije osnovano niti pozivanje na presudu Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-1385/06 kao razlog važnosti za prvo postavljeno pitanje, pa je u pogledu tog pitanja valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Drugo postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te se tuženik pravilno pozvao na važeće izvore prava kao razlog važnosti - Komentar Zakona o obveznim odnosima, autora Gorenc i drugih, a u kojem Komentaru je izrijekom rečeno da bi se čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) trebalo proširiti barem na sve slučajeve povrede prava osobnosti, a ne samo u onim koji su navedeni u navedenom članku.

 

Prema odredbi čl. 1117. st. 1. ZOO ne može se zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju. U st. 2. je određeno da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten.

 

Suprotno navodima revidenta ne može se, obzirom na sadašnju odredbu čl. 1117. st. 1. ZOO, širiti krug povreda prava osobnosti glede kojih se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete. Naime, zakonodavac je izričito u citiranoj odredbi naveo da se od poštenog stjecatelja ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete i to samo u slučaju ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a ne i u drugim slučajevima povreda prava osobnosti, pa tako i ne i u slučaju kada je isplaćena nematerijalna šteta zbog neosnovanog uhićenja (neosnovanog pritvora). Stoga niti sudovi prilikom primjene citirane odredbe nemaju ovlast širiti krug slučajeva u kojima se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete.

 

Stoga je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2016.