Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev 1388/12 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev 1388/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R., iz A., …, kojeg zastupaju punomoćnici J. K. i M. P., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu J. K. i M. P., V., …, protiv prvotuženika M. O., iz V., …, drugotuženika D. O., iz V., V. R. 12 i trećetuženice K. O., iz V., …, koje sve zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u V., …, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1356/10-3 od 21. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1238/09-9 od 8. ožujka 2010., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija se prihvaća te se ukidaju presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1356/10-3 od 21. ožujka 2012. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1238/09-9 od 8. ožujka 2010. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju broj OU-166/2007, kojeg je prvotuženik M. O. sklopio sa sinom, drugotuženikom D. O. i kćeri, trećetuženicom K. O., a kojim je prvotuženik prenio u vlasništvo drugotuženiku i trećetuženici na jednake dijelove nekretnine pobliže opisane u izreci presude, gubi učinak prema tužitelju u dijelu kojim je potrebno da se ispuni i izvrši naplata tužiteljevih potraživanja prema prvotuženiku M. O. i to parničnog troška u iznosu 1.317,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, potraživanja na ime naknade plaće (ukupno 29.221,72 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci presude kao i potraživanje troškova parničnog postupka u iznosu 11.570,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da su tuženici dužni dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema prvotuženiku namiri prodajom nekretnina pobliže opisanih u izreci presude, a ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade trošak ovog parničnog postupka. Pod točkom II. izreke tužitelju je naloženo da tuženicima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 4.428,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), ističući da se revizija izjavljuje zbog pitanja roka za podizanje tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji počinjenih na štetu vjerovnika a u korist krvnih srodnika dužnika (tzv. obiteljske paulijanske tužbe), obzirom na sadržaj odredbe čl. 71. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje ZOO/05)  - prema kojoj se tužba za pobijanje može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO/05, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a, tužitelj se (među ostalim) poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-324/08 od 18. lipnja 2008., u kojoj je, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, zauzeto shvaćanje da u slučaju kad se tužbom pobija teretno raspolaganje među krvnim srodnicima, na koje se odnosi odredba čl. 281. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94 – dalje: ZOO/91), sada čl. 67. st. 2. ZOO-a/05, riječ je o obiteljskoj paulijanskoj tužbi, koja se može podnijeti u roku od tri godine od dana poduzimanja pobijane radnje.

 

Tuženici su odgovorili na reviziju, predlažući njeno odbacivanje kao nedopuštene, a podredno odbijanje iste kao neosnovane.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju, pa se tako u točci 2., navodi da će to biti u slučaju ako je o tom pitanju revizijski sud već izrazio shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

              Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s tom odredbom ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni  i da je stoga revizija dopuštena.

U ovoj parnici tužitelj u tužbi podnesenoj 14. rujna 2009. pobija pravnu radnju prvotuženika, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 16. veljače 2007. koji je prvotuženik M. O. sklopio sa sinom i kćeri (drugotuženikom D. O. i trećetuženicom K. O.) te im prenio u vlasništvo sporne nekretnine.

 

Tužitelj je tužbu podnio radi namirenja tražbine koju ima prema prvotuženiku, a koja se sastoji u iznosu parničnog troška te potraživanju naknade plaće za razdoblje od srpnja 2003. do prosinca 2003. (pri čemu je posljednja tražbina na ime naknade plaće dospjela u siječnju 2004.), sve sukladno prethodno donesenoj presudi Općinskog suda u Županji poslovni broj P-669/06 od 29. siječnja 2009., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-533/09-3 od 7. srpnja 2009.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO/05, svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

Potvrdivši prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen, drugostupanjski sud je (za razliku od prvostupanjskog suda) zauzeo pravilno pravno shvaćanje da, glede potraživanja naknade plaće, podnošenje paulijanske tužbe nije uvjetovano činjenicom da je potraživanje tužitelja kao vjerovnika utvrđeno pravomoćnom presudom, već je uvjet za podnošenje takve tužbe da je navedeno potraživanje dospjelo.

 

Međutim, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o pobijanju naplatnog raspolaganja iz čl. 66. st. 1. ZOO/05-a koje se, prema odredbi čl. 77. st. 1. ZOO/05-a, može pobijati u roku od jedne godine, a ne o drugom slučaju raspolaganja koje se može pobijati u roku od tri godine – pa da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je tužba podnesena po proteku jednogodišnjeg prekluzivnog roka.

 

Naime, obzirom na činjenicu da je predmetno raspolaganje učinjeno među krvnim srodnicima iz čl. 67. st. 2. ZOO/05-a, to raspolaganje se ne može smatrati raspolaganjem iz čl. 67. st. 1. ZOO/05-a na koje se primjenjuje jednogodišnji rok pobijanja, već je u tom slučaju riječ o obiteljskoj paulijanskoj tužbi, koja se može podnijeti u roku tri godine.

 

              Prema odredbi čl. 67. st. 1. ZOO/05-a naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja bila poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, a prema odredbi st. 2. istog članka ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do IV. stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

 

              Prema odredbi st. 3. istog članka kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

              Navedenim odredbama propisani su uvjeti pod kojima vjerovnici mogu pobijati pravnu radnju svojih dužnika poduzetu trećim osobama na štetu vjerovnika.

 

              Odredbama st. 1. i 2. propisani su posebni uvjeti pobijanja naplatnih raspolaganja, a odredbom st. 3. besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji. Ti uvjeti tiču se pitanja znanja dužnika i treće osobe da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu svojim vjerovnicima.

 

              U odnosu na pobijanje naplatnih raspolaganja radi se razlika između slučaja pravne radnje poduzete prema bračnom drugu ili određenom srodniku od slučaja kada je pravna radnja poduzeta s osobama koje nisu dužnikovi srodnici.

 

              U prvom slučaju postoji oboriva zakonska presumpcija da je trećoj osobi (dužnikovom srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku pa na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj.

 

              Dakle riječ je o dva različita slučaja paulijanske tužbe.

 

              Prema odredbi čl. 71. st. 1. ZOO/05-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO/05-a, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

 

              Predmetnom tužbom pobija se naplatno raspolaganje učinjeno među krvnim srodnicima na koje se odnosi odredba čl. 67. st. 2. ZOO/05-a, pa se to raspolaganje ne može smatrati slučajem raspolaganja iz st. 1. istog članka za koje se tužba može podnijeti u roku od jedne godine.

 

              Sukladno revizijskim navodima, a i zaključivanju prvostupanjskog suda, predmetna tužba predstavlja tzv. obiteljsku paulijansku tužbu koja se, jednako kao i tužba za pobijanje besplatnih i s njima izjednačenih pravnih radnji, može podnijeti u roku od tri godine od dana poduzimanja radnje, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

 

              Slijedom navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, ocjenjujući pitanje prekluzije podnošenja tužbe zaključio da je tužba podnesena izvan materijalnopravnog roka te je iz navedenog razloga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Budući da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, radi čega ne postoje uvjeti za preinaku drugostupanjske presude, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, uz prihvaćanje revizije, valjalo je ukinuti presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Copyright © Ante Borić