Broj: Gž-2176/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u pravnoj stvari tužitelja U. P. d.o.o., OIB:..., P., protiv tuženika S. T., OIB:..., iz N. V., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i kolege iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo, posl.br.3Povrv-775/15-12 od 19. listopada 2015., dana 6.rujna 2016.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo, posl.br. 3 Povrv-775/15-12 od 19. listopada 2015.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. P. iz V., poslovni broj Ovrv-222/13 od 08. svibnja 2013. godine, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati 165,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u st. I. izreke prvostupanjske presude, te troškove postupka od 100,00 kuna.

Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu u kojoj navodi da i dalje ostaje kod tvrdnje iz prvostupanjskog postupka da tužitelj nema pravnog osnova tražiti naplatu predmetne usluge od tuženika jer mu tu uslugu nije niti pružio a niti tužitelj svoje potraživanje temelji na vjerodostojnoj ispravi, na način koji je  propisan Ovršnim zakonom. Također je neprihvatljivo tumačenje suda zbog čega postoji razlika između podataka na računima Istarskog vodovoda i podataka na konto kartici tužitelja jer konto kartica mora biti vjerni preslik računa na kojem treba točno biti označen iznos, datum dospijeća i dr. Iz navedenog razloga je tuženik predlagao da sud naloži tužitelju dostavu izvornika računa o čemu prvostupanjski sud nije donio nikakvu odluku pa je počinjena  bitna povreda postupka, a niti je prvostupanjski sud odlučio o prijedlogu tuženika za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Nadalje i tužitelj sam je istakao da tuženik nije prigovarao da računi trebaju glasiti na OPG a ne na tuženika kao fizičku osobu što ukazuje na indolentnost tužitelja oko vođenja poslovnih knjiga i uopće evidencije kome se i koja usluga isporučuje. Tuženik je istakao da se usluga isporučuje OPG-u u kojem slučaju je trebao odlučivati trgovački a ne općinski sud te se radi o stvarnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda koji na istu pazi po službenoj dužnosti. Fakture tužitelja tuženik nikada nije primio a iz konto kartice nije vidljivo na koji mjesec se potraživanje odnosi. Prema tome se ne može niti utvrditi koje usluge su izvršene prije Odluke gradskog vijeća od 03. veljače 2011. Tužitelj i Istarski vodovod d.o.o. zaključili su ugovor kojim Istarskom vodovodu tužitelj ustupa naplatu i obračunavanje kanalizacijskog doprinosa o čemu nisu obavijestili tuženika kao treću stranu u ugovornom odnosu kako bi mogao istome prigovoriti. Odluke na koje se prvostupanjski sud poziva odnose se na domaćinstva dok je tužitelj koristio vodu najvećim dijelom u poljoprivredne svrhe pa se te odluke ne mogu primijeniti. Naime tuženik vodu u pretežnom dijelu koristi u poljoprivredne svrhe zbog čega nije dužan plaćati kanalizacijski doprinos za vodu jer tu uslugu u pretežnom dijelu ne koristi. Također se ustraje na prigovoru zastare, jer je zastarni rok za komunalne usluge za potrebe kućanstva godina dana po čl. 232. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, odnosno ukine u cijelosti platni nalog ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju 165,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 17,40 kuna od 31. listopada 2012. i na iznos od 147,90 kuna od 31. listopada 2012. pa do isplate sa obrazloženjem u bitnome da iz propisa koji je prvostupanjski sud citirao i odluka proizlazi da je svaki vlasnik kuće na području grada Poreča, a time i tuženik u obvezi plaćati kanalizacijski doprinos odnosno naknadu za razvoj, te da se te obveze ne može osloboditi, te da pritom nije relevantno što ranije nije takvu obvezu platio zbog stava službenika da isti nije u obvezi plaćanja takve naknade. Također da je neosnovan prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja jer se radi o potraživanju koje zastaruje u općem zastarnom roku od pet godina jer za isto nije propisan drugi zastarni rok.

U ovom sporu male vrijednosti žalba se može podnijeti samo zbog nekih bitnih povreda odredaba parničnog postupka (iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11.) te pogrešne primjene materijalnog prava. Niti jedan žalbeni razlog zbog kojeg se može pobijati presuda u sporu male vrijednosti nije ostvaren, pa niti žalbeni razlog da prvostupanjski sud nije naložio tužitelju da dostavi izvornike računa, te da nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kod činjenice da je tuženik učinio nespornim da predmetno potraživanje nije podmirio.

Činjenično stanje koje je nesporno među strankama i ono utvrđeno u prvostupanjskom postupku je da je tuženik vlasnik kuće na području Grada P., te da nije platio naknadu za razvoj (kanalizacijski doprinos u iznosu od 17,40 kuna sa rokom dospijeća 31. listopada 2012. i 147,90 kuna s rokom dospijeća 31. listopad 2012.).

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (NN 153/09, 90/11) kojim Zakonom je u odredbama čl. 52. – 56. propisana obveza plaćanja naknade za razvoj, i tuženik kao vlasnik kuće na području Grada P., N. V., obveznik je plaćanja i navedene naknade za razvoj, odnosno kanalizacijskog doprinosa.

Žalitelj u žalbi ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka da je vlasnik OPG-a te da vodu koristi kao poljoprivrednu, dakle da ne koristi usluge kanalizacije odnosno odvodnje, međutim tu činjenicu tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ničime dokazao te je utvrđeno da se tuženik vodi kod tužitelja sa zaduženjem kao fizička osoba zbog čega je neosnovan i žalbeni razlog nenadležnosti prvostupanjskog suda jer bi Trgovački sud bio nadležan samo u slučaju ukoliko se radi o sporu između pravnih osoba dok je u ovom slučaju spor između pravne osobe i tuženika kao fizičke osobe. Ukoliko tužitelj smatra da nije obveznik plaćanja navedene naknade za razvoj, isti je dužan tužitelju podastrijeti dokaze o činjenici da vodu koristi za potrebe OPG-a i da ne koristi uslugu odvodnje te vode pa da nije dužan slijedom toga plaćati kanalizacijski doprinos, međutim kako u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno da tužitelj tuženika zadužuje kao OPG a niti da se isključivo voda koristi za navodnjavanje (i sam tužitelj kaže da se pretežno koristi za navodnjavanje) to je pravilno primijenjeno materijalno pravo.U svezi žalbenog navoda da konto kartica mora biti vjerni preslik računa utvrđeno je da je tužitelj u spis dostavio otvorene stavke kupca u odnosu na tuženika u iznosu za koji je doneseno i rješenje o ovrsi. Nije osnovan ni žalbeni navod vezan uz različitost podataka na računima Istarskog vodovoda i konto kartici tužitelja iz razloga što je ugovorom od 22. prosinca 1997. godine tužitelj s Istarskim vodovodom zaključio ugovor kojim je tužitelj ustupio, a vodovod preuzeo obračunavanje i naplatu kanalizacijskog doprinosa, sada naknade za razvoj, te da će vodovod prilikom fakturiranja i naplate vode obavljati fakturiranje i naplatu doprinosa odnosno naknade za razvoj, dakle da je unutar naknade za potrošnju vode i druga davanja i iznos predmetne naknade za razvoj.  Kod činjenice da tuženik ne spori da predmetna dugovanja nije platio nije bilo potrebe da se nalaže tužitelju da dostavlja originalne račune, te pravilno prvostupanjski sud nije proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje s obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj predmetni iznos nije platio, i da se radi o iznosu koji je relativno nizak s obzirom na cijenu takvog vještačenja. I sam žalbeni navod žalitelja da se predmetne odluke odnose na domaćinstva dok je tuženik koristio vodu najvećim dijelom u poljoprivredne svrhe ukazuju osnovanim zahtjev tužitelja iz razloga što se u ovom postupku ne može utvrditi u kojem je to dijelu tužitelj koristio vodu u  poljoprivredne svrhe te je potrebno da tuženik to regulira sa pružateljem usluga a sve dok navedeno nije razdvojeno i dok je nesporno da je tužitelj koristio usluge tužitelja i u domaćinstvu, osnovan je zahtjev tužitelja da tuženik te usluge i plati. Neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare te je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o potraživanju za koje nije propisan posebni rok zastare pa se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina a ne jednogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje samo na usluge za domaćinstvo navedene u čl. 232. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom navedenoga, kako je prvostupanjski sud bez počinjenih bitnih povreda zbog kojih se može izjaviti žalba u sporu male vrijednosti na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, to je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli-Pola, 6.rujan 2016.