Broj: Rev 1985/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. iz G. K., zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku iz V., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva iz Z., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene, protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-5723/11-2 od 16. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. broj P-2528/10-26 od 7. listopada 2011., u sjednici održanoj 6. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-5723/11-2 od 16. svibnja 2012., odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. M. iz V., pod brojem Ovrv-842/09 od 10. studenog 2009. godine kojim je naloženo tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, Z., ..., isplatiti tužitelju P. d.o.o. iz K. D., ... ukupan iznos od 1.237.506,55 kn / slovima: milijun dvjestotridesetsedam tisuća petstošest kuna i pedesetpet lipa/ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

 

- na iznos od 587.607,54 kn od 11. studenog 2008. godine,

- na iznos od 303.983,13 kn od 6. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 47.348,20 kn od 8. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 298.567,68 kn od 10. ožujka 2009. godine,

 

pa do isplate, te da mu isplati troškove ovršnog postupka u iznosu od 21.395,45 kn (slovima: dvadesetjedna tisućatristodevedesetpet kuna i četrdesetpet lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2009. godine, pa do isplate,

 

i to po stopi zakonske kamate od 14% godišnje za period od 30. lipnja 2011. godine, a od 01. srpnja 2011. godine po stopi od 12% godišnje, odnosno u slučaju promjene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja P. d.o.o. iz G. K., ..., protiv Republike Hrvatske, Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva da održi na snazi platni nalog u dijelu u kojem je naložena isplata zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 587.607,54 kn od 10. studenog 2011. godine, kao i na iznos od 303.983,13 kn od 5. siječnja 2009. godine, te na iznos od 47.348,20 kn od 5. siječnja 2009. godine do 7. ožujka 2009. godine, kao i u dijelu naložene isplate javnobilježničkog troška ovrhe iznad dosuđenog iznosa točkom I/ pa do zatraženog od 22.010,45 kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 84.943,85 kn, u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužene, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. izreke i st. III. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11), podnijela tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizije tuženika. Zahtjeva naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

 

Revizija tužene nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

S obzirom da tužena, reviziju podnosi i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u čemu se revizija tužene znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje) za ukazati je na slijedeće. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, revizijski navodi tužene kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, nisu uzeti u razmatranje.

 

S obzirom na revizijski navod tužene da predmetnu reviziju podnosi i iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, za ukazati je da je iz sadržaja revizije tek za zaključiti da tužena smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 213. st. 2. ZPP (jer da je bilo potrebo odrediti prekid ovog parničnog postupka do provođenja izvida kojima bi se moglo utvrditi da li je mogućim izdavanjem fiktivnih računa, oštećena tužena, te da li postoji osnovana sumnja za počinjenje kaznenog djela). Stoga, taj revizijski razlog je uzet u razmatranje.

 

No, nije u pravu tužena kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena netom navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 213. st. 2. ZPP sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen privredni prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinilac i je li on odgovaran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažni iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna.

 

Dakle, u situacijama navedenim u odredbi čl. 213. st. 2. ZPP, sud u parničnom postupku nije dužan odrediti prekid postupka, već je tom odredbom tek propisana mogućnost suda u parničnom postupku da u tim situacijama odredi prekid postupka. Stoga, nižestupanjski sudovi nisu počinili predmetnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nisu prihvatili prijedlog tužene za prekid postupka.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.237.506,55 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj po prethodno provedenom javnom natječaju sa Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka – Upravom za prognanike, povratnike i izbjeglice sklopio pisane ugovore o građenju i to 1. lipnja 2007., 2. lipnja 2007., 30. lipnja 2007., 13. srpnja 2007. i 20. rujna 2007., temeljem kojih je preuzeo obvezu izvođenja građevinskih radova u Prognaničkom naselju B. kao i u drugim prognaničkim naseljima prema ugovorenim troškovnicima,

 

- da su navedeni ugovori o građenju bili sklopljeni na rok od godinu dana,

 

- da je tužena i nakon isteka roka na koje su bili sklopljeni navedeni ugovori o građenju usmenim i pisanim nalozima zahtijevala od tužitelja izvođenje daljnjih građevinskih radova (jer je to bilo nužno zbog trošnosti objekata u prognaničkim naseljima) i to pod kondicijama iz prethodnih pisanih ugovora o građenju, te

 

- da je tužitelj prihvatio takve zahtjeve tužene te izveo radove u dosuđenoj vrijednosti, a sve prema troškovnicima iz prethodnih pisanih ugovora o građenju.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 620. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku.

 

Prema odredbi čl. 294. ZOO ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

 

Kada je tužena nakon prestanka ugovora o građenju iz 2007. od tužitelja zahtijevala izvođenje određenih građevinskih radova, ona je time tužitelju poslala ponudu za sklapanje novog ugovora o građenju. Kada je pak tužitelj prihvatio tu ponudu onda je među strankama i sklopljen novi ugovor o građenju.

 

Iako taj novi ugovor o građenju nije sklopljen u propisanom pisanom obliku (čl. 620. st. 2. ZOO) on je osnažen jer je ispunjen u cijelosti od strane tužitelja te jer iz cilja radi kojega je za ugovor o građenju propisan pisani oblik, očito ne proizlazi što drugo (čl. 294. ZOO).

 

Revizijski navod tužene da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer da među strankama nije sklopljen ugovor o djelu, ukazuje se bespredmetnim. Ovo stoga, a kao što je već prethodno rečeno, nižestupanjski sudovi svoje odluke nisu niti zasnivali na činjenici da bi među strankama bio sklopljen ugovor o djelu, već na činjenici da je među strankama bio sklopljen ugovor o građenju.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužene, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocjenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila potrebna radi donošenja odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 6. rujna 2016.