Broj: Rev 1397/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) „O.“ d.o.o. S. V., kojeg zastupaju punomoćnici H. A. i J. T., odvjetnici u S., protiv tuženika – protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženik) P. B. pok. M. iz S., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo - 387/12 od 16. siječnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru broj P - 86/10 od 15. lipnja 2012., u sjednici održanoj 7. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Splitu broj Gžo - 387/12 od 16. siječnja 2014. u odnosu na dio iste presude kojim je izrekom pod t. I. preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru broj P - 86/10 od 15. lipnja 2012. na način da je prihvaćen tužbeni i odbijen protutužbeni zahtjev.

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Splitu broj Gžo - 387/12 od 16. siječnja 2014. u odnosu na dio iste presude kojim je izrekom pod t. II. preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Trogiru broj P - 86/10 od 15. lipnja 2012.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je kupio od tuženika nekretninu označenu kao čest. zem. 327/63, dvor i čest. zem. 1196, zgr. kuća, upisanu u z.u. 2975 k.o. S. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 10.221.400,00 kuna, koji je Ugovor ovjeren javnobilježnički 18. srpnja 2007. godine pod brojem OV – 5771/07, čime se nalaže tuženiku izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na ime tužitelja ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. Ujedno je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev na isplatu kunske protuvrijednosti od 600.000,00 EUR po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. Zagreb na dan plaćanja s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 3. srpnja 2007. do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 1.110.835,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. To iz razloga što pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tuženika, u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako, kao u konkretnom slučaju, prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Drugostupanjski sud se pritom pogrešno pozvao na odredbu čl. 373. t. 2. ZPP-a, ali to nije moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj temeljem sklopljenog kupoprodajnog ugovora kupio nekretninu označenu kao čest. zem. 327/63, i čest. zem. 1196 z.u. 2975 k.o. S. čime je tuženik dužan izdati tužitelju ispravu podobnu za provedbu uknjižbe prava vlasništva nad navedenom nekretninom u zemljišnim knjigama, te protutužbeni zahtjev na isplatu po osnovu neisplaćene kupoprodajne cijene.

 

Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni i odbijen protutužbeni zahtjev na temelju utvrđenih činjenica: - da je između tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zem. 327/63, i čest. zem. 1196 z.u. 2975 k.o. S. za kupoprodajnu cijenu od 1.400.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, koji Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika 18. srpnja 2007. godine pod brojem OV – 5771/07, ali ne sadrži izjavu tuženika (kao prodavatelja) da pristaje na uknjižbu prava vlasništva kupca nad predmetnom nekretninom u zemljišnu knjigu, - da je tužitelj ugovorenu kupoprodajnu cijenu tuženiku u cijelosti isplatio, - da tržišna cijena predmetne nekretnine (stambena građevina s dogradnjom i okućnicom) iznosi 6.418.684,67 kuna (869.740,47 EUR), te - da je tuženik nakon isplaćene kupoprodajne cijene predao nekretninu koja je bila predmet kupoprodaje u posjed tužitelju, nakon čega je tužitelj izvršio i znatne preinake u kući, ali tuženik odbija izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva nad navedenom nekretninom u zemljišne knjige.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskog suda o naprijed iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Na prethodno navedeno činjenično stanje pobijanom presudom je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni i odbijen protutužbeni zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Dakle, željeni stvarnopravni učinak ispunjenja ugovornih obveza sastoji se u stjecanju vlasništva nad stvari koja je bila predmet kupoprodaje od strane kupca. Prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP), vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Dakle, da bi se na temelju pravnog posla moglo prenijeti pravo vlasništva na stjecatelja, potreban je upis stjecateljeva vlasništva u zemljišnu knjigu (način /modus/ stjecanja), a za to je potrebno da isprava u koju je oblikovan pravni posao ima onakav sadržaj i oblik kakav se po pravilima zemljišnoknjižnog prava traži da bi sud na temelju nje mogao dopustiti provedbu upisa – tabularna isprava (čl. 120. st. 2. ZVDSP-a). Shodno odredbi čl. 120. st. 1. ZVDSP-a, te odredbi čl. 30. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 – dalje: ZZK) uknjižba je upis kojim se pravo vlasništva nad nekretninom stječe bez posebnog naknadnog opravdanja. Međutim, pored općih pretpostavki za upis (čl. 43. i 44. ZZK-a), za provedbu uknjižbe tabularna isprava treba zadovoljavati i posebne pretpostavke za uknjižbu, a između ostalog (pored ovjerene istinitosti potpisa osobe čije se pravo prenosi, odnosno njezina punomoćnika i točne oznake zemljišta u smislu odredbe čl. 52. – 53. i čl. 54. st. 1.a ZZK-a) izričitu pisanu i bezuvjetnu izjavu onoga čije se pravo prenosi da pristaje na uknjižbu (čl. 54. st. 1.b ZZK-a).

 

Kako se tuženik valjanim pravnim poslom obvezao prenijeti svoje pravo vlasništva predmetne nekretnine na tužitelja, on u smislu prethodno citiranih odredbi nije ispunio tu svoju obvezu sve dok tužitelju na preda ispravu koja ispunjava sve pretpostavke potrebne da bi se od suda mogla ishoditi uknjižba stjecateljevog (tužiteljevog) vlasništva na toj nekretnini. Stoga je u konkretnom slučaju tužitelj (kao vjerovnik) ovlašten od tuženika (kao dužnika - otuđivatelja) zahtijevati ispunjenje (čl. 342. st. 1. ZOO-a) te njegove obveze putem suda na način kako je to pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio drugostupanjski sud pobijanom presudom.

 

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari, čime je odlučeno kao u izreci presude.

 

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 7. rujna 2016.